Francuzi, naši vječiti suparnici - evo i sad nas čekaju u polufinalu Svjetskog rukometnog prvenstva - imaju nešto što Hrvatska nema.
Maison du Handball. Odnosno kuća francuskog rukometa kompleks je u Creteilu, možda 15-ak kilometara od Pariza. Tamo je u malom klubu nekoć igrao hrvatski rukometni velikan Zlatko Saračević.
Impresivni kompleks izgrađen 2019. prostire se na 14.000 m četvornih zemljišta i 20.000 m četvornih sportskih terena. Na jednom dijelu je dvorana za natjecanje s 500 mjesta pa teren za vježbanje, s devet svlačionica i još 500 m četvornih rezerviranih za bodybuilding i balneoterapiju. U smještajnome dijelu su 72 sobe za polaznike nacionalne rukometne akademije, a u administrativnom uredi francuskog saveza i rukometne lige, dvorane za kongrese i seminare, restoran i područje namijenjeno za oporavak sportaša, terapije...
![| Author: Slavko Midžor/PIXSELL](/media/img/da/47/886fd832e73bb41e177f.jpeg)
Od 1954. pa sve do 1992. i Olimpijskih igara u Barceloni Francuzi u rukometu nisu osvojili apsolutno ništa. Nula. Na prvome svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1954. bili su smiješni. Zadnji, šestoplasirani. Zapadna Njemačka pobijedila ih je 27-4.
Ni kasnije, sedamdesetih i osamdesetih nije ih bilo nigdje. Recimo na svjetsko 1986. nisu se ni kvalificirali, a 1990. na SP-u su svladali jedino Alžir. Ali od 1992. godine i bronce na Igrama u Barceloni - trostruki olimpijski pobjednici, šesterostruki svjetski prvaci, četverostruki europski. I ko za vraga, uvijek nama na putu još od vremena Ivana Balića. Sjećamo se dobro susreta licem u lice na prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godine. Još tad se o domu hrvatskog rukometa pričalo, ali ni 16 godina kasnije ništa od toga.
![| Author: Goran Stanzl/Pixsell](/media/img/c6/15/2c48e3312816838448a9.jpeg)
- Francuski rukomet je vrlo dobro strukturiran. Imaju jako dobre strukture za razvoj mladih igrača. Počinje s 14 godina, pa sve do juniorske razine, taj sustav daje jako dobre rukometaše - kaže Bhakti Ong, dugogodišnji menadžer Nikole Karabatića i niza vrhunskih francuskih rukometaša.
Baza sistema francuskog rukometa iz kojeg su nakon legendarnog Jacksona Richardsona došli braća Karabatić, Dika Mem, Remili, Mahe, Fernandez, Abalo i svi oni dobri igrači - od kojih mnogi više i ne igraju, ali su postali treneri - rukometne su akademije u regijama. Ima ih 25 i u njima se prate stotine malih rukometaša, svaki od njih, svaki talent, njegov razvoj, fizički i tehnički napredak... Sa 14-15 godina one najdarovitije izdvajaju - do tad se djeca zapravo igraju rukometa.
Onda one najbolje okupljaju u regionalnim rukometnim akademijama i skupa idu u školu, dobivaju najbolje francuske stručnjake koji su odgajali već spomenute Katrabatiće i desetine vrhunskih igrača prije njih. To je doslovce tvornica vrhunskih rukometaša.
U jednom trenutku bili su, pazite ovo, branitelji naslova svjetskih prvaka u seniorima, svjetski prvaci U-21, svjetski prvaci U-19, pa čak i osvajači europskog olimpijskog festivala mladih u rukometu. Les Bleus apsolutno su zavladali svjetskim rukometom u posljednjih 20-ak godina. A igrači samo dolaze, poput Dike Mema, koji je rukomet počeo trenirati s 13, nakon što je dotad opčinjen bratom trenirao košarku - vrlo slično kao naš Ivano Balić. Rukomet je zbog uspjeha Les Bleusa uvjerljivo drugi najpopularniji sport uopće u Francuskoj i talent poput Mema njihovom sistemu regrutiranja, detaljno organiziranom po regijama, jednostavno ne može promaknuti. Prosječan košarkaš možda je budući najbolji rukometaš svijeta.
![| Author: Slavko Midžor/PIXSELL](/media/img/d9/61/af1538b48ed7d83a70b2.jpeg)
- Postoji više od samo jednog razloga zašto pobjeđujemo - reći će Joël Delplanque, čelnik francuskog rukometnog saveza u zlatnim godinama Les Bleusa; od 2008 do 2020. u ženskoj i muškoj konkurenciji osvojili su nevjerojatnih devet zlata na velikim natjecanjima.
