Prošle je godine u velikoj modi bio film "Zona interesa". Nije manje popularna bila ni moralna osuda glavne antijunakinje filma, Hedwig Höss, supruge zapovjednika Auschwitza koja ispod ograde logora, iz čijih se dimnjaka izvija gusti dim spaljenog mesa, uzgaja cvijeće i vodi uzoran građanski život. Hedwig ima svoju "zonu interesa", cvjetni vrt, i ništa je preko ograde ne zanima.
Profesija muža, tvorničar smrti, industrijski krvnik na tekućoj vrpci, daje lak temelj osuđivanju. No je li sve baš tako jednostavno? Ne živimo li i mi pod zidom, u zoni interesa? Tom Fletcher, podtajnik UN-a za humanitarna pitanja, u utorak je upozorio svijet da će 14.000 djece umrijeti u samo 48 sati ako pomoć ne dođe do njih. U trenutku dok pišemo ovaj tekst, još nije jasno je li pomoć stigla ili nije - nadajmo se da je Fletcher pokušao dramatizirati stanje kako bi olakšao dopremu hrane i lijekova - ali to svakako jest opcija. Smrt tolikog broja djece na jednom mjestu u samo dva dana, dođe li do nje, bit će jedinstven događaj svjetske povijesti. To je, grubo rečeno, 14 kilometara dječjih trupala. Možete li to zamisliti?
Pa ipak, ova je vijest kratko zatitrala u internet izdanjima medija, i brzo skliznula na poziciju "B šlagera", tamo gdje se nalaze manje zanimljive objave. Veći dio svijeta, uključujući i nas, povukao se u svoju "zonu interesa". A što bismo uopće i mogli učiniti? Ići na ulicu, prosvjedovati? Milijuni prosvjeduju već godinama - i od toga nema nikakvog učinka. Živcirati se? Tako ćemo samo od sebe napraviti žrtvu. Povući se u zonu interesa? Jedva da ima druge. Mi, konačno, ne živimo pod zidom Auschwitza, i nismo vjenčani s krvnikom. Ali mi vidimo masovna ubojstva. Prema statistici UN-a s kraja 2024. godine, u Ukrajini je ubijeno više od 12.340 civila otkako je Rusija pokrenula svoju potpunu invaziju u veljači 2022. godine. Donald Trump tvrdi da su Rusi izgubili 900.000 vojnika a Ukrajinci 700.000. Nedavno je kazao da na ratištima Ukrajine pet tisuća ljudi gine svakog tjedna. To je 20.000 mjesečno, 240.000 godišnje. Cijeli jedan Split. Što možemo tu učiniti? Možda pomoći nekom prognaniku, uplatiti u Crveni križ, ne mnogo više od toga.
"U kolovozu 2014., u avionu koji se vraćao u Rim iz Južne Koreje, papa Franjo prvi je put upozorio svijet da je Treći svjetski rat započeo, ali da nitko nije primijetio jer su borbe bile "postepene". Ratovi na koje se Papa osvrnuo prije više od 10 godina još su uvijek bili rijetki, ali događaji iz sljedećih godina potvrdili su ono što se danas čini kao dramatično proročanstvo. S obzirom na zabrinjavajuće ponovno izbijanje sukoba između Indije i Pakistana, broj tekućih sukoba porastao je na 56, a u njima sudjeluje 92 zemlje. To je najveći broj od kraja Drugog svjetskog rata, u kojem nije sudjelovalo samo 11 zemalja", čitamo u Il Messaggeru. U Prvom svjetskom ratu sudjelovalo je 30-ak država. Jemen i Sudan poprišta su strašnih sukoba u kojima ginu tisuće ljudi. Rat u Jemenu malo je tko pratio, nije bio televizičan.
No nakon napada Saudijske Arabije i "koalicije voljnih" na hutiste u Jemenu (2014-2022) žrtve su bile strašne. Procjene variraju, ali prema UN-u i humanitarnim organizacijama u ratu je bilo 377.000 mrtvih (uključujući izravne žrtve rata i posljedice gladi i bolesti), preko 150.000 ubijenih u borbi, dok više od 20 milijuna ljudi, dvije trećine stanovništva, ovisi o humanitarnoj pomoći. Mogli bismo tako u nedogled. Što učiniti? Niste li udani za Rudolfa Hössa ili kakvog sličnog ubojicu, povlačenje u zonu interesa ne čini se nerazumnim rješenjem - osim ako niste neki svjetski moćnik, koji može zaustaviti pokolje.
