U listopadu 2013. godine, Ivo Josipović u Beogradu je izjavio: "S velikom sigurnošću bih mogao reći kako će se završiti postupak u Haagu, ali mi funkcija ne dopušta da to javno kažem."
Ono što Josipović tada nije smio javno reći, Haški je sud objavio početkom veljače. Josipovićevu rečenicu moglo je potpisati pola hrvatskih političara koji su pratili slučaj.
Hrvatska tužba je svojim diletantizmom zapanjila stručnjake
Sve je, naime, pogrešno krenulo već od samog početka. Naš izvor iz hrvatskog pravnog tima koji je radio na slučaju, dao je vrlo plastično objašnjenje:
"Zvonimir Šeparović predložio je Tuđmanu pokretanje postupka protiv Srbije, no predsjednik Tuđman se, nakon konzultacija sa stručnjacima, nije složio s tom idejom jer su mu svi rekli da nema nikakvih izgleda...
Kad je već bio jako bolestan, Šeparović je, kao ministar, ipak progurao svoju zamisao. Stari lisac Mate Granić, klasik hrvatske realpolitike, protivio joj se. No Šeparović je, oslonjen na HDZ-ovu desnicu i Miomira Žužula - zadnjeg sekretara Partije na Filozofskom fakultetu, koji se tijekom rata silno obogatio - u igru uveo i američkog odvjetnika Davida Rivkina, koji je na “lobiranju za Hrvatsku na Haškom sudu” tijekom desetljeća već uzeo milijune dolara. Hrvatsku je tužba u Haagu stajala više od 28 milijuna kuna. Sudu je poslan tanak spis, nekih 20-ak stranica, u kojemu je jedna teza, svojim diletantizmom, posebno zapanjila stručnjake.
"U našoj je tužbi pisalo da su Srbi počinili ‘autogenocid’. Tvrdili smo da je genocid nad njima počinjen, ali su ga oni izveli prema naredbi Slobodana Miloševića, sami na sebi. To je dakle značilo da mi ne osporavamo činjenicu genocida nad Srbima nego samo njenu autorizaciju..."
Tužba je s 20 narasla na 2700 stranica
Radi ispravljanja te i drugih pogrešaka, Vlada je angažirala Ivu Josipovića i Ivana Šimonovića, dakle, jednog desničara i jednog ljevičara, oba vrhunska pravnika, kako bi - koliko je moguće - popravili kvar. Angažiran je i dr. Mirjan Damaška, pravni stručnjak sa sveučilišta Yale. S 20, tužba za genocid narasla je na 2700 stranica, no ni u prvoj ni u zadnjoj verziji nitko iz Hrvatske nije gajio ozbiljnu nadu da će stvar uspjeti.
Pravnici su isticali niz argumenata. Najbukvalniji je broj žrtava: Bosna i Hercegovina, koja je tužbu protiv Srbije digla 1993. također nije uspjela, iako je ubijeno znatno više ljudi. Genocid je potvrđen u Srebrenici, ali nije dokazana veza srpskog državnog vrha sa zlodjelom.
"To je čista nepravda", ocijenio je tada Žarko Puhovski. Sud je pogrešno utvrdio činjenice i ustanovio ‘općinski genocid’- rekao je Puhovski, dodajući da je to isto “kao da je ustanovljeno da je Hitler počinio genocid u Buchenwaldu, ali ne i u 1Münchenu jer u Münchenu nije bilo koncentracijskog logora...”
Podržavala se opasna iluzija - da će Hrvatska dobiti tužbu
"Genocid se može izvršiti i prema vlastitom narodu i u našoj tužbi, koju sam ja podnio 1999., tužili smo Srbiju da je planirano, nasilno - a dokaz je naredba Mile Martića - izvršila iseljavanje državljana Hrvatske iz tzv. Krajine u Bosnu, Srbiju i na Kosovo. To je u sadašnjoj tužbi otpalo, tako što su Ivan Šimonović i Ivo Josipović, koji su kao stručnjaci radili za Račanova vremena, uklonili taj dio", rekao je Zvonimir Šeparović, dodajući da su ‘prijedlozi za povlačenje ove tužbe zločin izdaje’...
Zvonimir Šeparović, Vladimir Šeks, Orsat Miljanić, Ivica Račan i drugi političari podržavali su opasne iluzije - da će Hrvatska dobiti tužbu, da će moći pokrenuti postupak za naplatu ratne štete, da je uspjeh siguran... Razočarenje je sad golemo, nepovjerenje u međunarodno pravo veće no ikad, a što je najgore, srpska strana likuje jer je dobila argumente koje nikad ne bi bi ni tražila da nije bilo hrvatske tužbe. Prošle godine u ožujku, Anto Nobilo rekao je:
Prevladao je strah od gubitka biračkog tijela
"Pogreška je političara koji su uopće podnijeli tužbu, ali i onih nakon njih koji nisu imali hrabrosti povući je. Svi su svjesni da od postupka neće dobiti ništa, da će tužbe biti odbačene, ali nisu imali petlje od njih na vrijeme odustati. Prevladao je strah od gubitka biračkog tijela. Nijedan političar nije bio spreman na negativne bodove koje bi dobio u dijelu javnosti da je povukao tužbu. Pustili su neka Sud odlučuje pa kada presude budu odbačene, reći će ‘mi smo probali, ali nismo uspjeli...", rekao je Nobilo, i pogodio.
Zašto je tužba podnesena? Tko je odgovoran za ne samo besmislen nego i štetan utrošak 28 milijuna kuna? Tko će priznati krivnju jer je suprotnoj strani omogućio presudu zbog koje “Ivici Dačiću cijeloga dana nije silazio osmijeh s lica?” Počinjen je grdan kvar. Na ovu presudu nema žalbe. Ostaje otvoreno pitanje, zašto hrvatski pravni timovi nisu podnijeli tužbe koje bi imale veće izglede za uspjeh? Za razaranja gradova i sela, progon i deportacije, masovna ubojstva, silovanja i druga zlodjela? Tko je kriv jer je u predmetu utužena nepostojeća država? Bilo bi preusko reći da su krivi Šeparović, Žužul i Rivkin. Odgovorni su svi koji su šutjeli. Jedino nije jasno, tko je uzeo milijune. ali tu je lista sumnjivaca zacijelo mnogo kraća.
