U završnom dijelu ionako strašne, krajnje cinične i krajnje točne "Posmrtne trilogije" Mate Matišića, protagonist odlučuje počiniti "bezgrešno hrvatsko katoličko samoubojstvo na srpski pravoslavni način". Oksimoron, točnije niz oksimorona upisanih u tu nepojmljivu sintagmu plod su raskola uvjetovanog tipičnom matišićevskom igrom dedukcije: u njegovim tekstovima se, kao u najboljim kriminalističkim zapletima, istina otkriva polako, korak po korak, sve dok zbroj činjenica ne dovede do ultimativnog poraza svakog vjerovanja i uvjerenja, i stupice bez izlaza, u koju se, svojim djelovanjem ili nedjelovanjem, ili tek zbrojem nesretnih okolnosti i nimalo ljudskih odluka drugih ljudi, dovede protagonist kojem nerijetko ostaje tek jedan izlaz.
Ivan iz "Ničijeg sina", kako glasi naslov tog posljednjeg dijela trilogije, veteran je Domovinskog rata, invalid u kolicima paraliziranih nogu, koji saznaje da nije sin hrvatskog političkog zatvorenika pred kojim je politička budućnost u samostalnoj Hrvatskoj nego (spoiler alert!) njegovog mučitelja, zatvorskog čuvara Srbina. Kako mu je ionako dosta života u kolicima, svoje novootkriveno podrijetlo, a s njim i identitet, on pretvara u želju za konačnom realizacijom plana o samoubojstvu. Jučer nacionalni junak, danas nacionalni izdajica, Ivan je u košmaru identiteta i kao takav je možda i plošni lik, koji identifikaciju preuzima isključivo po krvnoj liniji, i u tome je Matišićeva motivacija pragmatično tanja kako bi poslužila žanrovskoj aritmetici: Ivan mora razmišljati tako pravocrtno da bi njegova sudbina i njegove odluke postali ilustrativniji. Ukratko, on se pita koji je dio njegovog tijela žrtvovao za Hrvatsku u ratu sa Srbima, a koji mu je dio ostao funkcionalan: srpski ili hrvatski. Je li Srbin od struka naniže ili je Hrvat od glave, ali ne sve do pete? Konkretnije, koju je polovicu "dao za Hrvatsku": hrvatsku ili srpsku? Ako je dao hrvatsku, onda je ostao samo Srbin. U suprotnom, najjednostavnije rečeno, "džabe je krečio!".
Odlučuje da je, ipak, ostatak hrvatski, dakle stoga i nesumnjivo katolički. I ostaje pri odluci o samoubojstvu, jer mu je ta višestrukost, kao rezultat obiteljskih izdaja i prljavština, kap koja prelijeva čašu ionako punu žuči. Ideja o samoubojstvu ponovno je matišićevski bizarna: kako mu je kao katoliku zabranjeno samoubojstvo, on očekuje od drugih da to učine za njega, tako što će ih isprovocirati. Zbog toga odlazi na svadbe i na njima pjeva četničke pjesme. Ne uspijeva mu s civilima, ali s braćom po braniteljskom, veteranskom i PTSP statusu...
Recentna, a ponovna, rasprava o takozvanim cajkama, glazbi ovog ili onog stupnja turbofolka, koja se u Hrvatskoj razvija nakon pokušaja (!?) zabrane koncerata izvođača iz Srbije u gradovima poput Pule i Osijeka, novi je pokušaj obrane od plime koja je odavno došla i preplavila domaći prostor ne samo noćnog života provincije ili predgrađa nego i gotovo svakog drugog mobitela, ne samo srednjoškolaca i studenata. Davna najava o turbofolku kao bombi koja "će i kod vas da eksplodira, i vi tu ništa nećete moći da uradite" dobila je, kao i svako proročanstvo, ili prokletstvo, svoju realizaciju. I mi i dalje ništa "ne možemo da uradimo". Zabrane su ionako samo prolazni hir i uzaludni pokušaj, prije politička nego kulturalna akcija. Vode ih ionako oni koji bi prvi povjerovali u "bezgrešno hrvatsko katoličko samoubojstvo na srpski pravoslavni način", i prvi bi od straha odustali već pri samoj pomisli da nije riječ o apstrakciji nego o konkretnom, savješću i uvjerenjem vođenom činu.
U od lijekova, alkohola i posttraumatskog stresnog poremećaja već pomračenoj Ivanovoj logici pitanje koji dio njegovog tijela pripada kojoj nacionalnosti, a nacionalnost uvriježeno mora biti istodobno i nedvosmisleni identitetski, pa onda i kulturni znak, još i funkcionira u književnosti. U zbilji, također ne bitno bistrijoj, pitanje je ipak malo kompleksnije. Za nacionalno biće teško je reći jesu li mu noge srpske a pleća hrvatska, ili koja je točno čakra sklona tamburici a koja harmonici. Čak ni to više nisu ni identitetske ni kulturalne odrednice, jer bas i vokoder, beat i sint ne zanima je li, tehnički gledano, riječ o žičanom ili instrumentu s tipkama. Zato je pitanje cajki, s navodnicima ili bez njih, toliko kompleksno. Zato one i jesu bomba koja je odavno eksplodirala.
