Tajni dosjei Udbe o Torcidi: 'Vjernici, a slave Šuvara! Pod dejstvom alkohola rade nered'

Express vam donosi 10 nastavaka feljtona iz knjige 'Mračni dosjei iz sefa Udbe: Od Torcide i BBB-a do vrha HDZ-a'. Dramatična knjiga novinara i urednika Igora Alborghettija razotkriva neke od desetljećima brižno čuvanih tajni jugoslavenske Službe državne sigurnosti. U knjizi je objavljen i nikad prije viđeni popis 243 pripadnika tvrde splitske Torcide koji su bili definirani kao neprijatelji režima i huligani. Tome je dodan i nešto kraći popis Bad Blue Boysa. Pronašli smo među njima i jednog bivšeg Karamarkova ministra. Što je bliski savjetnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana pričao agentima komunističke tajne policije o francuskim nuklearnim tajnama, kako su dokumentirane ljubavne avanture bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu i još gomila misterija...

Sredinom 1989. bivša Jugoslavija živjela je u transu najava gospodarskih reformi predsjednika tadašnje Savezne vlade Ante Markovića. Izmučenom društvu, smlavljenom gospodarskom krizom i godišnjom megainflacijom od 2679 posto, Marković je ponudio program obnove, stabilizacije, konvertibilnog dinara. Bio je jasno da će propasti. Zašto? Ljudima je bilo dosta socijalizma i Jugoslavije. Svijet se spremao na dramatične promjene. Srbijom je već dvije godine vladao Slobodan Milošević. I polako se spremao za pravi rat koji će pokrenuti za dvije i pol godine. Nakratko u Sloveniji pa onda u prvi pokolj u Hrvatskoj i BiH. 

Drukčija vrsta rata, ona na nogometnim terenima, trajala je već neko vrijeme. Sukobi navijačkih skupina bili su najžešći kada su igrali timovi iz Hrvatske i Srbije. Ta je scena već tada bila politički, svjetonazorski, i nacionalno radikalizirana – s hrvatske strane Bad Blue Boysi (Dinamo), Torcida (Hajduk) i Armada (Rijeka), a sa srpske Delije (Partizan) i Grobari (Crvena Zvezda) – uz snažne manifestacije nasilja. Navijačke skupine ocrtavale su politička raspoloženja i stavove koji su početkom 1990. doveli do neizbježnog raspada komunističke države. Političke stranke u SFRJ bile su tada zabranjene. Središte javnog otpora režimu bilo je na nogometnim terenima.  

U travnju 1989., u zagrebačkom središtu Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske, šefovi su odlučili pokrenuti tzv. operativno istraživanje „Stadion“. Vodeći se načelom „brini se za svoje navijače, a Srbima ostavi njihove“, Služba je u odluci upućenoj nižim operativnim razinama u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, napisala: 

Obavještavamo vas da je u SDS RSUP-a SRH zavedeno operativno istraživanje „Stadion“ u vezi sa najavom javnih nacionalističkih i kleronacionalističkih istupanja i sukobljavanja pojedinaca i grupa na sportskim manifestacijama.  

Nije to prvi put da se prikupljaju takvi podaci. Služba državne sigurnosti u Hrvatskoj, zajedno s tadašnjim tijelima javne sigurnosti (milicijom), već je raspolagala znatnim količinama operativnih informacija. Navijačke skupine u Hrvatskoj, pokazuju dokumenti, bile su od sredine 80-ih pomno praćene i obrađene. Ali operacija „Stadion“ bila je vrhunac napora SDS-a i javne sigurnosti da se objasni njihov raison d'etre i da ih se stavi pod kontrolu. Vidljivi su i pokušaji SDS-a da se navijačke skupine u tadašnjoj SRH povežu s djelovanjem Katoličke crkve. Takav je i naslov prvog poglavlja dokumenta tj. informacije o sigurnosnim i drugim saznanjima o djelovanju pripadnika tzv. Torcide na području GZO-a Split (Gradska zajednica općina, nalik na teritorijalno ustrojstvo današnjih županija) od siječnja 1985. do siječnja 1989.  

