U posljednje se tri godine kanadski klinički psiholog i sveučilišni profesor Jordan B. Peterson (57) prometnuo u intelektualnog superstara alternativne desnice. Iako su neke njegove knjige (op. “12 pravila za život”) svjetski bestseleri, a on u svojim nastupima s lakoćom nudi odgovore na većinu životnih pitanja, čini se da je i sam Peterson pao pod teretom teške svakodnevice.
Nakon neuspješne rehabilitacije u SAD-u, njegova kći Mikhaila ga je zbog ovisnosti o snažnim benzodiazepinima te ozbiljno ugroženog zdravstvenog stanja odvela u Moskvu, gdje je, između ostalog, bio prisiljen provesti osam dana u induciranoj komi.
Jordan Peterson dolazi u žižu medijske pozornosti u rujnu 2016., kada se javno pobunio protiv kanadskog Antidiskriminacijskog C-16 zakona, po kojem bi postalo kažnjivo ne koristiti posebne zamjenice za transrodne osobe. Je li ovaj borac protiv političke korektnosti obećani spasitelj politički ušutkanih masa ili samo jedan neobični šarlatan?
Reakcije jednog dijela medija i javnosti omogućile su Jordanu Petersonu da se isprofilira kao jedan od središnjih figura tzv. intelektualnog Dark Weba. Intelektualni Dark Web predstavlja spontani savez nekoliko različitih javnih ličnosti i profesora iz Sjeverne Amerike. Zanimljivo je da među njima ne postoji strogi konsenzus o ideologiji ili vrednotama koje zastupaju, nego samo ideja o suprotstavljanju političkoj korektnosti i isticanje važnosti govora o “neugodnim istinama”.
Najčešća meta njihovih kritika je tzv. regresivna ljevica koja ih također ne štedi te optužuje za rasizam i seksizam. Način na koji većina Petersonovih kritičara u sjevernoameričkim medijima reagira na njegove istupe je simptomatična: opisuju ga kao intelektualaca neukih ili kao mesiju ograničenih.
Traljavim i neargumentiranim pokušajima pobijanja Petersonovih teza ostavljaju dojam da se nisu ni potrudili upoznati predmet vlastite kritike. Zaslijepljeni ideološkim razlozima odbijaju poslušati što to Peterson zaista ima za reći.
Iako suosjećam s njim zbog obiteljske tragedije i trenutačne nevolje, nisam veliki obožavatelj njegovih djela i filozofije te me zato zanima zašto su mnogi (među kojima su i neki moji prijatelji) oduševljeni njegovim idejama. Za što se to točno Peterson zalaže? Što fascinira njegove “sljedbenike”?
Jedan od razloga njegova uspjeha je i taj što Peterson u izlaganju (i prodaji) svojih ideja nema pravu konkurenciju. U njegovoj knjizi od 576 stranica nalazi se dvanaest pravila za sretan život. Hodaj uspravno, govori istinu (ili barem ne laži), pazi na ramena, budi precizan u svojem govoru...
Između ovih banalnosti Peterson citira Nietzschea, Solženjicina, Junga i Bibliju. Njegov misaoni svijet je kompaktan: red je muški princip, a kaos ženski. Individualizam pobjeđuje kolektivizam. Ljudima su potrebne hijerarhije. Ideja da je bijeli čovjek privilegiran, a da su žene stoljećima sustavno potiskivane nije istinita.
Neomarksisti pokušavaju minirati zapadnu civilizaciju i njezine najvažnije temelje, kao što su sloboda govora, što je jedan od razloga zašto on ne dopušta da mu itko propisuje kako će oslovljavati transrodne osobe. Njegova predavanja su retorički odlična: on progovara sa sigurnošću i uvjerljivošću nekoga tko je dobro razmislio i zna o čemu govori te sa strašću i sa žarom nekoga tko je otkrio najdublje istine i ima neko poslanje.
Višeznačnost njegovih misli vodi tome da ne samo njegovi kritičari, nego i njegovi sljedbenici interpretaciju njegovih riječi kroje prema vlastitim predodžbama. Peterson se u svojim istupima pribojava ponovnog rađanja jednog totalitarizma čije moguće buđenje vidi samo na strani političke ljevice.
Na strani političke desnice ne vidi prijetnju, čime je i privukao simpatije tog dijela političkog spektra.
Je li J. Peterson kriv što ga moderna desnica prisvaja kao “jednog od svojih?” Nema to veze s njim. Iako se on jasno ograđuje od identitaraca, odnosno nove (alternativne) političke desnice, J. Peterson teško može objasniti zašto u svojim nastupima primjenjuje terminologiju i neka uvjerenja identitarne ideologije koja nije ništa bezazlenija od one ekstremno lijeve koju on s razlogom pokušava razmontirati.
S druge strane, ne treba zanemariti da je danas politički centar toliko pomaknut lijevo da se čini kako je svatko tko je centimetar desnije od Maoa Ce-tunga ili Chea Guevare - ekstremni desničar. Bez pretjeranog razmišljanja ćemo sve one koji nisu na našoj ideološkoj strani etiketirati nekim od kontroverznih pojmova kako bismo ih diskreditirali i tako mirne savjesti zanemarili sve ono što oni imaju reći.
Moja kritika nije upućena njegovu društveno-političkom djelovanju, nego psihološkom ekstraktu samopomoći koji se graniči s pseudoznanošću, koji on, unatoč brojnim kritikama, uspješno nudi i prodaje milijunima. Peterson je uspješno iskoristio val popularnosti te je javnosti ponudio jedan atipičan, skoro spartanski oblik samopomoći i (pre)jednostavnih rješenja za najkompliciranije probleme ljudske psihe.
Njegovi osporavatelji s razlogom navode kako je njegova osobna psihička labilnost zapravo prilično dobar argument u pobijanju njegove psihologije samopomoći. Jer ako sebi ne može pomoći, kako će onda drugima? Ako njemu ne pomaže čišćenje vlastite sobe i spremanje kreveta, zašto bi nekom drugom? Svakome od nas se može dogoditi psihički slom i pad. To nije sporno.
Sporno je kad netko od sebe (na)pravi brend koji insinuira posjedovanje recepta za bolji i ispravniji život, dok se u praksi ne može nositi s problemima s kojima se - usput rečeno - većina ljudi svakodnevno hrabro nosi te kao ekspert pada u ovisnost o jako opasnim lijekovima. Ova njegova životna faza pokazuje da njegova psihologija koju mesijanski nudi masama ne funkcionira baš uvijek.
Zapravo i funkcionira, osim ako vam se u životu dogodi nešto loše, jer onda si prisiljen utjehu potražiti u lijekovima za smirenje. Petersonova ideja da se pojedinac treba ponašati poput najjačeg jastoga olako zanemaruje činjenicu da ovaj princip funkcionira samo ako pojedinac i jest de facto najjači. U suprotnom će ga sukob s navodno “slabijom” okolinom dovesti do inducirane kome u nekoj ruskoj bolnici.
Ne želim ulaziti u to je li Jordan Peterson šarlatan ili spasitelj. Ovaj fenomen ne govori toliko o samom Petersonu koliko o nama samima i o neutaživoj potrebi našeg društva za spasiteljima i (pre)jednostavnim rješenjima. Nedoraslo društvo i njegove elite traže, trebaju, pa će čak, ako treba, i izmisliti nedorasle proroke i mesije. Sve samo da se ne moramo suočiti sami sa sobom.
