Franjo Tuđman fiksiran je na podjelu Bosne i Hercegovine, pri tom koristi ‘rasističke’ argumente o muslimanima, i u svom ‘idiotizmu’ voljan je igrati Miloševićevu igru - to su neke od oštrih ocjena napisanih u deklasificiranoj američkoj diplomatskoj depeši iz siječnja 1992., napisanoj nakon oproštajnog razgovora tadašnjeg američkog veleposlanika u Beogradu Warrena Zimmermana s prvim hrvatskim predsjednikom. Zimmerman je ostao upamćen kao američki diplomat sa snažnim projugoslavenskim stavovima, a neki hrvatski povjesničari kažu da je on tada bio veći Jugoslaven od mnogih Jugoslavena u Beogradu.
No čak i kad se ima na umu taj kontekst iz depeše, nikad prije objavljene u hrvatskim medijima, izbija na vidjelo činjenica da Tuđman u prvim danima 1992. pred najvišim zapadnim diplomatima doista otvoreno zagovara podjelu BiH između Hrvata i Srba, što američka depeša opisuje kao “nadrealno i bizarno”.
“Kako Hrvatska može očekivati od SAD-a da čvrsto drži liniju odbijanja srpskih pokušaja promjene granica u Hrvatskoj ako se Hrvatska upusti u sličan poduhvat u Bosni”, pita u jednom trenutku veleposlanik Zimmerman predsjednika Tuđmana.
Depeša otkriva da Tuđman odbacuje tu analogiju između srpske agresije na Hrvatsku i potencijalnih ideja o hrvatskoj agresiji na BiH, govoreći da “Bosna nije stara država, dok je Hrvatska bila država čiji se teritorij protezao čak i do Zemuna”.
Depeša je naslovljena “Tuđman ponovo zagovara podjelu Bosne s Miloševićem”, do deklasifikacije 2013. nosila je oznaku povjerljivosti, a počinje ovakvim sažetkom:
“Hrvatski predsjednik posvetio je gotovo čitav 90-minutni poziv veleposlanika razlozima zbog kojih bi SAD trebao podržati srpsko-hrvatski sporazum o podjeli Bosne. Koristeći argumente koji se mogu jedino nazvati rasističkima, Tuđman je upozorio na demografsku opasnost od muslimanske fundamentalističke države koja povezuje Bosnu preko Sandžaka i Kosova s Bliskim istokom. U nadrealnom nastupu, ignorirajući ono što se događa u njegovoj vlastitoj republici, Tuđman je zagovarao srpski stav da se stabilnost na Balkanu jedino može postići promjenom bosanskih granica, neovisno o tome što bi muslimani mogli misliti…”
Malo dalje u depeši se otkriva da ovo nije prvi put da je Tuđman iznosio diplomatima svoje ideje o podjeli BiH.
Šef promatračke misije Europske zajednice požalio se Zimmermanu da je i njega Tuđman “dva sata pokušavao uvjeriti u nužnost podjele Bosne”.
Depeše otkrivaju i ponešto od onoga što će pokojni Zimmerman kasnije opisati u svojim memoarima, ali i neke prešućene stvari. Tako Zimmerman javlja u Washington da mu Tuđman tog 14. siječnja 1992. govori kako bi bilo dobro da se SAD približi tad već formiranom europskom stavu o nužnosti međunarodnog priznanja Hrvatske.
Zimmerman mu odgovara da priznanje još nije na dnevnom redu u Washingtonu, kako SAD smatra da postoji šansa za mir ako Amerikanci zadrže nekakvu vjerodostojnost i utjecaj na Srbiju i JNA, a da nepriznanje upravo služi toj svrsi.
No Zimmerman naglašava i da trenutni stav o nepriznanju ne znači nužno da će takav stav i ostati te da je SAD svjestan da Jugoslavija kakva je nekad bila više ne postoji.
SAD je, podsjetimo, priznao Hrvatsku u travnju, nepuna tri mjeseca nakon razgovora koji opisuje ova diplomatska bilješka i nakon što su Hrvatsku 15. siječnja priznale Njemačka i druge europske zemlje.
No na iznenađenje pisca bilješke, “Tuđman nije nastavio razgovor o problemu priznanja nego je prebacio raspravu na pitanje BiH”, koja je potrajala dulje od sat vremena, a počela je Tuđmanovim “15-minutnim monologom” o tome da se Hrvati u BiH osjećaju ugroženo, da od njega traže odgovor na potez bosanskih Srba koji su proglasili svoju republiku u BiH, te da se Hrvati u BiH boje da će biti protjerani iz svojih domova.
Tuđman nije za stvaranje rivalskog hrvatskog tijela u BiH, piše depeša (što je procjena koju su događaji demantirali), ali “i dalje osjeća da je neka vrsta hrvatsko-srpskog sporazuma o BiH ključna”.
Tuđman je rekao veleposlaniku da on i Milošević ponovno razgovaraju o tom pitanju. “Tuđman je pokušao opravdati taj napor na, u biti, rasističkim temeljima.