- Klubovi i francuski savez vrlo blisko surađuju. Čim igrač navrši 15 godina može otići u centar saveza gdje će ići u školu i igrati rukomet svaki dan. Čim kročite u jedan od ovih strukture imate priliku postati rukometaš svjetske klase. Trudimo se svakom igraču dati prostor koji mu je potreban za rast kao rukometaš. Rad s vrhunskim trenerima od 15. ili 16. godine daje vam tu veliku prednost - objasnit će Delplanque.
- Kada ti govori Didier Dinart, koji je osvojio toliko titula, i da ti neki savjet, slušaš ga i pokušavaš izvući maksimum - objašnjava Eric Quintin, koji je bio trener U19 selekciju francuskoga rukometnog saveza, a i sam je kao igrač uzeo onu prvu broncu u Barceloni 1992. godine.
U Hrvatskoj sustav nije i izbliza tako dobro organiziran. S 15 ili 16 najtalentiraniji igrači provedu zajedno možda nekoliko tjedana na pripremama ili selekcijama, ali da skupa žive, treniraju izdvojeni kao najperspektivniji - to ne. Nešto slično sad pokušava odbojkaški savez, ali naš rukometni savez nema tako uhodan sistem. Možda da je napravljen onaj Dom hrvatskog rukometa...
- Ovakvo postavljanje temelja nešto je što sve češće možete vidjeti i u drugim reprezentacijama, ali čini se da u našoj iz nekog razloga bolje funkcionira - smije se Joël Delplanque pa zaključi:
- Potrebno je puno truda i sreće da se stvari naprave kako treba, mi smo samo pokušavali smanjiti oslanjanje na sreću što je više moguće.
Tu je dakle ključ, u tome leži tajna razvoja hrvatskoga rukometa. U akademijama gdje razvijaju klince od 14-18. godine. To je baza iz koje Dika Mem, bogomdani nebeski skakač, postaje strašan šuter.
"Koristeći se političkim terminima, moglo bi se to gotovo nazvati "socijalističkim" sustavom, gdje vlada i Francuska federacija surađuju. Sustav se temelji na oko 25 regija, gdje mladi talenti prvo prolaze kroz proces testiranja i selekcije, a zatim standardiziranu obuku u regionalnom sportskom centru kroz nekoliko godina. Edukaciju vode licencirani treneri koje plaća nacionalni savez. U bilo kojem trenutku u sustavu postoji oko 500 sudionika", pisao je o fenomenu francuskoga rukometa Der Spiegel u godinama kad je njemačka rukometna reprezentacija bila zaronila u duboku krizu. Sad se polako vraćaju.
"Iako se od roditelja svakog sudionika traži doprinos s oko sedam tisuća američkih dolara na godinu (a u to je uključeno sve - hrana, treninzi, prijevoz, školovanje, smještaj djeteta u rukometnom centru...) troškove vođenja centara uglavnom snosi vlada. Timovi iz regionalnih središta okupljaju se na godišnjem turniru, no obuka je uglavnom decentralizirana", pisao je Der Spiegel.
"Na sljedećoj razini, dvije godine, očekuje se da klubovi u prve 2 divizije vode svoje vlastite 'akademije' kroz koje bi vrhunski talenti trebali biti dovedeni do elitne razine. Ovdje su klubovi donekle zaštićeni i nagrađeni za svoj trud, u smislu da suparnički klub pokuša angažirati takvog talenta tijekom ili nedugo nakon dvogodišnjeg razdoblja, dužan je platiti odštetu. (Ovo je drugačiji pristup od većine drugih vrhunskih rukometnih zemalja, gdje klubovi koji 'ulažu' u određeni talent u takvim okolnostima ostaju bez naknade)", navodi Der Spiegel.
Hrvatski rukomet sa svim svojim infrastrukturnim problemima ima svojih uspjeha, recimo 2019. godine finale Svjetskog prvenstva za igrače do 21 godine u Španjolskoj igrali su baš Francuska i Hrvatska. Iz te generacije stasali su do A reprezentacije naši Zvonimir Srna i Ivan Martinović, kod Francuza tu su Julien Bos, pakleni šuter Elohim Prandi, drugi golman Valentin Kieffer i "desetka" Dylan Nahi. To finale dobila je Francuska 28-23.