Talijanski pisac Antonio Scurati: 'Mladi ne znaju više ništa'

Dana 23. ožujka 1919. na Trgu Svetoga groba u Milanu okupilo se jedva stotinjak ljudi, redom beznačajnih muškaraca: prvo okupljanje fascia, Borbenih odreda, čini dekadentna skupina “prevratnika, neprilagođenih, prijestupnika, dokoličara, malograđanskih plejboja, bivših robijaša, recidivista, sindikalnih palikuća (...)” i niza sličnih fanatika, u kojima tad 36-godišnji Benito Mussolini, iako ih prezire, jasno prepoznaje “škart čovječanstva” na kojemu se stvara velika povijest. U šest mjeseci urušila su se tri carstva, tri kraljevske kuće koje su stoljećima vladale Europom. Epidemija španjolske gripe već je odnijela desetke milijuna žrtava. Tjedan ranije u Moskvi se sastala Treća Komunistička internacionala. Počinje doba masovne politike, a okupljenih na osnivanju Borbenih odreda manje je od stotinu. Pa kako je onda opskurni novinar i politički otpadnik, bivši radikalni socijalist, samo šest godina kasnije, 3. siječnja 1925., kao predsjednik vlade s govornice Parlamenta proglasio smrt demokracije? Historiografija je secirala svaki aspekt njegova života, ali parabolu o Mussoliniju i fašizmu nitko nikad nije pokušao pretočiti u roman. Sve do knjige “M. Dijete svojega vremena” Antonija Scuratija, u kojoj jedan od ponajboljih suvremenih talijanskih pisaca portretira rađanje diktatora koji je instinktom političke životinje nanjušio frustraciju i strah svojih sunarodnjaka u neizvjesnim i mutnim poslijeratnim vremenima, a onda sebe predstavio kao jedinog dovoljno snažnog vođu da “Italiju ponovno učini velikom”. “U svijesti Talijana, Mussolini je danas amblematska persona, čovjek neprijeporne karizme, neka vrsta perverznog oca nacije kojega smo potisnuli”, rekao je u jednom intervjuu Scurati. Njegov roman, objavljen 2018., kritika je proglasila “knjigom koju je Italija čekala desetljećima”. Roman je tjednima bio na prvome mjestu popisa najprodavanijih knjiga u toj zemlji, ovjenčan je najvažnijom talijanskom nagradom Strega i preveden u više od 40 zemalja, a već su otkupljena i prava za adaptaciju u televizijsku seriju u koprodukciji HBO-a. Antonio Scurati (1969.) već je dobro poznat hrvatskim čitateljima - u nas su dosad objavljena tri njegova romana: “Nevjerni otac”, “Dijete koje je sanjalo kraj svijeta” (2009.), uvršten u najuži izbor za Premio Strega, i “Najbolje doba našeg života” (2015.), u izdanju Frakture i u prijevodu Ane Badurine. Trajno zainteresiran za ono što on naziva “jezikom nasilja” u zapadnjačkoj kulturi, Scurati se zalaže za preispitivanje uloge književnosti u suvremenom društvu, tvrdeći kako danas nije moguće napisati roman koji nije povijesni roman. Po njemu, želi li biti u stanju privući čitatelje rođene i odrasle u “diktaturi” najnovijih vijesti i novih medija, pisac mora osmisliti nove načine pričanja priča, kako bi prošlost i budućnost učinio istinski zanimljivima suvremenom imaginariju. “M. Dijete svojega vremena” njegov je pripovjedački eksperiment, roman u kojemu apsolutno ništa nije izmišljeno, knjiga koja jasno pokazuje kako populisti u kriznim vremenima dospijevaju na vlast, progovarajući jednako o nama danas koliko i o Mussoliniju i njegovu dobu. Izvanredna popularnost romana izazvala je dvojake reakcije u Italiji: dok jedni tvrde kako je riječ o prijeko potrebnoj “analizi krvi” jednoga naroda, drugi strahuju da “oživljavanje” Mussolinija “u novom ruhu, za 21. stoljeće”, u sagi koja na gotovo 800 stranica korak po korak portretira godine koje su zauvijek promijenile povijest, nosi i brojne opasnosti u vrijeme obnove nacionalizama diljem Europe i svijeta. Knjigu je u nas objavio Scuratijev hrvatski nakladnik Fraktura, a prijevod potpisuje Ana Badurina, koja je prevela i ovaj razgovor s autorom.