Iako međusobni susreti europskih komunističkih političara tijekom Hladnog rata inače nisu izazivali veći interes javnosti, pogotovo svjetske, jedan ipak jest. Sredinom kolovoza 1968. većina relevantnih medija kao udarnu vijest prenijela je informaciju o posjetu jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita Čehoslovačkoj i njegov susret s liderom te zemlje Alexanderom Dubčekom. Članak o spomenutom događaju novinar američkog magazina Time počeo je ovako: "Tito je dočekan kao heroj. Nakon što je izašao iz svog Ilyushin-18 turbopropelerca, lijepe djevojke u moravskim i bohemijskim nošnjama u zračnoj luci u Pragu gurale su mu bukete karanfila u ruke. Nasuprot gromoglasnom dvadeset i jednom topovskom plotunu tisuće Čehoslovaka skandirale su: 'Tito! Tito! Tito!'. Put do grada bio je krcat tisućama ljudi koji su mahali jugoslavenskim zastavama".
Razlog povećanog interesa medija i javnosti bio je trenutak u kojem je Tito odlučio posjetiti Dubčeka. Već mjesecima je u Čehoslovačkoj trajalo tzv. Praško proljeće, reformski pokret kojem je cilj bila uspostava "socijalizma s ljudskim licem". Za razliku od velike većine Čeha i Slovaka koji su oduševljeno podržali započete političke, ekonomske i društvene reforme, komunistički vođe ostalih zemalja Varšavskog pakta u njima su osjećali prijetnju za socijalizam kao takav. Zato je pritisak drugova iz Moskve, Berlina, Budimpešte, Varšave i Sofije na rukovodstvo u Pragu svakim danom bivao sve veći i sve oštriji. Imati komunističkog saveznika u tom trenutku bila je rijetkost, utjeha, ali i ohrabrenje.
Foto: PROFIMEDIA
Tito je otišao, a stigli su sovjetski tenkovi
Upravo zato je posjet Tita, državnika koji je uživao poseban ugled među komunistima i nekomunistima, imao posebno značenje. Nažalost, očekivanja od ovog posjeta pokazat će se prevelikima. Samo nekoliko dana nakon Titova povratka u Jugoslaviju armije SSSR-a i njihovih saveznika napast će i okupirati Čehoslovačku. Iz "proljeća" koje je trajalo nekoliko mjeseci Česi i Slovaci su preko noći ušli u "zimu" koja će potrajati sljedećih 20 godina. Promjene koje će se dogoditi, prije svega izbor novog rukovodstva, postavljenog od strane Moskve, utjecat će i na odnose između Čehoslovačke i Jugoslavije. Službeno dobri, neslužbeno vrlo kontroverzni, odnosi između dvije zemlje zadržat će se sve do sloma komunizma krajem 1980-ih.
Što je sve određivalo kvalitetu i kvantitetu tih odnosa i kako su na njih utjecali prijelomni događaji poput Titove smrti ili početka raspada Jugoslavije, tema je knjige "Ne baš lako socijalističko prijateljstvo" dvaju čeških povjesničara, Ondreja Vojtechovskog i Jana Pelikana. Pelikan, rođen deset godina prije, i Vojtechovski, deset godina nakon Praškog proljeća, zajedničkim su naporom napisali knjigu utemeljenu na dokumentima iz arhiva u Pragu, Beogradu i Zagrebu, na razgovorima sa svjedocima te na analizi novinskih članaka, ali i dokumentarnih i igranih filmova. Treba reći da je riječ o znanstvenoj monografiji koja će čitatelje ponajprije pronaći u povjesničarima, ili onima koje izričito zanima spomenuta tematika. S ponešto manje informacija i likova, uz podosta "zapadnjačkog" stila pisanja, knjiga bi sigurno zaintrigirala i mnogo širu čitalačku publiku.
Foto: PROFIMEDIA
Godina 1968. je polazišna, ali i ključna godina za proučavanje povijesti Čehoslovačke u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do početka 1990-ih, kad je država (dogovorom) prestala postojati. Tih osam mjeseci 1968. pokazat će se kao iznimka koja je potvrdila pravilo funkcioniranja ove komunističke zemlje. Socijalizam u Čehoslovačkoj imao je uglavnom vrlo ružno (ljudsko) lice. Za razliku od Jugoslavije, koja je i prije i nakon 1968. za većinu Čeha i Slovaka predstavljala svojevrsnu socijalističku utopiju, a iz istog razloga za političke rukovodioce ove zemlje pravu noćnu moru. Faktor stabilnosti za Dubčeka, Titova Jugoslavija će za novo rukovodstvo, predvođeno Gustavom Husakom, ponovno postati faktor nestabilnosti. Kako pišu autori knjige, "čehoslovačko rukovodstvo nije prestajalo Titov režim doživljavati kao nositelja nedopustivih heretičkih koncepcija; odnosno kao subjekt u mnogočemu opasniji od kapitalističkih država". Zašto opasniji? Zato što su se Česi i Slovaci, ali i Mađari, Poljaci i građani ostalih europskih komunističkih zemalja, mogli u praksi uvjeriti da socijalizam doista može imati ljudsko lice, da komunisti mogu slobodno putovati, da ne moraju oskudijevati u robi široke potrošnje, da mogu slušati i svirati glazbu koju žele, gledati filmove koje žele, pa čak i, kako ističu autori, kupovati erotske časopise.
