Deset dana nakon nesreće u Černobilu, inženjeri su saznali za predstojeće nuklearne parne eksplozije. Sustav vodenog hlađenja elektrane je otkazao, a bazen vode formirao se izravno ispod reaktora. Bez ikakvog hlađenja, bilo je samo pitanje vremena kada će jezgra reaktora pasti u bazen, izazvavši ogromne eksplozije pare, izbacujući radijaciju visoko u nebo i šireći je Europom, pa čak i dijelovima Azije i Afrike.
Samo je jedan čovjek znao mjesto ispusnog ventila i njegovo ime je bio Aleksej Ananenko, jedan od inženjera tvornice. On je zajedno s još jednim inženjerom Valerijem Bezpalovim i nadzornikom smjene Borisom Baranovim zamoljen da preuzme samoubilačku misiju. Muškarcima je dana mogućnost da odbiju, međutim Ananenko je jednostavno odgovorio:
"Kako sam to mogao učiniti kada sam bio jedina osoba u smjeni koja je znala gdje se nalaze ventili?"U Černobil su ušli kroz reaktorsku komoru, stojeći u radioaktivnoj vodi visokoj do struka u potpunom mraku. Baranovljevo ronilačko svjetlo je navodno bilo prigušeno i povremeno se palilo i gasilo. Svaka minuta provedena u ustanovi bila je još jedna minuta u kojoj su izotopi slobodno pustošili njihova tijela. Svjetlo je na kraju trajno izgorjelo, ali ne prije nego što su ugledali poznatu cijev za koju su znali da vodi do ventila koje su tražili. Zgrabili su cijevi i slijedili ih sve dok nisu pronašli dva zasuna, koja su otvorili da ispuste vodu. Bazen se brzo počeo isušivati.
Mnogi izvori vijesti izvijestili su da su sva trojica umrla u roku od nekoliko tjedana od radijacijske bolesti. Međutim, prema Andrewu Leatherbarrowu, autoru knjige “Chernobyl 01:23;40” iz 2016. godine, Ananenko nastavlja raditi u industriji nuklearne energije, a Bezpalov je također pronađen živ. Baranov je preminuo 2005. godine od zatajenja srca u dobi od 65 godina.
Vjeruje se da je voda upila puno više zračenja nego što se isprva vjerovalo i naposljetku im spasila život.
