Molim vas, hoće li se u okviru ovog vašeg “višeg društvenog uređaja, koji će odgovarati svim zahtjevima jednog modernog pogleda na svijet”, banditski klati i ubijati, kao što se banditski kolje i ubija u okviru ovog “nesuvremenog pogleda na svijet” što ga predstavlja Domaćinski? Mislim, hoće li umorstvo po uzoru ovih naših kapitalista i njihovih advokata biti baza toga višeg reda?
- Dok bude čirova, gospodine doktore, bit će i kirurgije! Dok bude Domaćinskih, bit će i kriminala!
- l vama je to jasno?
- Jasno, naravna stvar!
- Znači: u danome momentu vi biste mogli uzeti, kako da kažem, kirurška vješala ili kiruršku sjekiru, i puštati krv isto tako kao i Domaćinski sa svojom kirurškom karabinkom? U ime čega?
Ove su rečenice, iz romana “Na rubu pameti”, skupo koštale Miroslava Krležu. Partija je pitanje opravdava li sveti cilj zločinačka sredstva - ispravno - shvatila kao osudu revolucionarnog terora. Može li se do boljeg svijeta doći “puštanjem krvi”? Mogu li loši ljudi napraviti dobar sustav? U filmu “Svemu dođe kraj”, nastalom prema motivima Krležina romana, Grlić i Tomić ubijaju glavnog antijunaka “kirurškom sjekirom” (što publika u Puli dočekuje ovacijama).
Tjedan-dva prije premijere filma u Gavelli je izvedena “Prosjačka opera” Bertolta Brechta, u režiji Lenke Udovički. U zadnjoj sceni, nakon legendarne rečenice prema kojoj “nije razbojnik tko opljačka banku nego onaj tko je osnuje”, iznosi se stav prema kojem je moral moguć tek s punim trbuhom. Potom se zaziva revolucija. I taj je kraj dočekan ovacijama.
Kad je Brecht pisao komad, 1928., revolucija se još mogla činiti nevinom - Staljin je tek tad sam zavladao Sovjetskim Savezom, pa je sovjetski socijalizam te godine i Krleži izgledao kao sanjana “lenjinska obala”. Deset godina kasnije taj je mudri čovjek očito bio protiv “kirurgije”. Danas u revolucionarni socijalizam više nitko ne vjeruje.
Ali nije samo socijalizam poražen. Sve doktrine koje su, u ime globalne preobrazbe, htjele koristiti “kirurška vješala” ili “sjekiru” kako bi nametnule jednoobrazan svijet, propale su. Lav Trocki prvi je zagovarao “permanentnu revoluciju” koja bi zahvatila cijeli planet. Dobio je kramp u glavu. Globalizirajući liberalizam najdulje je očuvao svježinu jer se manje služio silom, ali sad gubi bitku. Glavni suvremeni ideolog, američki “filozof” Fukuyama, definirao je njegov cilj: cijeli svijet prekriven mrežom parlamentarnih demokracija. Podrazumijeva se, pod liderstvom Amerike. To su precizno definirali stratezi Američkog stoljeća, neokonzervativci – Paul Wolfowitz, Donald Rumsfeld, Victoria Nuland, Robert Kagan i drugi, koji su također iscurili ispod trockističkog šinjela Lea Straussa. Prema njima, Zapad je oaza mira i blagostanja, u kojoj vladaju pravila. Ona ne važe za druge. Sve koji se suprotstave hegemoniji treba ukloniti - kirurgijom, “jasno, naravna stvar”. “Pet stotina tisuća iračke djece. Je li ih vrijedilo žrtvovati?”, upitala je novinarka CBS-a Madeleine Albright. “Izbor je bio težak”, rekla je, “ali cijena je vrijedila toga”. Žrtvuj svoje dijete pa reci: “Vrijedilo je!”. Naspram ovoga, car Herod doima se kao Marry Poppins.
Donald Trump počeo je demontažu te strategije, odustajanjem od globalne priče. Između njega i Kamale Harris upravo se vodi bitka za budućnost svijeta – hoće li nadvladati Fukuyamin-Albrightičin “kraj povijesti” ili Huntingtonov “Sukob civilizacija”, policentrični svijet. Sve je to korak unatrag. Liberalna je ideja bila najbolja, sve dok je korozija, ekshibicije wokea i mahnitanje neokonzervativne opsesije hegemonijom nisu izgrizle do kostiju. Prema našemu mišljenju, nastupilo je vrijeme “kraja ideologija” a ne kraja povijesti. “Kirurške karabinke” su u rukama jer se dva svijeta tuku za prevlast. U ime čega? U ime moći, vlasti i bogatstva. Rat je, kako je napisao Heraklit, otac i gospodar sviju, jedne je učinio gospodarima a druge robovima. Isto će prevrednovanje ispostaviti i dva sukoba koja plamte, onaj na Bliskom istoku i onaj u Ukrajini. Svijet bez kirurgije bit će moguć tek kad više ne bude čirova. Dakle - nikad. Jedina je sreća što više nema vizije u ime koje bi se ubijalo.