Osim jedne jedine kazališne izvedbe, u sklopu Riječkih ljetnih noći, u režiji klasičnog matišićevca Vinka Brešana, "Ničiji sin" doživio je i ekranizaciju, ne s najboljim uspjehom, i potom je zaboravljen. Njegov motiv samoubojstva pjesmom ipak ne bi trebao biti. Ali riječ je o temi o kojoj se ne govori i ne razmišlja jer je već, ovako ili onako, apsolvirana. Sve dok se ne nađu čistunci koji žele tjerati mak na konac i prvi budu nanizani, poput pulskoga gradonačelnika koji je uhvaćen kako cupka uz, da bi stvar bila gora, namjernu imitaciju cajki. Pjesmu uz koju je zabranjivač uživao, inače je napisao Saša Lošić, koji je, uvidjevši uspjeh svoje vjerojatno usputne "gaže", zaključio da mu je žao što se tom žanru nije posvetio i ranije i više.
"Cajke" su ionako teško pitanje, baš kao, svojedobno, i domovina iz naslova eksplozivnog eseja Branka Matana. Što god one bile i kako god ih se definiralo, a jedan od najboljih načina je sve ono što se, u narodnu zvalo ili zove "ćirilica", bila to narodna muzika pojačana tehnologijom ili turbofolk koji sve više prelazi u trap, ili pak etno-pop koji nije po ukusu čistunaca, dakle onih koji mogu podnijeti samo Natachu Atlas i Felu Kutija. Zavodljiv ritam, zavodljivi tekstovi koji jednostavnom logikom kako stihoklepstva tako i životnog iskustva otvaraju drugu stranu uglađenosti i svakodnevne prakse, toliko su učinkovitiji na one nenavikle, ili manje navikle. Kao virus, one najteže pogađaju nevine, novoizložene i mlade, ali ne zaboravljaju ni one s komorbiditetima i/li iskustvom. Zato su savršen virus, čak više ne moraju biti niti bomba.
U domaćem kazalištu, tradicionalno nenaviknutom na aktivnu i brzu, iako je i brzina sad već upitna, reakciju na zbilju, cajke/turbofolk ili što god je već problem, ne spominju se gotovo nikako. Izuzetak je, veliki i važan, jedna od najboljih predstava Olivera Frljića, koja se nije libila za naslov imati upravo taj pojam za koji Rambo Amadeus tvrdi da mu je "dao ime". Kao i gotovo uvijek, Frljić je bio prvi i najbezobrazniji kad je opisao sve zatucanosti ovoga društva i društava u njegovom okruženju, i sve to začinio ozbiljnom količinom narodne i narodnjačke muzike, kao i slikom Uroša Predića "Kosovka devojka", kao mitološku referencu i na (istoimeni?) album Bijelog dugmeta. Šlag na torti bio je "Šampanjac" Mileta Kitića za kraj, otpjevan za publiku i s njom, ili barem onim njezinim dijelom koji se usudio opustiti i prepustiti. Ostali su, kako to već čini domaća publika, pljeskali u ritmu, jer nije važno je li ritam Kitićev ili onaj "Radetzky marša" ako se plješće zajedno.
Upravo tako se i ostatak domaćega kazališta odnosi prema muzici koja se može naći na svakom uglu, koja trešti iz automobila i kafića i čiji izvođači nastupaju u najvećim domaćim dvoranama po nekoliko večeri zaredom. Nitko se nije zapitao, riječima pjesnika, što je to i zašto to. Oni koji se ne moraju zapitati, znaju i prihvaćaju. Naprotiv, domaća kultura kao da je neokrznuta onim što pulsira ispod nje, i što je nesumnjivo već postalo njezinim dijelom, ako oči i uši nisu namjerno, iz ovih ili onih razloga, zatvorene za svijet oko sebe. Što god cajke ili turbofolk bili, s koje god strane ih gledali, koliko god različitih lica imali i s koliko se god žanrova u pravilu uspješno spajali, i ne pretjerano sofisticirano uho čut će kad je riječ o onome što bi trebalo biti drukčije. Ali gdje i na kojem terenu? Onom koji je već probušen svim iskoracima rocka u etno, proglašavanim "podilaženjem ruralnom", ili pak politički programiranim nametanjem masovnog ukusa putem državnih medija, kako malo prije i znatno nakon 1990.?
