Avi Mograbi (1956.) odrastao je u jednoj od najvažnijih i najpoznatijih izraelskih kinodvorana, Cinema Mograbi, koje je 1930. sa svojom braćom utemeljio njegov djed. Stalan boravak između redova sjedalica na preklapanje, pogleda uvijek usmjerenog prema filmskom platnu, uvelike je odredio kretanje, barem profesionalnog dijela, Mograbijeva života. Iako je studirao filozofiju na Sveučilištu Tel Aviv, Avi Mograbi danas je jedan od najpoznatijih izraelskih redatelja-dokumentarista i sigurno jedan od žešćih kritičara izraelske okupacije Zapadne obale. Toj je temi posvetio gotovo cjelokupni stvaralački opus - od najranijeg, kratkog filma “Deportation” iz 1989. pa do posljednje “Prve 54 godine: skraćeni priručnik za vojnu okupaciju” istražuje i kritizira paradokse izraelskog društva koje s jedne strane slavi stoljećima stare mitove o nasilju istovremeno prozivajući i kažnjavajući Palestince jer čine isto. Posljednji je film možda i najžešće prodiranje u tkivo izraelskog društva, jer Mograbi o izraelskoj okupaciji Zapadne obale progovara jezikom i glasom onih koji su u njoj najaktivnije sudjelovali, ratnih veterana okupljenih u udruzi “Breaking the silence”, u čijem je osnivanju sudjelovao prije 17 godina. Kako bi svjedočanstva približio gledatelju, sebe je postavio u ulogu iskusnog stručnjaka za okupaciju i oblikovanjem satiričnog priručnika za njezinu uspješnu provedbu pokazao u kolikom je, zapravo, nesrazmjeru papirnata strategija s onim što se na terenu zaista događa. Nakon predstavljanja na Berlinaleu, “Prve 54 godine” prikazane su i u sklopu programskog okvira “Majstori Doxa” ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, na kojem je redatelj primio nagradu “Mojoj generaciji”, koju već tradicionalno, za izniman doprinos dokumentarnom filmskom stvaralaštvu, dodjeljuje direktor festivala Nenad Puhovski.
Express: Kad je okupacija Zapadne obale započela, bilo vam je tek 11 godina. Sjećate li se razdoblja prije okupacije?
Naravno, bio sam tek dječak kad je sve to započelo, ali neka sjećanja ipak imam. Nemam, doduše, socijalno-političkih razmišljanja o tom razdoblju, ali sjećam se kako sam s roditeljima odlazio u Jeruzalem. Grad je tad bio podijeljen i nismo mogli doći do starog dijela grada. Tad sam mnogo putovao s obitelji na različita mjesta u zemlji i sjećam se da sam se osjećao mnogo sigurnijim.
Express: Znači li to da se sad tako ne osjećate? Jesu li tome, barem dijelom, uzrok i filmovi u kojima kritizirate izraelsku politiku?
Ne, tu govorim prvenstveno o društvenom ozračju. Kad govorimo o mojem filmskom radu, ne osjećam se kao da mi je zbog njega ugrožen život ili sigurnost. Mnogo više napada pretrpjela je organizacija ‘Breaking the Silence’, čiji se članovi pojavljuju i u ovom, posljednjem filmu. Prvih nekoliko godina svojeg postojanja proveli smo pod ozbiljnim napadima. Prije otprilike pet godina pretrpjeli smo i dugotrajan napad, u naše su se redove uspjeli infiltrirati i članovi krajnje desnice. Na jedan je trenutak sve izgledalo zastrašujuće te sam se bojao ozbiljnijih i dugotrajnijih posljedica. Dakle, više sam se bojao za sigurnost ljudi zaposljenih u organizaciji, nego za vlastitu sigurnost. Osobno nisam doživio nikakve napade.
Express: Je li to onda ipak dobar znak, da društvo možda i nije toliko zatrovano diskursom krajnje desnice?
Nisam siguran. Drago mi je što ste pitanje intonirali optimistično, ali morat ćemo pričekati jer ne vidim nekakve dobre znakove ili pozitivne pomake po pitanju tolerancije unutar izraelskog društva. Upravo suprotno, vidim sve gore pokazatelje, izraelsko društvo sve je netolerantnije, nasilnije, čak je i fizičko nasilje u porastu. U takvom okruženju nemam razloga biti optimističan.
Express: Je li vam zato bilo važno snimiti ‘Prve 54 godine’ baš u ovom trenutku?
A koji je to trenutak? Nažalost, naš ‘trenutak’ traje 54 godine i zajednički je projekt svih dosadašnjih izraelskih vlada. Projekt koji će nastaviti i sve buduće vlade. A tako malo o njemu znamo. Bolje rečeno, tako smo slabo za njega zainteresirani. Društvo se, naime, pravi kao da okupacija ne postoji, ne razgovaramo o njoj, nije nam bliska, odnos prema okupaciji nije tema niti jedne predizborne kampanje, predizbornog skupa. Zato mi je, kao nastavak rada u organizaciji ‘Breaking the silence’, bilo važno prikazati svjedočanstva naših ratnih veterana, onih koji su u okupaciji Zapadne obale najizravnije sudjelovali. Također, zato sam i odabrao dokumentarni film. Jer iako postoji osnovna ideja i scenarij, redatelj nema sve pod kontrolom. Različito je to od snimanja igranog filma. Možete biti uvjereni da ste sve savršeno isplanirali, a stvarnost će vas opet udariti šakom u trbuh. Kao u ratu.
