Znate li tko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, diplomirani pravnik i referent u mostarskom sudu.
Tog 2. srpnja 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne sigurnosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan obitelji Golubović.
Noć, strah, agonija... U dva automobila obitelj je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.
Što li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih susjedi usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do jučer, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Tko su ovi milicajci? I što hoće?
"Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Što je ovo", urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.
Prvo strijeljanje
Na udaljenosti od nekih tisuću metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicijskih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima obitelji Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnom rubu kolovoza.
"Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele nas zaplašiti. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura... Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako..."
Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojno-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.
Kad su poredali obitelj Golubović, policajci su uperili cijevi i istovremeno otvorili rafalnu paljbu.
Petar je osjetio miris zemlje. I, kao da je prehlađen, groznica mu je drmala nejako tijelo. Osjetio je i nekakav stran, čudan i nepoznat miris. Neku pospanost i nešto toplo.
To se krv roditelja i brata sa smrću miješala i kapala po njemu. Izlazio je život njemu najbližih, spajao se sa zemljom i beskrajem smrti. A Petar šuti i stišće kapke očne. Jer, ne zna Petar od sedam godina što je smrt, pa misli da je i on mrtav. Samo se čudi što je nekako drugačije mrtav od roditelja i brata.
Nekim čudom ispostavilo se da je u ovom zločinačkom piru sedmogodišnji Petar jedini ostao nepogođen i nepovrijeđen. Mališan je prilikom rafalne paljbe i sam pao na zemlju između tijela svojih roditelja i mlađeg brata Pavla.
Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.
Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.
Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga udari svjetlost po periferiji oka.
Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. "Eno, tamo, tamo je policija, spasit će me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio", pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.
Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao što se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječjeg grla.
Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku postaju da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom...
Drugo strijeljanje
"Pa ovo su isti oni ljudi. Policajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze natrag dolje u Konjic? Možda je opet greška." Dječji mozak nije mogao nositi se s ovoliko adrenalina i gubio se u toj pospanoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj...
Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.
Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.
I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinitelje da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.
No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u kolovozu 2011. ponovo uhićen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.
Duhovi Konjica
I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhićeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.
Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena.
U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubojstva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.
Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. "Broćeta", rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.
I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesretnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.
Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.
Evo nam prilike. Dosta je bilo šutanja. Jer šutanje je treće strijeljanje malog Petra.
Rad autora Dragana Bursaća nominiran je za European Press Award i preuzet s portala Al Jazeere Balkans.