Akcija Stadion 

Piše ovako: Pojam, nastanak, i razvoj Torcide i povezanost s klerom. I nastavlja se: Početak stvaranja tzv. „Torcide“ odnosno kluba navijača datira iz 1950. godine, kada dolazi do prvog organiziranog navijanja, koja je ustvari kopija stvaranja atmosfere u južno-američkom stilu. Početkom 50-tih godina nekoliko takvih grupa udruženo i organizirano odlaze na stadione, a njih su sačinjavali mahom tadašnji splitski studenti na školovanju u Zagrebu, među kojima je bio veliki broj sada uglednih građana, od kojih su pojedinci još uvijek na izvjestan način uključeni u NK „Hajduk“ ili su donedavno tamo bili.  

Stvaran broj pripadnika „Torcide“, odnosno kluba navijača u odnosu na broj iz godine u godinu je bio različit. O tome nema točnih podataka, ali je opća konstanta da su većinom navedenu grupaciju sačinjavale po dobi mlađe kategorije navijača, što u posljednjih nekoliko godina postaje pravilo. 

Još u osnovnoj školi u toku sedmih i osmih razreda dolazi do stvaranja manjih grupa, koje se žele poistovjećivati sa tzv. „Torcidom“, ali nisu u tolikoj mjeri aktivni da svoju navijačku strast ispoljavaju u organiziranim oblicima. Međutim, već samim prelaskom u prve razrede srednje škole dolazi od okrupnjavanja „Torcide“, gdje se u navijačkoj atmosferi međusobno razgovara kako u samoj školi, tako i na ulici, kući, autobusu i tome slično. Izrazitija aktivnost na ovom planu je prisutna kod srednjoškolskih centara kao što su Tehnički školski centar „Mirko Dumanić“, Teslina 2, Pomorski školski centar, Zrinsko-Frankopanska 36, Građevinski obrazovni centar, Teslina 4, Prometni centar, kao i Brodograđevni obrazovni centar. Upravo u nabrojenim centrima je i nastao u posljednje vrijeme i najveći broj parola neprijateljskog sadržaja. Pored toga, evidentni su izostanci sa razredne nastave upravo u vrijeme odigravanja nogometnih ili košarkaških susreta, gdje u pojedinim centrim to postaje pravilo da se učenici ranije obavijesti kako se nastava neće održati iz razloga povećanog interesovanja da njihovi učenici prisustvuju nekoj sportskoj manifestaciji, kao što je bilo slučajeva naročito u Pomorskom školskom centru. Na spomenuti način kroz prosvjetno-pedagoški rad učenike se na izvjestan način podstiče da ova pojava poprima sve više legalne oblike.“ 

Služba, u dijelu dokumenta pod nazivom „Novije razdoblje djelovanja“, primjećuje da se demografija Torcide ozbiljno mijenja. Kako je od ranije poznato da su se među pripadnicima „Torcide“ uglavnom nalazili pripadnici više generacija (porodični i poslovni ljudi) koje bi povremeno hvatao „nogometni virus“, u današnjem periodu koji je započeo negdje osamdesetih godina, prvenstveno u većim gradovima, među klubovima „velike četvorke“ dolazi do stvaranja omladinskih navijačkih grupa, kojima odlaženje na nogometne utakmice i status „najfanatičnijih“ počinje služiti za stvaranje grupnog identiteta. 

Sve te navijačke skupine u Hrvatskoj i Srbiji imaju svoju unutrašnju organizaciju i simbole. Zajedničko im je jasno stvaranje vlastitog identiteta i što više biti u centru pažnje radi stvaranja spektakla i širenja „nogometnog huliganizma“. Za Torcidu je karakteristično, opisuje se u dokumentu, da po svaku cijenu želi stvoriti „neviđenu atmosferu“, da se huliganski ponašaju, imitirajući engleske navijače koje općenito smatraju uzorima u svijetu. Ističu i zastave stranih država (Velika Britanija), što postaje snažan manirizam koji stvara svijest o povezanosti sa svjetskim prvacima nogometnog huliganizma. 

