Marko Stričević, iskusni vanjskopolitički novinar Nove TV, koji je prije radio na HRT-u, objavio je zanimljivu knjigu o ruskim godinama Josipa Broza Tita. Dugo je obilazio egzotične, daleke krajeve, tražio toponime Titova boravka, išao u muzeje, pronalazio potomke Brozovih životnih suputnika iz te epohe pa ispisao jedinstven rukopis na gotovo 400 stranica... Od svega će, nadamo se, biti montiran i film, čim okolnosti dopuste. Stričević je tri godine bio dopisnik iz Moskve i Peterburga, pa je vrhunski poznavatelj Rusije.
Express: Poduzeo si izvanserijski napor, obilazeći mnoga mjesta u Rusiji u kojima je Josip Broz proveo svoju mladost. Kako si došao na tu ideju?
Ima veze s vlakovima. Radeći 2008. kao dopisnik iz Rusije, napisao sam tekst ‘Smisao života u vlakovima bivšeg Sovjetskog saveza’. Prije i kasnije na desetke puta išao sam iz Zagreba u Moskvu željeznicom iz Hrvatske, preko Ukrajine. Bilo je to kao ritual. Živeći u Moskvi, mogao si se probuditi i nastaviti sanjati, otići na jedan od monumentalnih kolodvora i kupiti kartu za dijelove svijeta o kojima si nekoć maštao nad atlasom, jer nije bilo interneta, ili on nije bio dovoljno razvijen da ti ponudi svoje slike i informacije.
Putovao sam najjeftinijim, trećim razredom ruskih željeznica. Nekad i četvrtim, kad je bilo takvih vagona. Iskustva su bila nevjerojatna, društvena, da sam imao sve uvjete svijeta, avione, brze vlakove… Birao bih treći razred. A kad sam počeo čitati o Brozovu životu u Rusiji, upravo prvi njegov citat na koji sam naišao bio je o tome da su ga tad, prije sto godina, ljudi po vlakovima, dok je bježao iz zarobljeničkog logora, stalno hranili, nuđali ga jelom. Pa u tim bi pričama moglo biti i neke istine! - pomislio sam. Jer takvo je bilo i moje iskustvo, koje sam svima ushićeno prepričavao.
Treći razred, to su jeftini odjeljci sa po šest zbijenih spavaćih mjesta, međusobno povezani u vagonu. Ljudi dolaze jedni drugima, razmataju zavežljaje… Još prije 15-20 godina znali bi u njima držati krumpire, jaja, kobase… U novinama! Razmotaju ih onako zamašćene i ‘Davaj, beri, beri!’. Čovjek na ležaju preko puta, ukrajinski građevinac, izvadi votku. Ima samo jednu čašicu i svi oko njega, mlađi i stariji, pijemo iz te jedne čašice, jer smo dobre volje. Potpuno nepoznati ljudi, dva dana u istom vlaku…
Imao sam nepresušnu želju istraživati Rusiju. Nasljeđe Sovjetskog Saveza i revolucije još se nevjerojatno osjećalo na svakom koraku, kao da putuješ vremeplovom ili sanjaš, videći stvari za koje si mislio da ih više nikad nećeš vidjeti. Moskviče kakvog je vozio tvoj dida, seoske kućice kao nekoć u Zagorju, i poznato stanje uma, ali u nekom drukčijem, većem, egzotičnijem kontekstu, koji se miješa s dalekim kulturama.
Pročitavši šture, ali fascinantne podatke o putanji ruske zarobljeničke biografije, shvatio sam da sam kroz te opskurne krajeve već prolazio vlakom, ili blizu njih, i shvatio da je sasvim moguće da nitko tko o svemu tome piše zapravo nema pojma nego prepisuje kao činjenicu ono što je Tito negdje ispričao ili je neki biograf prepričao. Ne znajući čak ni gdje se to o čemu govori nalazi, a kamoli o kontekstu.
Express: Odakle tvoj interes za Tita?
On je, kao što je napisao Marko Pogačar, svjetska politička činjenica. Čovjek koji je u neobičnim okolnostima silno odredio ovu zemlju, svijet u kojem ćemo se roditi. Rođen sam 1980. u Zagrebu. Do 10-11 godine živio sam u SFRJ i primio snažan utjecaj jugoslavenskog obrazovnog sustava, možda zato što sam jako volio čitati, valjda sve na što bih naišao.