Express: Kako ste i rekli, jedan ste od osnivača organizacije ‘Breaking the silence’. Zašto vam je njezino osnivanje bilo važno?
Organizaciju su zapravo pokrenuli ili, bolje rečeno, ideju za njezino osnivanje dali mladi ratni veterani, skupina mladića u dobi od 22 ili 23 godine. Oni su upravo završili služenje vojske, osjećali su se prljavo i smatrali da moraju učiniti nešto po pitanju svojeg sudjelovanja u okupaciji. Osjećali su se kao da društvo od njih odvraća pogled, da nije spremno prihvatiti što doista znači biti okupator. Tako smo osnovali organizaciju iako, naravno, u početku nismo znali u što će prerasti. Mene su uključili kad su poželjeli napraviti izložbu fotografija snimljenih tijekom okupacije, a htjeli su da izložbu poprate i videozapisima svojih svjedočanstava. Jednom kad je izložba postala stvarnost, shvatili smo da su svjedočanstva jako snažna i tako smo ustanovili ‘Breaking the silence’. Meni osobno je to bilo važno jer je okupacija problem s kojim se nosim većinu svojeg života, od svoje 11. godine. Njima je to bilo jako važno jer su osjećali da moraju nešto poduzeti kako bi se osjećali manje prljavima.
Express: Jeste li kroz tih 17 godina primijetili i najsitnije naznake promjena unutar društva? Kakav je stav prema organizaciji danas?
I da i ne. U ranim godinama svojeg postojanja organizacija je bila potpuno nepoznata. Bilo nam je jako teško doprijeti do ljudi i natjerati ih da čuju ono što im preko sakupljenih svjedočanstava pokušavamo poručiti. Danas je ime naše organizacije dobro poznato, ali ne i naš sadržaj, ono čime se bavimo. Ljudi još odabiru gledati na drugu stranu, a na nas gledaju podozrivo. Mnogi su za nas čuli, ali nisu čitali ili gledali svjedočanstva. A mnogo je i onih koji nas proglašavaju sotonistima, izdajicama, uvjereni su da prikupljamo informacije o vojnim aktivnostima i predajemo ih drugoj strani. Naravno, to nije točno, ali je ono što u javnost plasiraju premijer i vladajuća struktura.
Express: To je vrlo fašistički diskurs.
Da, u pravu ste. Izrael prolazi kroz vrlo ružno i tužno razdoblje svoje povijesti, kroz razvoj fašističkog diskursa u kojem vas, usudite li se biti kritični prema državi i vlasti, odmah označavaju izdajnicima ili opasnošću.
Express: Gledatelja kroz snimljena svjedočanstva vodi klasični narator, ali pojavljujete se i vi, kao vrsta pripovjedača ili vodiča. Zašto vam je to bilo važno? Koga zapravo zastupate?
Tako je, iako je riječ o dokumentarnom filmu, ja igram ulogu stručnjaka za vojne okupacije. Nekoga tko će vam dati savjet ili preporuku kako voditi uspješnu okupaciju. Poželite li osvojiti drugi narod ili njihovu zemlju, ova će vam osoba dati savjete jer se u tome izvrsno snalazi. Zamislite to kao uvrnuti kulinarski show. Ondje vam chef daje upute za pripremu savršene tjestenine, a ovdje vam drugačiji chef daje upute za savršenu vojnu okupaciju. Naravno, film se očito ne vrti oko toga, nego oko svjedočanstava, no posloživši ih, shvatio sam da bi se mogla protumačiti i na drugačije, neželjene načine, pa sam se odlučio postaviti u ulogu pripovjedača.
Express: Vrlo ironičan potez, svijet se u okupaciji snalazi sasvim dobro i bez priručnika.
Točno, zemlje to rade jako dobro, ali s druge strane, uzmite u obzir da je okupacija univerzalna stvar. Naravno, postoje geografske, političke i mnoge druge posebnosti, ali okupacija dobro funkcionira na različitim područjima i logika joj je uvijek ista. Ono što svijetu treba jest priručnik za demilitarizaciju, za život u miru i slobodi. Mi u Izraelu smo, kao i vi ovdje u Hrvatskoj ili na području bivše Jugoslavije, otkrili da zlo dolazi u različitim oblicima, ponekad spontano, a nekad i planski. I doista ne trebaš priručnik da bi postao zao. Izrael nije jedina zemlja u povijesti uključena u okupaciju, pogledajte samo rusku okupaciju Krima ili kinesku okupaciju Tibeta i sve te okupacije preživljavaju. Napokon, i izraelska je prilično uspješna već 54 godine.