Među pripadnicima navijačke skupine jak je i dojam o snazi Torcide, prestižu koji se stječe pripadnošću grupi. Ukratko, o sindromu „imamo najvećeg“. O tome Služba piše sljedeće: Osim toga „Torcida“ tj. njeni sve brojniji pripadnici sebe smatraju po svemu najjačima, gdje su po njima paralelne usporedbe s navijačima drugih klubova beznačajne. Tako ističu, da je njihova privrženost NK „Hajduk“ najizraženija, da najfanatičnije navijaju, da su najjači u međusobnim tučnjavama između navijača ostalih klubova, da su u stanju pribaviti najveći broj pirotehničkih sredstava i zapaliti ih na utakmici, da kao „vatreni navijači“ od svih drugih u zemlji imaju i najveći broj „gostovanja“, da posjeduju najveći transparent u zemlji, itd. 

Vjernici slave Šuvara 

Kuriozitet je i talijanski specijalizirani magazin za navijače „Supertife: La Rivista del Tife organizzate“ koji je bio na cijeni među pripadnicima Torcide. Posebno je popularna rubrika gdje čitateljstvo, prema fotografijama, izabire najbolju „ultras grupu“. Nagrada je prigodna i funkcionalna: deset dimnih kutija. Prema najnovijim saznanjima navijači do ovoga časopisa dolaze nakon narudžbe, gdje to kupuju od talijanske posade na brodovima, dok manji broj dolazi do časopisa putem izvršene pretplate. 

Očito je da su u Torcidi, uz engleske navijače, jako na cijeni i talijanski. Zbog toga veliki broj torcidaša nosi šalove i druge oznake Juventusa, Rome, Intera, Lazia, Fiorentine. Postoji i nastavak koji se odnosi na način odijevanja kojim pokazuju pripadnost grupi. U posljednje vrijeme stvara se kod njih simbolika u oblačenju, što postaje odredjenje u „stilu“ i mogući oblik izražavanja pripadnosti „Torcidi“, gdje su sada aktualne zelene, a i crne „Spitfire“ jakne (koja iznutra ima narandžastu boju) dok se jedan dio „Torcide“ šiša (kosu) poput najekstremnijih navijača „Chelsea“ iz Londona. Ova simbolika oblačenja je sada toliko raširena, da postaje neizostavni dio garderobe. 

Služba ističe da osobito 1988. i 1989. godine započinje transformacija Torcide iz, kako piše, nacionalne u nacionalističku skupinu navijača. „Torcida“ svoje navijanje skoro na svakoj utakmici „Hajduka“ ističe kroz nacionalnu pripadnost, to potvrđuje posljednja učestala skandiranja „Mi Hrvati...“. Osim toga, sve su brojnija isticanja republičkih zastava...“ Tvrdi se da jezgro Torcide, ono koje nosi politički naboj navijačke skupine, nema visoki stupanj obrazovanja. Najekstremniji oni upravo s prekinutim srednjoškolskim obrazovanjem, gdje su osobito prilagodljivi da bez puno razmišljanja eskaliraju iz nacionalnog u nacionalističko, pa većinu svojih pripremljenih refrena serviraju u „paketu“, radeći to tako da takvo ponašanje prihvate i ostali gledaoci. Analitičari Službe napominju kako članovi Torcide drže da je u sadašnjoj političkoj situaciji (nategnuti odnosi s Beogradom zbog širenja velikosrpske propagande, jačanje nacionalne komponente unutar SFRJ, pozivi na odcjepljenje Hrvatske, op. a.) opravdano izvikivanje „ritualnog neprijateljstva“ jer, kako sami ističu, kada to mogu oni u Beogradu, Zagrebu.... zašto ne bi i oni. 

Primijećen je i zanimljiv paradoks. Dakle, najveći dio članova Torcide su teisti, vjernici s jasnim klerikalnim ili kleronacionalističkim ideološkim opredjeljenjem i jasni protivnici tadašnjeg SKH (Saveza komunista Hrvatske) i dominantne komunističke ideologije. Ipak, tijekom utakmica i kroz navijanje ne bi se stekao takav dojam. Primjera radi, kod navijačkih skupina čiji je stupanj obrazovanja nizak, prisutna su suprotna skandiranja tj. u smislu uzvikivanja „Stipe Šuvar“ (pokojni Stipe Šuvar, član CK SKJ, jedan od najnapadanijih hrvatskih političara od eksponenata velikosrpske politike Slobodana Miloševića, op. a.), dok o Savezu komunista imaju loše mišljenje i zapravo njegovi su protivnici. 