Rekao je veleposlaniku da muslimani žele stvoriti islamističku, fundamentalističku državu u Bosni te da je 500.000 Turaka spremno preplaviti regiju i, dobro poznatom muslimanskom stopom nataliteta, stvoriti demografsku opasnost za Europu!
Kao odgovor na to, zaključio je, zapadu je nužna ‘realistična politika’ koja bi spriječila da muslimani povežu Bosnu, Sandžak i Kosovo, preko Turske, s Libijom”, piše u američkoj diplomatskoj bilješci.
Tuđman ističe veleposlaniku da on nije jedan od onih koji žele podjelu u omjeru 50:50 posto između Hrvata i Srba nego da je spreman dopustiti muslimanima kontrolu nad malom površinom teritorija oko Sarajeva.
“Nema razloga da se Miloševiću ne dopusti da uzme velik dio Bosne jer ga ionako praktički kontrolira. Veleposlanik ga je pitao kako bi takav princip mogao opravdati hrvatsko polaganje prava na Krajinu, koja je pod kontrolom Srba. Tuđman je odbacio tu analogiju (…) Ne postoji drugi način za izbjegavanje rata u BiH, rekao je Tuđman, a ‘velika muslimanska država’ na Balkanu bit će problem ne samo za Hrvate i Srbe nego i za Europu i za SAD”, piše u depeši.
Američki veleposlanik Zimmerman, navodi se dalje u bilješci, trudi se Tuđmanu objasniti da bi “takva ideja bila zamka za Hrvatsku”. Kaže mu da SAD ima puno iskustva s islamističkim fundamentalizmom, da je to fenomen koji Amerikanci dobro poznaju, ali da “Izetbegović nije ni fundamentalist niti predstavlja opasnost”.
Washington će u potpunosti biti protiv podjele Bosne, govori Zimmerman Tuđmanu. “Pokušavajući biti što je moguće jasniji, veleposlanik je rekao Tuđmanu da ‘bilo tko tko želi to raditi ne može računati na pomoć SAD-a’. (…)
Depeša: Nisu opasnosti muslimani, već radikalni Srbi
Kako sad stvari stoje, prijetnja Bosni dolazi od Srba i JNA. Veleposlanik je rekao vodstvu armije da SAD drži JNA odgovornom za sprečavanje nasilja u BiH. Srbi znaju naš stav koji podupire teritorijalni integritet BiH. Problem je što, iako su u Bosni u manjini, imaju agresivno vodstvo.
Ali ništa od toga ne može se riješiti time što bi se Hrvatska pridružila Miloševiću u podjeli Bosne na štetu muslimana”. Sudeći prema bilješki, razgovor tu postaje vrlo težak. Postaje “jasno da Tuđman jednostavno nije sposoban priznati da muslimani u Bosni imaju ikakva prava u odlučivanju o budućnosti BiH”.
Tuđman odbacuje Zimmermanov opis Izetbegovića kao čovjeka sklonoga kompromisu. “Tuđman je inzistirao na tome da Izetbegović želi stvoriti veliku Bosnu.
Ako to dopustimo, Hrvati ostavljeni na cjedilu pokrenut će terorističke napade kojih neće biti pošteđen čak ni Zagreb”, citira američka bilješka Tuđmanove riječi. Zimmerman govori da Stjepan Kljujić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, podržava teritorijalni integritet BiH, ali Tuđman odgovara da Kljujić ne razumije narode u Bosni.
“Pokušavajući po posljednji put, veleposlanik je rekao Tuđmanu da SAD ne smatra da muslimani u Bosni predstavljaju opasnost te da je, do ovog razgovora, SAD imao osjećaj da stvarnu prijetnju miru u BiH predstavljaju radikalni Srbi”, piše dalje u depeši.
Tuđman: BiH u stvarnosti ne postoji
Tuđman je priznao da i on smatra Srbe opasnim elementom u Bosni, ali depeša potom navodi da Tuđman prelazi “iz bizarnog u nadrealno” i počinje zagovarati srpsku točku gledišta.
Navodi da treba riješiti problem dva milijuna Srba zapadno od Drine i da nema mira dok se to ne riješi, a rješenje koje bi, prema njegovu mišljenju, bilo dobro i koje bi spriječilo ratove u budućnosti je “definiranje novih granica koje smanjuju napetost”.
Veleposlanik Zimmerman mu odgovara da će do rata u BiH neminovno doći ako “Vi i Milošević podijelite Bosnu” jer “što će tad muslimani učiniti”?
Tuđman tu moli za razumijevanje i kaže “ja to neću učiniti, ako će rezultat biti rat, ali zapad bi trebao podržati pregovore triju zainteresiranih predsjednika republika kako bi se postigao sporazum”.
“Ja sam protiv rata, ali ako se dvije glavne skupine dogovore, muslimani će morati na to pristati”, citira bilješka Tuđmanove riječi. Na kraju krajeva, dodaje Tuđman, “BiH u stvarnosti ne postoji”.