Na jadranskoj obali 300.000 Čeha i Slovaka
Odnosi između Čehoslovačke i Jugoslavije bili su, naravno, uvjetovani stavovima službenog Beograda i Praga. Ali u jednadžbi tih međuodnosa uvijek je postojala još jedna varijabla, a ona se zvala Moskva. Odnosi između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije bili su od 1945. puni uspona i padova. Svaki pad bio je vrlo strm i dubok, često na rubu otvorenog sukoba, dok su usponi bili spori, nikad pravocrtni, i rijetko popraćeni iskrenim prijateljstvom. Kurs koji SSSR zauzima prema SFRJ uvijek je bio putokaz i svim ostalim članicama Varšavskog pakta. U skladu s tim, nakon prvotnog zahlađenja u ljeto i jesen 1968., odnosi između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a samim time i Čehoslovačke, relativno brzu su se počeli normalizirati.
Ta normalizacija je prisutna u svim segmentima međudržavnih i međuljudskih odnosa. Sramežljivo popravljanje političkih odnosa pratila je mnogo intenzivnija ekonomska suradnja. Jugoslaveni i dalje vole gledati čehoslovačke filmove, uskoro i serije (npr. "Bolnica na kraju grada"), a praška FAMU ostaje jedno od omiljenih mjesta za školovanje budućih jugoslavenskih režisera. Objavljuju se knjige čehoslovačkih pisaca, pa čak i disidenata, poput Kundere. Čehoslovačka postaje jedna od najpoželjnijih destinacija sindikalnih putovanja, a Škoda jedna od omiljenih marki automobila jugoslavenskih obitelji.
S druge strane, bez obzira na političke režime i promjene, Česi i Slovaci uvijek su bili među najbrojnijim gostima na Jadranu. Samo godinu dana nakon okupacije, u ljeto 1969., oko 300.000 čehoslovačkih građana ljetuje na jadranskoj obali, što ih u tom trenutku čini trećim najbrojnijim posjetiteljima. Dolazak u Jugoslaviju nije nudio samo iskustvo boravka na lijepim plažama nego i mogućnost kupnje onih stvari koje su Česi i Slovaci u svojoj domovini mogli jedino sanjati. Postojao je i još jedan, 1970-ih i 1980-ih sve izraženiji razlog putovanja u Jugoslaviju. Ta zemlja s otvorenim granicama postat će glavna tranzitna ruta za one Čehe i Slovake koji će odlučiti (zauvijek) napustiti svoju zemlju i bolji život pokušati pronaći na Zapadu.
Knjiga "Ne baš lako socijalističko prijateljstvo" ima podnaslov "Čehoslovačka i Jugoslavija u razdoblju kasnog socijalizma (1969-1989)". Iako autori ne pišu o događajima koji će u obje države uslijediti nakon 1989., daju to između redova naslutiti. Jugoslavija, koja je Česima i Slovacima često izgledala kao (socijalistički) raj na zemlji, u samo nekoliko godina pretvorit će se u pakao. Osjećaj nezadovoljstva boravkom u višenacionalnoj zajednici probudit će uspavane nacionalizme i eskalirati u brutalno nasilje. Država će se raspasti po republičkim šavovima uz ogromne ljudske i materijalne gubitke. Zemlja primjer postat će zemlja slučaj. Neke njezine sljednice to su i dalje. S druge strane, Česi i Slovaci također nisu ostali imuni na geopolitičke promjene koje su zahvatile europski Istok krajem 1980-ih. Ali, za razliku od južnoslavenske braće, njihovo razdruživanje i napuštanje komunizma proteklo je baršunasto nježno. Dva naroda na koje se najčešće gledalo s podsmijehom i osjećajem superiornosti u međuvremenu su stvorili države kakve većina bivših Jugoslavena danas može samo sanjati.
"Ne baš lako socijalističko prijateljstvo" knjiga je o odnosu između dvije, ili bolje rečeno tri države – Jugoslavije, Čehoslovačke i SSSR-a, u konkretnom povijesnom periodu. Međutim, ovu knjigu možemo doživjeti i na potpuno drugačiji način uzevši u obzir brodelovsku teoriju o procesima "dugog trajanja". U tom smislu možda bi umjesto zaključka najbolje bilo podsjetiti se proročanskoga Gundulićeva stiha "tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje".
