Kao u vicu, dva srdita, konzervativna, pesimistična, bijela starca uđu u birtiju. Došli su se svađati, ali na kraju shvate koliko toga imaju zajedničkog te koliko su neshvaćeni i omraženi od ostatka svijeta. Nakon što popiju zadnje piće, padne zastor i oni shvate da je birtija u kojoj su sjedili zapravo velika rasprodana arena u Torontu koja uživo prikazuje što se u njoj događa, a sve to putem interneta prate milijuni ljudi. Izišli su zajedno, sretni što su svojim performansom podebljali već znatne iznose na svojim računima, te počnu razmišljati o tome da zajedno kupe stan u Dubaiju. Ipak je to bolji vic nego onaj o “analitičar Junga i analitičar Lacana uđu u birtiju”... Pratio sam “Debatu stoljeća” s 18-godišnjom kćeri u Zagrebu, dok ju je 22-godišnji sin gledao iz Škotske.
Oboje, kao i mnogi mladi ljudi, znaju podosta o Petersonu i Žižeku te ih smatraju relevantnim misliocima našeg vremena, doduše više iz medija poput YouTubea nego na temelju njihova akademskog pisanja. Obojica su trenutačno poznati kao svojevrsni “pop filozofi” digitalnog doba, štoviše njihova je popularnost, iz ne sasvim jasnih razloga, puno šira i izlazi izvan uskih akademskih krugova. Sa Žižekovim ludilom naučio sam se nositi od ranih 90-ih, kad su njegovi tekstovi, u inače sjajnom i inovativnom časopisu ArkZin, počeli zauzimati sve više i više stranica. Za Petersona znam preko djece, koja doduše nisu njegovi ljubitelji, ali je iznimno popularan među mladima, moguće i zbog kraćih kompilacija njegovih televizijskih nastupa i snimki predavanja na YouTubeu koji bilježe milijunske preglede. Dio njegove popularnosti, paradoksalno kao i Žižekove, proizlazi iz njihovih kritika “političke korektnosti”.
Moja kći je intenzivno pratila debatu, bez obzira na moje pozive da odustanemo. Njezina reakcija bila je “nije Peterson toliki alt-desničar kako ga ti opisuješ, a Žižek je bio sjajan, bez obzira na to što se suzdržava u nekim svojim lijevim uvjerenjima”. Meni se Žižekov nastup doimao kao najgori primjer liberalnog pesimizma. Unatoč neprestanom stiliziranom žaljenju da ga liberali mrze, njegova obrana reguliranoga globalnog kapitalizma, uz tek poneke naznaka zagovora javnog i dostupnog obrazovanja i zdravstva te jednakost šansi, karakterizira jezgru njegove intelektualne pozicije. Njegove konzervativne i autoritarne tendencije su uglavnom ostale neizražene, osim u kraćim izjavama, poput “postoje veliki problemi s izbjeglicama, priznajem to otvoreno”, ili u njegovim napadima na “političku korektnost” i “politiku identiteta”, koje su na mnogo načina nadmašile sve što je Peterson, s druge strane, rekao o tim temama. Vraćajući se na Petersona, on se doista u toj debati nije činio kao bauk alt-desnice, kako je ponekad prikazan, unatoč njegovim prvotnim korištenjem sociobiologije (spominjući svoj poznati i često ismijavani primjer jastoga) u svrhu opravdanja društvene hijerarhije, ne samo u životinjskom, nego i u ljudskom svijetu. Tu ujedno dolazimo do najvažnije, i ujedno najtragičnije, točke Žižekova i Petersonova slaganja: ljudska priroda je, prema njihovu mišljenju, tužna i depresivna. Ljudima se ne može vjerovati, ni u demokratskom poretku ni u komunizmu. Ne možemo vjerovati ni u altruizmu ni u slobodi.