Veleposlanik Zimmerman mu na to odgovara da BiH postoji i da je jednako stvarna kao Hrvatska. “To što vi predlažete je rješenje koje bi muslimanima bilo nametnuto silom”, kaže Zimmerman.
“A zašto bi Hrvati i Srbi pristali na muslimansko rješenje”, uzvraća Tuđman. “Ako granice BiH ostanu onakvima kakve su sada, rezultat će biti rat. Ono što ja želim je rješenje koje ne donosi rat”.
“Američki stav jest, i ostat će takav, da postojeće granice treba očuvati. Ne upadajte u istu zamku u kojoj je Milošević”, zaključuje na kraju Zimmerman.
Milošević ga izmanipulirao
Bilješka navodi da američki veleposlanik Tuđmanu još jednom naglašava da SAD tumači ulogu Srbije u uspostavi Republike Srpske kao “agresiju” na BiH.
“SAD ne može i neće priznati takvu agresiju, ali također ne može i neće priznati hrvatsku agresiju koja bi služila kao balans postupcima Srba. Kako Hrvatska može očekivati od SAD-a da čvrsto drži liniju odbijanja srpskih pokušaja promjene granica u Hrvatskoj ako se Hrvatska upusti u sličan pothvat u Bosni”, piše u bilješci.
Nakon otkrića ove deklasificirane američke bilješke, kontaktirali smo nekoliko protagonista događaja koji se u bilješci opisuju i nekoliko hrvatskih povjesničara hercegovačkih korijena.
Jedan od sugovornika, koji je želio ostati anoniman i koji o Franji Tuđmanu inače ima vrlo visoko mišljenje, priznao je nakon čitanja dokumenta da je Tuđman pogriješio što je američkom veleposlaniku 1992. govorio o podjeli BiH.
- Koliko god on bio velik u organiziranju obrane Hrvatske, on se dao izmanipulirati od strane Miloševića uvijek na isti štos, na ideju podjele BiH i argument o sukobu civilizacija. To je jedna sjena u inače briljantnoj karijeri Tuđmana kao državnika - kaže taj sugovornik.
"U svom idiotizmu Tuđman se čini više nego voljan igrati Miloševićevu igru”
U samoj američkoj bilješci navodi se da je Milošević na jednoj konferenciji u Bruxellesu, koja se dogodila prije Tuđmanova razgovora s Zimmermanom, ponovno “probudio bubu” u Tuđmanovoj glavi (bubom nazivaju ideju o podjeli BiH) “koja je neko vrijeme drijemala”.
Amerikanci se u trenutku pisanja bilješke nadaju da će Tuđmana proći ta bubica i da Hrvatska neće službeno početi provoditi koncept koji je upravo opisao Tuđman, no naglašavaju da će ga “Milošević, naravno, pokušati navući na to kako bi zamaglio svoju odgovornost za pokušaj podjele Bosne i stvorio koristan presedan za prisvajanje srpskih područja u Hrvatskoj”.
Na tome mjestu bilješka spominje formulaciju da “u svom idiotizmu Tuđman se čini više nego voljan igrati Miloševićevu igru”.
Povjesničari Davor Marijan i Ivo Lučić, koje smo također kontaktirali, gledaju na ovu depešu prvenstveno kroz Zimmermana.
- Zimmerman je bio najveći Jugoslaven u Beogradu u tom trenutku. To je njegova tragedija. Nije bio korektan prema Hrvatskoj - kaže Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest.
"Depeša je puna stereotipa"
"Tuđman nikad nije krio da sumnja u budućnost Bosne i Hercegovine. Tijek vremena mu je dao za pravo. Sad, koliko je on tome pridonio? Ali pridonijela je i međunarodna zajednica. Onog trena kad je međunarodna zajednica povukla crtu (na mogućnost podjele BiH), i on je povukao crtu. Ovaj razgovor koji opisuje američka depeša događa se u vremenu kad se još pregovaralo o razgraničenju unutar BiH, kad su postojali pregovori između HDZ-a, SDS-a i SDA", kaže Davor Marijan.
Komentirajući formulacije u američkoj depeši o “rasističkim” argumentima i “idiotizmu”, hrvatski povjesničar hercegovačkih korijena i bivši obavještajac i visoki časnik HVO-a i HV-a Ivo Lučić kaže kako “to pokazuje da je Zimmerman ideologizirani birokrat koji ne razumije ništa što se oko njega događa”.
"To su osobni animoziteti. Ova depeša sadrži sve stereotipe koji su se reciklirali i u procesu detuđmanizacije. Stvar je samo iz koje perspektive ćete gledati stvari. Iz hrvatske. Ili iz jugoslavenske", kaže Lučić sugerirajući da je posljednji američki veleposlanik u SFRJ gledao pretjerano iz jugoslavenske perspektive.
Za komentar ove američke bilješke zamolili smo i Miroslava Tuđmana, zastupnika u Hrvatskom saboru i sina prvog hrvatskog predsjednika, no on nije želio ni pročitati ni komentirati dokument.