Navode se poznatiji navijački apeli s Hajdukova sjevernog stajanja: „Hajduk i Dinamo, to su kluba prava, sa njima se ponosi čitava Hrvatska“, „Croatia – Sicilija – naša armija“, „Otiša si Dragane, ostala je tuga, najveći su pederi grobari s juga (trolanje navijača Partizana parafrazirajući tužaljku o smrti Dragana Mancea, legendarnog napadača FK Partizan koji je poginuo u prometnoj nesreći u rujnu 1985., op. a.), „Nek živi ljubav, nek se budi dan, neka svako dijete mrzi Partizan“, „Cigani, cigani“, „Svetog Duje zvona zvone, da pozdrave šampione“, „Šampioni bijele boje, prvaci su zemlje svoje“, „Hajduk i Dinamo iste su krvi, nije važno tko će od njih biti prvi“, „Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska“, „Haj, nek' se čuje, haj, nek' se zna da je Sveti Savo pederčina... da je Sveti Savo peder bradonja“, „Neka naša milicija kurac popuši“, „Dinamo Zagreb“, „Torcida“, „Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ, ča barjak ne viješ, milu trobojnicu, milu trobojnicu, naš barjak hrvatski, naš barjak hrvatski, crven bijeli i plavi. Crven bijel i plavi, to je barjak pravi, pod kojim su pali, pod kojim su pali Zrinski-Frankopani. Ko se pod njim vije, bolje da ga nije i još jedno ime Hajdukovo (Isusovo). I još jedna packa, živjela Hrvatska.“ 

Služba državne sigurnosti istražila je zapletene i kontinuirane odnose Uprave Hajduka i članova Torcide. Oni su se manifestirali na dva načina. Prvi, Uprava je pomagala pri organiziranju putovanja na gostujuće derbije ili osiguravala karte za utakmice na Poljudu. U većini slučajeva takva pomoć je realizirana, gdje su oni najsiromašniji dobivali osim plaćene ulaznice i povlaštena ili besplatna putovanja. Drugi je način poželjna animacija publike. Klub je tumači činjenicom da jedino Torcida uspijeva uobičajenim pravilima ponašanja potaknuti pravu navijačku atmosferu. Ostala publika determinirana je isključivo dogadjajima na terenu. Tada glavnu i ključnu ulogu preuzima publika sa sjevera, gdje dominira politizirana uvredljivost (nespretno su željeli reći da se navijanje temelji na političkim uvredama druge strane, op. a.), koji se snažnije očituje kada igraju klubovi iz drugih republika. Nijanse zavise od grada, predtakmičarske propagande, bodovne bilance, trenutnog političkog konteksta, kao i isprovocirane klime na stadionu. 

Sasvim izravno Služba takve odnose Uprave NK Hajduk i najvjernijih navijača predstavlja kao primjer dvoličnosti. Zašto? Kada izgube kontrolu nad njima (koju inače ne priznaju), te kada stihija poprimi otvorena obilježja nacionalističke netrpeljivosti, klubovi, treneri, i rukovodstva u njima mijenjaju prijašnju laskavu retoriku, gdje se daju uopćena saopćenja da to nisu objektivni poznavaoci nogometa, da to nisu pristalice „bijelih“, „crno-bijelih“, „crvenih“ ili „plavih boja“, da je to sada „šačica“ neodgovornih huligana, koji svojim destruktivnim ponašanjem narušavaju ugled njihova kluba. 

Naglašene su dvije vrste povoda za izazivanje incidenata: politizirani i nepolitizirani. Kod prve vrste radi se o posljedicama konfliktnog karaktera, zbog tradicionalnog rivaliteta „domaćih klubova“, niske kulture sportskog navijanja (tučnjava među igračima i sl...) Kod druge vrste, koju je lako dijagnosticirati, s obzirom na izvikivanje parola, riječi, slogana, jesu politizirani incidenti, koji su u biti nacionalistički, kleronacionalistički, te općenito antikomunistički, gdje su povodi ovakvom ponašanju momentalno prisutni na samoj utakmici, a uzroci daleko kompleksniji. 