Baka učiteljica naučila me čitati s četiri godine. Mama mi je radila u knjižnici na Trgu žrtava fašizma. ‘Džamija’ preko puta bila je Muzej revolucije. Dakle, pamtim mnogo iz tog naglo prekinutog jugoslavenskog eona. Ondašnja ideologija je bila posvuda i iz moje dječje perspektive neupitna (iako smo npr. normalno išli u crkvu na vjeronauk).
Pamtim vrijeme u kojem se Park ispred MORH-a zvao Lenjinov trg, a Vladimir Iljič bio je predstavljan kao mistični genij čovječanstva. Pamtim i osjećaj da je skijanje s vrtićem u Sloveniji doživljaj u mojoj zemlji, da je Sarajevo naš grad kao i Rijeka ili Split, i vrijeme u kojemu mi na pamet nije padalo razmišljati koje je netko nacionalnosti i prosuđivati ga po tome.
To iskustvo čuvam i ponosan sam na njega. Istodobno, s desetak godina mislio sam i to da je drug Tito najvažniji čovjek na svijetu jer je bio na početku svake enciklopedije, čitanke, jer na TV-u pleše s afričkim plemenima, a odrasli mu ljudi trče štafete i pjevaju da mu se kunu na vječnu odanost… Čini mi se da ni album sa samoljepivim sličicama pasa nije bio bez stranice o Titu i njegovu Luksu. Moja obitelj inače nije me puno pilala štovanjem državnih ideologija, ni u Jugoslaviji ni potom u Hrvatskoj.
Puštala me da budem dijete i na tome sam joj zahvalan. Kopernikanski društvenopolitički obrat koji će nastupiti preko noći i svima nam okrenuti svijet naopačke zatekao me i očito me se prilično jako dojmio. I danas često mislim o tome.
U Kojčubaju, nepoznatom selu Kazaha u stepi
Inače, za samog Josipa Broza Tita nisam bio nešto opsesivno zainteresiran, iako sam se prvoj ruskoj fazi njegova života posvetio maksimalno skrupulozno. Pokretalo me uvjerenje da se o njemu može pisati bez tipičnih hrvatskih kompleksa, bez titofobije i bez titoizma. Mislim da su ovdašnja društva prije i poslije Tita patila od kulta ličnosti, kao i od patrijarhalnih modela, i drago mi je vidjeti da se na tom polju ponešto napreduje, civilizira.
Sjetimo se kako je prvi predsjednik demokratske Hrvatske tragikomično oponašao upravo svog negdašnjega komandanta vojnim paradama u bijelom odijelu… U knjizi koju sam napisao može se uočiti kako su se, ne baš tako davno, ovdašnji ljudi kleli na vjernost i nekakvom austrougarskom caru, polagali stotine tisuća života za nekakvu krunu u Beču...
Express: Koliko je trajao taj rad - terenski, istraživački, arhivski itd.? Jesi li ga sam financirao ili si, u što ne vjerujem, imao sponzore?
Samofinanciranje, improvizacija, strast za putovanjima i – sloboda. Godine 2018. radio sam u vanjskopolitičkoj redakciji HRT-a, na kojem su se godinama doslovno - bez pretjerivanja - pravili da ne vide i ne čuju moje ponude da istražim ovu priču. Pa sam jedne kasne zime uzeo godišnji i zaputio se, kao i mnogo puta prije i poslije, vlakom trećeg razreda preko Ukrajine u tu zemlju, u kojoj sam nekoć živio, tog puta u zapadni Sibir – i u akciji koju u knjizi opisujem pronašao Kojčubaj, za našu cjelokupnu historiografiju dotad nepoznato selo Kazaha u stepi, koje je nekoć bilo polunomadsko, kad je u njemu godinu dana proživio 27-godišnji odbjegli austrougarski zarobljenik Josip Broz.
