Tamo gdje se žrtvu silovanja osuđuje teško se izboriti za pravdu

Mlada glumica Milena Radulović ovih je dana jedno od najspominjanijih imena u regiji. Prošli je tjedan s još nekoliko mladih djevojaka prijavila policiji uglednog beogradskog pedagoga Miroslava Aleksića zbog silovanja i spolnog uznemiravanja. Za sve one koji ne znaju, Miroslav Aleksić je čuveni filmski redatelj, producent i glumac te vlasnik beogradske škole glume “Stvar srca”, kroz čije je radionice prošlo više od tri tisuće mladih. MUP je potvrdio da je profesor glume Miroslav Aleksić uhićen zbog sumnje da je seksualno zlostavljao pet svojih učenica, od kojih su dvije u vrijeme počinjenih zlodjela bile maloljetne. 

Sve se zakotrljalo kad se prva žrtva, koja je maloljetna i trenutačno pohađa njegovu školu glume, javila policiji. Sve je stiglo do Milene Radulović, koja je godinama šutjela jer je mislila da je jedina doživjela nasilje i traumu. Na kraju se, nažalost, pokazalo da još ima žrtava. One su bile maloljetne, a on je imao šezdesetak godina. Iz Aleksićeve škole glume izašla su inače mnoga ugledna glumačka imena: Nikola Kojo, Hana Selimović, Boris Milivojević, Nikola Đuričko i drugi. U njegovu školu upisivana su djeca koju je Aleksić osobno birao između stotina i stotina mališana u dobi od samo pet ili šest godina. On je tu djecu uzimao pod svoje, odgajao ih upitnim metodama, promatrao kako rastu te im mijenjao psihu i strukturu osobnosti. Pratio ih je godinama te strpljivo iz mračnih pobuda čekao da one sazru, kako bi ih u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog povjerenja brutalno izdao, povrijedio i doživotno oštetio. 

Kako je moguće da on desetljećima u samom srcu Beograda drži školu u kojoj zlostavlja i siluje djevojčice i mlade djevojke, i to još od njih naplaćuje 60 eura po satu, a da to nitko živ ne prijavi? Njegove nakaradne i pseudopedagoške metode su, između ostalog, dostupne i na YouTubeu. On je djecu prije svega psihički zlostavljao, vrijeđao bez ikakva povoda i omalovažavao. Za ovakav način odgoja bi svaki tzv. pedagog iste sekunde dobio otkaz, a Aleksić je svoje metode desetljećima primjenjivao, kao da je to nešto najnormalnije. Iako su mlade djevojke u prvom redu žrtve bahatog psihopata koji je nanjušio sve bolesti društva i podlo ih iskoristio, odgovornost je i na cijeloj društvenoj zajednici te na državnim institucijama koje su ovom nečovjeku svjesno dopuštale da radi s djecom što hoće. U jednom podneblju, gdje je sramota priznati da je netko žrtva silovanja, gdje se žrtvu gleda s visoka i osuđuje na najogavnije načine te gdje beskrajni primitivizam dovodi u pitanje moral žena koje su izabrale plemenito glumačko zanimanje, Mileni Radulović sad predstoji teška borba. Dok većina ljudi s imenom i prezimenom podržava mladu glumicu, a ograđuje se od monstruma, u komentarima i na društvenim mrežama, gdje se takozvani narod oglašava, vlada kaos. Jedni je napadaju zbog samopromocije, drugi se čude zašto su žrtve toliko dugo čekale, treći prosipaju degutantne fore na račun ovih odvažnih žena...  

Društvene mreže su danas drugačije nego što su bile prije desetak godina: mnoštvo glasova na ovoj virtualnoj agori bez pravila i normi sve više podsjeća na igralište. Anonimnost iz ljudi izvlači ono najgore. Više je psiholoških istraživanja pokazalo da se ljudi u svojoj kvazi anonimnosti ponašaju drugačije nego što bi činili kad bi njihov identitet bio poznat. No i na ovom se primjeru jasno ocrtava efikasnost mizoginih matrica koje i dalje u velikoj mjeri oblikuju naša društva. Užasavajući komentari brojnih anonimaca samo objašnjavaju zašto su takve pojave uopće moguće. Ovaj Aleksić je samo jedan od brojnih. Viđamo ih vjerojatno svakodnevno. Jedni su zaogrnuti zastavama pretjeranog domoljublja, drugi surfaju valovima uspješnosti. Navijaju jedni za druge, pljuju po žrtvama. Zašto je ovaj hrabri potez Milene Radulović nevjerojatno potreban i Hrvatskoj? Zato što se o žrtvama uglavnom slabije govori i piše. Ovo je, nažalost, samo jedan od mnogih primjera u kojima ranjive i nezaštićene skupine u društvu izvlače deblji kraj one stvarne ili figurativne batine. I koji nam je usput potpuno neprimjetan ili krajnje vidljiv. Sve donedavno u Europi, a u nekim društvima i danas, žene nisu imale pravo braniti se na sudu, razvesti se od pogrešnih likova, same odabrati muža ili partnera, koristiti kontracepciju, upisati fakultet, zaposliti se, zadržati novac koji su pošteno zaradile, podignuti kredit, posjedovati nekretnine, biti na nekoj političkoj funkciji, profesionalno baviti se sportom, nositi hlače ili bikini, (ne) pokazati svoje tijelo i uopće imati kontrolu nad vlastitim životom. Ova nejednakost ne počiva samo na slovu zakona, nego na dubokim stereotipima, očekivanjima društva od jednog i drugog spola, koja se prenose i na pojedince. Neke žene su u Hrvatskoj žrtve predatora najnižih socijalnih i evolutivnih oblika te predmet ciljanog nasilja, prouzrokovanog prije svega potisnutim osjećajem manje vrijednosti nekih “muškaraca”, siromaštvom, neostvarenošću, pa i podsvjesnim suočavanjem s vlastitom biološkom prirodom. 

Koja i nije toliko “muška”, kako si nasilnici i oni koji ih skrivećki u svojoj anonimnosti podržavaju često utvaraju. Slučaj mlade beogradske glumice i ostalih žrtava seksualnog predatora pod krinkom pedagoga mogao bi nas potaknuti da se sustavno obračunamo s pitanjem fizičkog i seksualnog nasilja u našim društvima. Koliko si mi god drugačije utvarali i živjeli u nekakvim balonima izoliranim od stvarnosti, rodna nejednakost, seksizam, mizoginija i nasilje nisu samo problem u Srbiji, nego i u Hrvatskoj.