Express: Na nekoliko mjesta u ‘Skraćenom priručniku’ spominjete normalnost, ali više kao arbitrarnu formu. Može li je uopće, nakon okupacije, biti?
Ne, normalizacija bi značila da okupirani ljudi žive kao da se okupacija ne događa. Kao da je život normalan, a to je očito nemoguće jer svi ljudi žele biti slobodni. A kad izraze svoju želju, to se smatra otporom ili pobunom i osjećaj normalnosti nestaje. Ostje samo vrijeme sukoba. Da, pretpostavljam da bi Izraelci voljeli kad bi se okupacija mogla nastaviti, a ljudi na okupiranom području živjeti kao da okupacije nema. Ali to je neostvarivo. A nakon okupacije? Uopće ne vidim taj nakon.
Express: U jednom trenutku kažete kako sukobi postaju najkrvoločniji kad obje strane shvate da neće moći nadvladati onog drugog. Događa li se to u Pojasu Gaze, shvaćaju li svi da su izgubili?
Iako to jest ono što se događa, nisam siguran da zaraćene strane osvješćuju da se nalaze u mrtvoj utrci. Ali sagledajte situaciju dublje, zapitajte se čemu svaka akcija služi, što uzrokuje i shvatit ćete da je to samo prolijevanje krvi, nanošenje boli, besmisleno i besciljno. Mislim da Izrael neće uspjeti slomiti duh Palestinaca, a uvjeren sam i da Palestinci ne vjeruju da će uspjeti ukloniti izraelsku okupaciju. Sukob se nalazi u klasičnoj slijepoj ulici kakvih smo u povijesti bezbroj vidjeli i iz njih bi se naposljetku uvijek nešto izrodilo. Možda tu leži sićušna mogućnost promjene.
Express: Dakle, ipak postoji razlog optimizmu?
Promatramo li ovakve sukobe kroz povijest, možemo biti optimistični. Pet godina prije završetka apartheida u Južnoj Africi, nitko nije mgao niti zamisliti da će se to dogoditi, da će Mandela izići iz zatvora i postati predsjednik. Možda smo i u Izraelu na ivici sna, ali to još ne osjećamo. Nadam se da ću biti tamo kad se promjena dogodi, jer najgore je, kao u onom filmu u kojem vidovnjak govori da će se Palestina dogoditi, ali ne tijekom protagonistova života. Optimizam moguće promjene mogu podijeliti.
Express: No izraelsko društvo je također pogođeno ovim sukobom. Ne bi li barem želja za stabilizacijom trebala poticati na reakciju?
Ne mogu objasniti zašto se Izraelci ne opiru i ne bune protiv ove situacije. Točno, neki Izraelci jesu žrtve palestinskog otpora, ali usporedite li izraelske gubitke s palestinskima, shvatit ćete da su neusporedivi. Uništenje koje mi stvaramo neusporedivo je s onim što Palestinci čine nama. Rekao bih da se ljudi okupaciji trebaju odupirati zbog moralnih razloga, ali toga društvo nije svjesno. Pitam se ponekad kako tako pametno društvo nije svjesno situacije, zašto okreću glavu. Ali to se kroz povijest događalo mnogo puta, društvo ogrezlo u zvjerstva još se može opravdavati i osjećati ugroženim iako njihova strana prevladava u odnosu moći. O tome trebaju govoriti psiholozi i sociolozi, ali povijest se očito ponavlja na mnoge načine. Oči društva će se u jednom trenutku morati otvoriti. Pitanje je samo hoćemo li mi biti ovdje da to vidimo.
Express: Ali lakše je zatvoriti oči jer nitko se ne želi smatrati zločincem...
Točno, svi se vole predstavljati kao žrtve. Izraelska premijerka Golda Mir rekla je da nikad nećemo oprostiti Arapima što su nas natjerali da ih ubijamo. To je ta perverzna psihologija koja se razvija kod okupatora. Ne možete si dopustiti da o sebi razmišljate kao o agensu zla pa morate pronaći opravdanje za ono što činite. Perverzna opravdanja se osmišljavaju kako bismo se osjećali dobro iako radimo grozne stvari.
Express: Očekujete li, u tom smislu, ikakve pomake od nove vlade i premijera?
Teško je biti optimističan jer to je vlada sastavljena od nekoliko krajnje desnih stranaka u koaliciji s onima s centra i umjereno lijevima. Teško je reći kako će oni, i hoće li uopće, pomiriti svoje svjetonazorske razlike, ali ne predviđam im sjajnu budućnost. S druge strane, imam nekoliko očekivanja. Iako to nije vlada kakvu bih sam podržao, njezino je formiranje bilo jedini način da se s vlasti ukloni Netanyahua, što je vrlo važan potez. Nadam se da će oni sad donijeti neke vrlo važne odredbe i zakone o korupciji, da onemoguće osobama suočenima s optužbama za korupciju sjedanje u premijersku fotelju.