U tom sam selu pronašao praunuke čovjeka kod kojeg je Broz, kao i još neki mladići iz kraja, živio, radio i skrivao se od Kolčakovih odreda koji su terorizirali mjesno stanovništvo, provodili mobilizacije i tragali za internacionalnim krasnogvardejcima koje su prethodno pobijedili u bici za Omsk i istjerali ih iz grada. To je otkriće vjerojatno bilo ključan trenutak; nakon njega sam s privatnom producenticom Tamarom Babun (jer odgovorne na HRT-u to i dalje nije zanimalo) na natječaju HAVC-a dobio sredstva za razvijanje scenarija.
To je jedino što sam dobio ‘sa strane’. Sva smo ta sredstva uložili u snimanje, pa sam iduće kasne zime, opet tijekom mojega godišnjeg odmora, otputovao do Sibira i sa Sašom Vartanjanom uspio snimiti mnogo toga što sam otkrio godinu ranije. No za kompletan film na području Euroazije trebalo je još obići i istražiti mnoga zabačena područja, od Urala do šireg Povolžja.
Moju filmsku namjeru zaustavio je niz okolnosti - među ostalim pandemija, tijekom koje sam napisao značajan dio ove knjige, na kojoj sam počeo raditi kad bi zapelo s dokumentarcem jer sam shvatio da imam i želim prenijeti mnogo više informacija od onog što može film. Zadnja terenska istraživanja obavio sam opet sam, iz vlastitih sredstava, u jesen 2021. Par mjeseci kasnije počela je ruska totalna agresija na Ukrajinu, i cijeli jedan svijet, cijela jedna stvarnost, potonuli su kao Atlantida u zlu, čiji su razmjeri prenerazili valjda i najpesimističnije komentatore ruskog društva.
Ako se rusko društvo jednom izliječi od zla u koje ga je uvukla njegova ljudožderska vlast, možda će se jednog dana, “kad pođe bol”, kao što pjeva Boris Grebenšikov, otvoriti i mogućnost da se dokumentarac završi. Ali to mi je sad na pedesetome mjestu kad mislim o tom svijetu, a mislim svaki dan. Jedino što si želim po tom pitanju jest da se prekine agresija na Ukrajinu i da ta zemlja bude od nje zauvijek zaštićena. I da moji prijatelji s obje strane granice, i fenomenalni ljudi koje sam upoznao, koji nemaju ništa s tim zlom i ludilom, dobiju priliku graditi svijet kakav zaslužuju.
Express: Dobar dio manjih mjesta o kojima Tito govori prisjećajući se mladosti, ne postoji, a svjedoka iz druge ruke ima malo, ali ipak postoje. Koga bi izdvojio kao najzanimljivijeg?
Mislilo se da ta manja mjesta ne postoje, ali istraživanje je pokazalo da su se održala do današnjih dana – čak i selo Kalasjevo u Mordoviji, kojem je središnja ulica obrasla u travu, ili opustjela Mihajlovka u kojoj je Broz upoznao prvu suprugu, djevojčicu Pelagiju Bjelousovu. Pa čak i nekoć polunomadski, kazahski Kojčubaj. Dojmili su me se svi ljudi koji su me na bilo koji način, makar jednom autentičnom, vjerodostojnom informacijom, približili tajanstvenim vremenima.
Često je čudnovat bio način na koji bih dolazio do tih ljudi. Ponekad sam-samcat, tragajući kroz nepoznatu šumu bez karte, ili vozeći se s lokalcem snijegom zametenom stepom, po selima… Da bih sjeo pred erzjansku staricu ili kazahskog starca, koji kao da su samo mene čekali da im uđem u sobu, da mi nešto ispričaju… I ja ih pritom razumijem, govorimo na slavenskoj jezičnoj varijanti koju razumiju svi do Irana, Kitaja i Tihog oceana…
Jednom smo, pak, sa Sašom Vartanjanom snimali konje u stepi kraj Kojčubaja, do noći, propadajući u snijeg do koljena. Kad se posve smračilo, potomci Brozova kazahskog domaćina Ise, njih petnaestak, skupili su se sjedeći oko dvije sofre u seoskoj prizemnici. Isin praunuk Asilhan, čovjek srednjih godina, za kojeg dotad nisam ni znao da postoji, odjednom mi je u toj gomili počeo pričati obiteljsku predaju, onako potiho, rame uz rame, sjedeći na podu, toliko bistro, logično, uvjerljivo i nadahnuto… A mi nikako nismo mogli osposobiti kameru jer se objektiv nije htio odmagliti nakon što smo iz one hladnoće ušli u toplu kuću…
Express: U Kalasjevu je jako raširena legenda o njegovoj zaboravljenoj kćeri? Njura Sarajkina, tako se zvala.