Odavno se to sve dogodilo, jednostavnim protokom vremena koji donosi nove tehnologije, ali i zacjeljuje pokidane ako ne jučerašnje, onda prekjučerašnje. Riječ je samo o tome kako smo to percipirali. Uz Bregovića i Huljića, kojima je to svojevrsni zaštitni znak, nije bilo teško pretpostaviti što će se dogoditi i kakav je virus legao na komorbiditete koji su očito jedva čekali, već s Mandićevom "Pitaju me, pitaju", ili Bajaginim "Plavim safirom", Štulićevim kasnijim eskapadama ili Hourinim "Uzalud vam trud svirači". Toliko godina kasnije, kad se moglo očekivati da će barem doći do određenog osvješćivanja neumitnog, dogodila se Severinina "Štikla", još jedan prepisani Bregović, ali sa stihovima, između ostalih, i Borisa Novkovića. I ukupni kulturnjački i građanski izbezum zbog nje! Ta pjesma, zapravo, najmanje ima bilo kakvog istočnog melosa, ali zato u spotu, kao Mick Jagger ili Peter Gabriel, ili malo ranije Godzilla i King Kong, gazi metropolu, specifično njezine kulturne i društvene institucije, među njima i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Linđo, ojkanje i ganga može, dakle, kao nematerijalna kulturna baština, kao UNESCO i hrvatski identitet, ali "Štikla" kao njihov suvremeni miks ne, Euroviziji unatoč. "Obrni je, okreni je, iz tvog sela nije" prihvatljivo je kad je u pitanju Lado na turneji i turisti na Stradunu, ali "Jer još trava nije nikla, tamo gdje je stala moja štikla" ne može, čak ni kao eurovizijski ciljani treš, jer riječ je o "kulturnoj reprezentaciji". Da se nije ubio onda, Matišićev Ivan smijao bi se nama više nego svojoj sudbini!
Zato je u domaćem kazalištu uvriježeno samo ono što je kontekstom skrajnuto. Na svadbama su narodnjaci uvijek na redu poslije torte, dakle nakon ponoći, kad je sigurno jer kočnice popuštaju a mobiteli se gase. To je uobičajen građanski ili wanna-be građanski način kako se s nepoželjnom, ali žuđenom muzikom nositi. Kad je inkorporirana, u predstavama je sve to – i turbofolk, i narodnjaci, i folk istočnijeg predznaka, i povijesna "kafana" – samo trop, kazališni znak. Uglavnom za odustajanje od građanskih obzira, od bontona i regula. Znak je to ne samo za likove, pa i glumce, nego i za publiku, da je, s tim taktovima, bez obzira na to prate li ih high-tech basovi ili stara dobra truba, sve dozvoljeno. Ili, građanski sigurnije, da je od tog trenutka na pozornici sve dozvoljeno.
Pomalo je, stidljivo doduše, to koristio i Ivica Buljan, kao ilustraciju zaštićenu tematikom i ambijentom predloška "Ciganin, ali najljepši". Ponekad to pokuša i Dražen Ferenčina, želeći glazbom, nerijetko uz ne samo dramatičarsku nego i skladateljsku pomoć Mate Matišića, pokazati koliko su i domaće kazalište i domaća publika licemjerni. Posljednji primjer: u predstavi "Ožalošćena porodica" redatelja Ivana Plazibata, nimalo slučajno prema tekstu Branislava Nušića i odigranoj na izvorniku u Satiričkom kazalištu Kerempuh, otvaranje tajne sobe s Yu memorabilijom u inače sasvim uglađenoj građanskoj kući dotad naizgled pristojne ljude pretvara u divlje zvijeri, naravno - uz odgovarajuću glazbenu podlogu koja nije Mozartov "Rekvijem", iako jest nominalno riječ o sprovodu. I Paolo Magelli, opet na tekst Mate Matišića, mafijaški svijet prostitucije i izrabljivanja glazbeno oprimjeruje sličnom matricom. Naslov predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih je "Ja sam ona koja nisam" i, iako se nominalno tiče druge teme, sasvim solidno opisuje i ovu: domaće kazalište još nije sigurno kako se nositi s noćnom, ali sve više i dnevnom glazbenom kulturom koja izmiče njegovom poimanju zbilje, pogotovo u okvirima njegovih institucionalnih, ali i izvaninstitucionalnih očekivanja i uvjetovanosti.
U tom smislu, ono jest u poziciji "one koja nije", upadajući ponovno ili nikad ne izlazeći iz matrice o nacionalnom kao kulturnom identitetu, ne shvaćajući da je i jedno i drugo plod trajne tvorbe, u kojoj pojedinac ipak donekle ima mogućnost izbora, barem prešućenu i barem noću. U aporiji su stoga svi: roditelji koji skrivaju tetovaže i revidiraju kućne biblioteke i glazbene kolekcije, branitelji koji razbijaju ćirilične ploče dok im djeca žive u paralelnom svemiru Cece i Karleuše, nastavnici koji vrijednosti u koje ni sami ne vjeruju "prenose" prerano odraslima koji znaju kako stvari stoje, i kazalištarci kojima je turbofolk, zajedno sa svim izvorima i izvedenicama, samo znak, a ne zbilja. Narod ima kazalište kakvo zaslužuje, stara je istina, ili specifična cehovska parafraza istine. Oboje se moraju odlučiti s koje strane gledaju na sebe: od paralize do zablude, ili obrnuto.