Armada i Torcida, dokumenti  

Djelovanje riječke frakcije Torcide, u prilično bliskim odnosima s Armadom, navijačkom skupinom NK Rijeka, spomenuto je u posebnom izvještaju riječkog Sekretarijata unutrašnjih poslova iz 1988. Prenosimo ga u cijelosti, autentičnog, uključujući gramatičke pogreške i stilske nespretnosti. I sve druge udbaške ludosti... 

U posljednje vrijeme cca. 2 godine na području SO Rijeke uočena je pojava učestalog ispisivanja riječi: „TOTAL CAOS – ARMADA“, „HAJDUK-TORCIDA“, „FORZA FIUME“, „FORCA FIUME WESTERN FRONT“, „ARMATA“, itd. Sve riječi ispisane su sa auto lak sprejevima, flomasterima raznih boja, kemijskim olovkama, kredom i slično, a ispisane su po fasadama zgrada, podhodnicima, potpornim zidovima, školskim klupama itd. Osim navedenih riječi bili su iscrtani i kukasti križevi, starohrvatski grbovi, a ponegdje i neprijateljske parole (Tito govno, Za Krista protiv komunista, Živio Ante Pavelić, NDH...). Jedan od ranijih vidova zapaženih ispisivanja sastoji se od riječi CROATIA ARMADA (ili u prijevodu Hrvatska nepobjediva vojska) ili jednostavno u dva početna slova C.A. kao skračenica tih riječi. Izvršenim „snimanjem“ većeg dijela grada Rijeke, uočeno je bezbroj takvih natpisa, koji osim što narušavaju izgled grada, ponegdje nacionalno ili gotovo neprijateljski iritiraju gradjane, a samim djelom izazivaju i prouzročuju milijardske štete ovom društvu (farbanje, lakiranje, popravak fasada, brušenje, itd.) 

Armada na stadionu Goran Stanzl/PIXSELL

Praćenjem te problematike došlo se do podataka da su izvršioci tih djela u gotovo 80% slučajeva djeca i maloljetnici u rasponu od 6 do 18 godina starosti, a motiv ovakvog načina ispoljavanja svoje ličnosti kod maloljetnika manifestira se i oblikuje pubertetskim razvojem, kućnim odgojem, odgojem u školi i utjecajem društva i okoline koja ga okružuje. Baš ova posljednja stavka najvažniji je trenutačni faktor i uzročnik omasovljene pojave asocijalnog ponašanja djela današnje omladine. „Zatrovani“ svakodnevnim poluistinskim i nekorektno ispisanim novinskim tekstovima, trenutačno ekonomskom krizom, zapuhnuti valom vandalizma i huliganskog ponašanja „zapadnjačke kulture“ i tome slično, kod dobrog djela omladine izaziva neki skriveni bunt, inat i nezadovoljstvo, koje ispoljavaju u više stvaranja nekih sportsko-navijačkih grupa kao što su „Torcida“, „Armada“ i „Armata“ (na području Rijeke) te u vidu raznih muzičkih pop, punk itd. grupa, čija glazba obiluje mračnim, opskurnim, morbidnim i destruktivno-satanističkim tonovima. 

TORCIDA – Torsida – španjolska riječ latinskog značenja torguere, što bi u prijevodu značilo okretati, obrtati, vrtiti, miješati. Pripadnici te grupe su isključivo lica s područja Dalmacije, navijači „Hajduka“. Skloni su bjesomučnom navijanju svim mogućim akustičkim sredstvima. Prilikom navijanja obavezno koriste i razna pirotehnička sredstva. Najbrojniji su na području Rijeke i skloni su kleronacionalističkim ispadima. Dobar dio njih odan je religiji i uredno posjećuje crkvene obrede. Imaju veliki utjecaj na navijače Rijeke, odnosno grupu „Armade“. Osnovano se pretpostavlja da su akteri ispisivanja riječi „Torcida“. Najgrlatiji su na utakmicama i skloni skandiranju „Pomozi bože“. 