Navodno. Naglašavam da se, za razliku od Pelagije Bjelousove, ovdje radi o nepotvrđenoj priči ili čak legendi. Privlači pozornost jer o njoj, u raznim vremenima i kontekstima, pišu ili govore neobično različiti izvori. Recimo, lokalni KGB-ovac koji je, prema vlastitim tvrdnjama, 1972. spriječio ulazak jugoslavenske TV ekipe u Kalasjevo.
Spominje je usputno u svojim memoarima i bivši guverner (dosta udaljene) Kirovske oblasti, koji ju je navodno čuo od lokalnog seljaka dok je kao mladi inspektor u tom kraju istraživao neko ubojstvo. Prepričala ju je meni, kao neupitnu činjenicu, kći Gerasima Erzjamkina, potvrđenog Brozova prijatelja, koja je rođena dosta nakon Brozova boravka u kraju, ali je slušala očeve priče, a otac joj je nakon otkrića tko mu je bio prijatelj iz mladosti bio navodno svojevrsna “zvijezda” u svom kraju. Legenda o kalasjevskoj kćeri nije spomenuta nigdje u poznatim mi sovjetskim izvorima.
Sva tri, vrlo različita izvora, daju verzije pune očitih faktografskih pogrešaka, ali motiv lokalne udovice poginulog vojnika i kćeri koja je rođena iz ljubavnog odnosa bit je svih navedenih verzija. Knjiga koju sam napisao donosi najpodrobniju te prema činjenicama i informacijama najpošteniju analizu koju sam u ovom trenutku mogao dati. Važno je u svakoj verziji pokušati pronaći istinite informacije oko kojih izvor potom radi konfabulacije.
Treba napomenuti da mladi Josip Broz tih godina nije bio ni blizu jedini austrougarski zarobljenik u mordovskim selima. Ljubavni su odnosi bili vrlo česti. U Sibiru sam, recimo, u kraju kojim se kretao Josip Broz, upoznao Jevgenija Kalašnjikova, čovjeka čiji se pradjed zvao Josip Stanković, iz Novigrada na Dobri. Kao austrougarski zarobljenik otišao je raditi na selo, a kasnije se oženio za mjesnu seljanku i ostao živjeti u Sibiru.
Express: Narod kod kojeg je neko vrijeme živio nisu bili Kirgizi nego Kazasi, samo ih je ruska vlast zvala Kirgizima?
Tako su mi tvrdili svi znanstveni autoriteti u Omsku do kojih sam došao, kao i Enciklopedija Kazaha omskog Priirtišja i - na kraju krajeva - potomci Ise Žaksimbajeva i njegova sina Žunusa, Brozova vršnjaka i prijatelja. On nije, poput Garaja Erzjamkina iz Kalasjeva, smio ući u Brozovu legendu jer je sovjetska vlast te ljude, te “egzotične indijance” s Divljeg istoka, kojima u šatore dolazi naš bijeli junak, opljačkala, ponizila, iživljavala se na njima, a zatim ih i ubila.
Zbilo se to dok je Broz po drugi put boravio u Rusiji, ali ne više u sibirskoj nedođiji nego u Moskvi, uspinjući se u strukturama Kominterne, pri čemu je i njemu život bio ugrožen jer je, prema dostupnim podacima, u staljinističkim čistkama pobijeno otprilike od 700 od 1000 jugoslavenskih komunista u Kominterni. To su, dakle, dvije razine staljinističkog terora - onaj pri središnjici i onaj u zabačenim provincijama imperija. Kad se imperij raspao, potomci Brozovih prijatelja i skrivača dobili su ‘90-ih pismo kojim ih nova država kratko obavještava da im je djeda i pradjeda, odvedene krajem ‘30-ih, strijeljao NKVD te su sad – rehabilitirani. Dosjei, gdje su im tijela, završila… Nije im rečeno.