Obojica se doimaju kao plitki mizantropi u debati oko sreće. Na temu klimatskih promjena, Peterson odgovara Žižekovoj opravdanoj kritici nedostatnosti individualnog djelovanja poput recikliranja, govoreći da takve stvari čine ljude sretnima i daju im izliku da troše još više. Ljudski su motivi uvijek, bez obzira na kontekst, krajnje jednostavni i banalni. Revolucija uvijek jede svoju djecu, svi pokreti koji teže ka promjenama na kraju će ishlapiti pa čemu onda ulagati trud? Uzmimo novce i bježimo! Žižek na kraju gotovo potvrđuje Petersonovu vjeru u kapitalizam kao sustav koji je najbolji među lošima. Čemu težiti ka boljem svijetu kad će sve na kraju propasti. Petersona čudi to što se Žižek naziva marksistom, a ne žižekistom jer nema potrebe povezivati se sa zločinima marksizma. U kasnijoj replici Žižek se naziva “nerekonstruiranim hegelijancem”, kaže da želi da ga se smatra filozofom, a ne revolucionarom. Tako izvrće Marxovu tezu govoreći kako se predugo provodi pokušavajući promijeniti svijet, a premalo ga razumjeti. Žižek je, naravno, upoznat s Marxom, dok Peterson to nije, osim u osnovnim crtama. Tijekom svoje pripreme za ovu žurno sastavljenu debatu, kako sam kaže, Peterson je shvatio kako je Žižek napisao jako puno kompliciranih radova. Njegovih deset točaka protiv marksizma svode se na prvoloptaško čitanje Komunističkog manifesta, koje ponekad zvuči kao neuspjela parodija, primjerice kad navodi da je “Marx vidio proletere kao dobre, a buržuje kao zle”.
Na to mu Žižek daje malo duži popis lektire koju bi trebao proučiti, uključujući “Kapital”, “Osamnaesti Brumaire” Luja Bonapartea, “Kritiku Gotskog programa” itd. Nije doduše spomenuo svoj predgovor “Manifestu”, originalno napisan na engleskom jeziku te preveden veden 1998. za ArkZinovo obljetničko izdanje. Žižekovi argumenti formulirani u tom predgovoru ostaju relevantni i za svijet u kojem danas živimo: “Poludjelo samo uvećavajuće kruženje kapitala, čiji solipsistički način samooplodnje dostiže svoj vrhunac u današnjim metarefleksivnim spekulacijama o budućnosti” bez vođenja računa o “stvarnim ljudima i prirodnim predmetima na čijim je proizvodnim sposobnostima i resursima utemeljeno kruženje kapitala i na kojima se, poput gigantskog parazita, hrani”. Kako bi divan bio takav odgovor Petersonu, osuđujući tendenciju kapitalizma da prikaže svoje “fundamentalno sistemsko nasilje” kao apstraktno, anonimno i spontano. Nažalost, takvog Žižeka nismo vidjeli. Jedan komentar debate koji sam pročitao slavio je to što nije bilo spominjanja opskurnih, društveno znanstvenih žargonizama, poput “intersekcionalnosti”. Ironično, ovo zapravo ubada u srž problema. Dok Žižek pažljivo objašnjava razlike između marksizma i postmodernizma koje Peterson konstantno poistovjećuje, uz cinično odbacivanje Foucaulta, obojica se slažu da su rasa i rasizam, rod i patrijarhat, seksualnost i heteronormativnost distrakcije koje odvlače pažnju od stvarnih problema, oruđe nekih novih elita, a ne ono što sto te stvari doista jesu: sistemsko nasilje koje je ključni čimbenik uspona novog autoritarizma koji se širi Europom i svijetom.
Žižeka doduše brine odvajanje kapitalizma od demokracije, ali ne spominje discipliniranje onih koji se ne uklapaju u apsurdnu, familijalističku i nacionalističku “normalnost”. Peterson naravno koristi Žižekovu pomirljivost da bi u stvari potvrdio vlastita politička uvjerenja oko manjka konzervativaca u humanističkim i društvenim znanostima. Nakon spektakla, nema sumnje da su se obojica našalili na račun transrodnih osoba ismijavajući tako liberalnu brigu oko korištenja osobnih zamjenica, a to je ona tema koja je označila Petersonov drugi život kao “gurua” alt-desnice. Neki komentatori kažu kako je Žižekovo skretanje s teme marksizma samo po sebi dovoljan komentar spektakla i performansa u debati, te da se njegovo šaljivo, ali pristojno “spuštanje” Petersona može shvatiti kao subverzija arhetipičnog ljutitog “borca za društvenu pravdu” (eng. SJW - Social Justice Warrior), toliko bitnog za Petersonov svjetonazor i popularnost. Ali da parafraziram samoga sebe prije dvadesetak godina u ArkZinu: da bi povjerovao u takvo tumačenje, morao bi biti s planeta Žižek.