ARMADA – španjolska riječ latinskog značenja Arma, što bi u prijevodu značilo bojna sprava, oružje, odnosno oružana sila ili nepobjediva vojska. Pripadnici ge grupe su isključivo lica sa područja Rijeke ili su rodjena u Rijeci, a navijači su NK „Rijeke“. Ima ih popriličan broj, ali za sada nisu pokazali posebnu sklonost k nasilju. Pojedinci iz grupe ponekad na utakmicama pale baklje ili bacaju petarde. Skloni su ispisivanju riječi „ARMADA“, ali nije isključena mogućnost da ispisuju i parole obzirom da su u posljednje vrijeme u vrlo tjesnoj vezi sa osobama iz grupe „Torcida“.  

ARMATA – talijanska riječ koja označava vojsku. Za vrijeme II svjetskog rata u Jugoslaviji je talijanska II Armata izvršila nečuvena zlodjela nad stanovništvom naših zapadnih i južnih krajeva. Pripadnika te grupe je vrlo malo. Mahom se radi o licima s područja Rijeke tzv. fiumana (osobe koje govore talijanski i korjene vuku redom iz Italije). Za sada nije primjećeno da se posebno ističu izuzev što su skloni ispisivanju riječi „FIUME“. Navijači su NK „Rijeke“. 

Metalci, darkeri, 'pod dejstvom' alkohola

Od raznih muzičkih pobornika najinteresasntniju grupaciju čine sljedbenici muzičkog stila „hevi metalsa“. Sebe nazivaju „metalcima“, a prilikom oblačenja koriste kožnu galanteriju ukrašenu raznim svjetlim dugmićima, metalnim križevima, privjescima, lancima i sličlno. Robusne su i prgave naravi, te skloni iscrtavanju kukastih križeva i drugih nacističkih simbola. 

Osim „metalaca“ u novije vrijeme očituje se i pojava „darkera“. Tu grupu sačinjavaju osobe koje su sklone okultnoj religiji. Oblače se isključivo u crnu modernu odjeću a djevojke koriste rumenila i ruž crne i tamno ljubičaste boje za svoje kozmetičko dotjerivanje. Za sada kod ove grupacije nije uočeno neprijateljsko ispoljavanje, ali svojom apatijom, nezainteresiranošću i sklonosti ka religiji danas-sutra mogu postati „alat u tudjim rukama“. U posljednja dva mjeseca ove godine, poduzimanjem operativnih mjera utvrdjeno je da su petorica maloljetnika od 15 do 17 godina starosti uz ispisivanje riječi „Torcida“ ili „Armada“ iscrtavali i kukaste križeve, te ispisivali razne neprijateljske parole (dvojica iz „Armade“, trojica iz „Torcide“) kako po stambenim objektima tako i dijelovima namještaja u svojim školama. Interesantno je istaći, da su prilikom dočeka nove godine 31/1.1.86.godine u jednom stanu u Rijeci pripadnici „Torcide“ i „Armade“ (njih 10-ak) u nekoliko navrata tokom noći pjevali pjesmu „Marjane, Marjane“ sa klerofašističkim dodatkom, omalovažavajući na taj način tekovine NOB-a i veličajući pri tome srce isusovo i trobojnicu bez socijalističkih oznaka. 

Gotovo svi pripadnici spomenutih grupa uživaju alkohol u prekomjernim količinama, pod čijim dejstvom tokom utakmica ili prilikom odlazaka sa stadiona narušavaju javni red i mir, na način da bacaju pirotehnička sredstva, oštećuju reportažna ili druga kola registarskih oznaka gostujuće ekipe, oštećuju gradska, prigradska ili medjugradska javna prevozna sredstva ispisivanjem raznih riječi, razbijanjem stolica ili stakala, u istima pjevanjem ili vikom remete mir ostalih prisutnih gradjana i tome sl. Naročitu opasnost predstavljaju pojedinci, koji nestručnim baratanjem oko pirotehničkih sredstava (petarde, rakete), dovode u opasnost i ugrožavaju kako svoj, tako i tudji život. Osim tog ugrožavanja, do nabavke tih sredstava dolaze posredstvom kriminalne djelatnosti (kradjama i provalama), a samim unošenjem, zbog ličnoga straha upotrebom sile ili pretnje, primoravaju maloljetne djevojčice da za njih unose mimo organa sigurnosti tamošnjih redara, na stadion te naprave. Nije rijedak slučaj da im u prenošenju pirotehničkih sredstava pomažu i sami funkcionari NK „Rijeke“, rezervni igrači, itd. 

Kraj prvog dijela