Teška jesen u Bijeloj kući. Bidenov rejting nikad niži

Mnogo se toga promijenilo otkad sam posljednji put govorio o situaciji unutar SAD-a. Mnogo toga je u međuvremenu pošlo po zlu za predsjednika Bidena. Krajem srpnja njegov rejting iznosio je respektabilnih 52 posto pozitivnih u odnosu na 42 posto negativnih. Samo dva mjeseca kasnije njegov rejting sad je 38 posto pozitivan i 56 posto negativan - što je, navodno, treći najniži rejting u prvoj godini od bilo kojeg predsjednika od Drugog svjetskog rata. Kako objasniti njegov pad popularnosti? Većina stručnjaka kao primarni razlog navodi ponovno izbijanje COVID-a ovoga ljeta. Baš kad su Amerikanci počeli vjerovati da se pandemija završava, delta varijanta neugodno je iznenadila zemlju, potkopavajući gospodarski oporavak u nastajanju. Razočaravajuće statistike poslodavaca prošlog tjedna pokazuju kako se ljudi još boje vratiti na posao. Pojačavajući ekonomske probleme, svjetski lanci opskrbe su se “zamrznuli”. Nestašice robe dovele su pak do zabrinjavajuće inflacije cijena. Biden, naravno, nije osobno odgovoran za takav razvoj događaja - republikanci su bili ti koji su se borili protiv pravila o cjepivima i maskama te tako oslabili reakciju SAD-a na pandemiju. Ali aktualnom predsjedniku uvijek pripisuju zasluge ili krivnju za stanje ekonomije i nacije. Međutim, vjerujem da postoji dublji, psihološki razlog za Bidenov strmoglavi pad u anketama, a to je percepcija da administracija nije na razini izazova s kojima se suočava, uključujući i nacionalnu sigurnost. Ovdje su se dva događaja pokazala odlučujućima - prvo, katastrofalno povlačenje iz Afganistana, za koje je većina Amerikanaca smatrala da je nacionalno poniženje.  Drugo, nastavak priljeva migranata preko južne granice SAD-a, koji bi do kraja godine trebao premašiti dva milijuna. Nakon pada Kabula, televizijske postaje prikazivale su slike tisuća Haićana okupljenih na granici, što je pojačalo dojam vladine prividne nesposobnosti. Biden ponovno nije osobno odgovoran za krizu, izazvanu očajnim uvjetima na Haitiju i u Srednjoj Americi.  

Međutim, očito postoji osjećaj nesigurnosti koji potiče sve manje povjerenje javnosti u njegovo vodstvo. Sljedeći izbori za Kongres održat će se u studenom 2022. Tradicionalno, stranka aktualnog predsjednika nema dobre rezultate na takvim “izvangodišnjim” izborima, ali Bidenov trenutačni niski položaj u anketama mogao bi značiti potpunu propast demokrata sljedeće godine, što znači vjerojatni povratak republikanskoj kontroli oba zakonodavna doma. Ako do toga dođe, Biden neće moći provesti svoj program za preostale dvije godine mandata. Demokrati tako imaju 12 mjeseci za promjenu. To bi vrlo lako mogla biti njihova posljednja prilika za donošenje progresivnog zakonodavstva u godinama koje dolaze. Nažalost po predsjednika Bidena, njegov ambiciozan program trenutačno je zaglibio u teškoćama na Capitol Hillu - ironično, kao rezultat dubokih podjela unutar demokratskih redova u Kongresu. Njegov program sastoji se od dvije goleme mjere usmjerene na reformu i rehabilitaciju gospodarstva i društva. Prvi je “tvrdi” infrastrukturni plan vrijedan jedan bilijun dolara za obnovu i modernizaciju američkih cesta, mostova i komunalnih usluga. Ovaj zakon je naširoko popularan i zapravo uživa određeni stupanj republikanske potpore.  Međutim, trenutačno ga drži kao taoca ljevica demokratske stranke, koja inzistira na istodobnom usvajanju Bidenova predloženog “mekog” infrastrukturnog zakona vrijednog 3,5 bilijuna dolara, čiji je cilj jačanje mreže socijalne sigurnosti nacije i borba protiv klimatskih promjena. To uključuje pogodnosti za radničku i srednju klasu, kao što su isplate obiteljima s djecom, subvencije za brigu o djeci i rano obrazovanje, proširene medicinske naknade i djelomično besplatne školarine za fakultet. U osnovi, ovi zakoni trebali bi prevladati desetljeća zanemarenosti javnih politika u Sjedinjenim Američkim Državama. Dok je trošila bilijune dolara na besmislene prekomorske sukobe, zemlja je zanemarila svoju gospodarsku i društvenu infrastrukturu te omogućila opasno širenje jaza između bogatih i siromašnih. Razlog tome uglavnom je politička blokada u Washingtonu.  Republikanska stranka općenito nudi malo političkih rješenja za socijalne probleme nacije, osim da se zalaže za ograničeno oporezivanje i propise kao ključne za gospodarski rast. Demokrati su sa svoje strane nerijetko posjedovali potpunu vlast u Washingtonu i rijetko su mogli financirati svoje ambiciozne političke ciljeve. Samo zahvaljujući izvanrednom stanju uzrokovanom bolešću COVID-19 postalo je politički izvedivo baciti fiskalni oprez u vjetar i razmišljati o programu reformi takvih razmjera. Međutim, problem za demokrate je što uživaju malu većinu u Kongresu, dok je opsežno progresivno zakonodavstvo u prošlosti (1930-ih i 1960-ih) ovisilo o velikom ovlaštenju naroda i vladajućoj većini.   

S obzirom na republikansku oporbu, svaki demokratski glas bio bi potreban za usvajanje paketa od 3,5 bilijuna dolara, i to se jednostavno neće dogoditi. Umjereni demokrati osobito traže značajno smanjeni paket, možda čak i do 1,5 bilijuna dolara, što će zahtijevati bolne rezove. U sadašnjem obliku, “meki” prijedlog zakona o infrastrukturi doveo bi Sjedinjene Američke Države u društvo naprednih europskih socijalnih demokracija. Plemeniti cilj u načelu, ali problematičan s obzirom na trajni konzervativizam američkog naroda. Oni u cjelini ne posjeduju socijaldemokratski način razmišljanja i iznimno su rezervirani prema velikoj vladi i rastućoj socijalnoj državi. Progresivci koji su inspirirali Bidenov program i koji inzistiraju na njegovoj punoj provedbi nisu ni većina unutar Demokratske stranke, a još manje zemlje. Ključno je pitanje mogu li se pomiriti sa smanjenjem omjera programa kako bi Bidenu donijeli pobjedu koja mu je sad očajnički potrebna.