Tada je na tavanu u Adolfovcu pronađena automatska puška Heckler & Koch, prema potvrdi oduzeta Rimcu. Očevid je osiguravalo sedam specijalaca MUP-a.
Prema službenoj bilješci policije, Gordanu Zec (8) majka je tek stavila spavati kad je čula zvono i pred kućom ugledala šareni džip s gumom na stražnjoj strani pokraj koje je bio hrvatski grb veličine desetak centimetara. Djevojčica je policiji rekla da je mama gledala televiziju u dnevnom boravku, tata spavao u roditeljskoj, a brat u svojoj sobi, “a seka Aki”, kako su zvali Aleksandru, bila je u svojoj sobi.
Gordana Zec je zapamtila da je taj čovjek imao pištolj u futroli za pojasom i pušku na leđima. Dušan Zec (11) policajcima je rekao da ga je “seka Aki” probudila kad je u njihovu kuću došla policija, gardisti u maskirnim uniformama koji su na rukavu imali hrvatski grb s dvije ukrštene puške, kako je dječak zapamtio.
Kad je Gordana vikala da puste mamu, Dušan je nevino zaključio kako je striček bio dobar i rekao da će mama brzo doći, pa ju je poveo držeći je za ruku.
“Aki je otišla s mamom pred kuću, a onda otišla kod mamime prijateljice Ljubice u Brdovečku ulicu”, rekao je dječak policajcima što su mu rekli rođaci o sestri Aleksandri, što na žalost nije bila istina.
Dječak je još zapamtio kako mu je je “deda Božo stavio ruku preko očiju jer su ubili nekog psa”, kako se susjed dosjetio protumačiti djetetu.
Za očevida policija je u dnevnom boravku pronašla na pisaćem stroju ispisanu prijetnju Hrvatskog obrambenog (a ne oslobodilačkog, op.a.) pokreta u kojoj se od Mihajla Zeca tražilo da do 24. prosinca napusti Hrvatsku jer inače “tvoj život neće vrijediti ništa”.
Slijedi citat, doslovan, s pravopisnim pogreškama: “Kuču i ostale nekretnine nemožeš otuđiti (upozorena Općina Trešnjevka i skupština grada Zagreba) sve će se predati Hrvatskoj državi za zbrinjavanje Hrvata nad kojima je izvršen genocid. Znamo da si devize prebacio zajedno sa svojom zlatninom, a kako je to oteto Hrvatskoj, i za to slijedi kazna. Sveta nam je dužnost da u roku 24 sata očistimo Hrvatsku, i da više ni jedan opanak ne gazi ovu svetu zemlju”.
U spisu je i dopis Vojne policije Grude u kojem se tvrdilo kako su od uhićenih pripadnika “srbočetničke armije širom Herceg Bosne” doznali da je Mihajlo Zec bio suradnik pobunjenika u tzv. SAO Bosanskoj Krajini. S druge strane, zna se da je Zec poznavao političare, liječnike, policajce u Zagrebu te financirao HDZ.
Opisi vozila od strane susjeda pomogli su policiji, ali što se tiče identifikacije počinitelja opisi nisu bili odveć korisni.
Prvi susjedi obitelji Zec, kod kojih su preživjela djeca našla utočište te večeri, čuli su smrtni hropac Mihajla Zeca i kad su pogledali kroz prozor muškarac u maskirnoj uniformi rekao je “Što gledaš?!” pa je susjed spustio žaluzine i od straha su čučnuli pod prozor.
Potom su čuli “Gotov je!”, vrisak žene, turiranje automobila, a minutu, dvije kasnije Gordana Zec zvonila im je na vratima. “Deda, tatu su mi ubili”, rekla je susjedu koji je otišao po Dušana jer je on ostao u kući.
Petero osumnjičenih prvi su put na ispitivanje pred istražnog suca odvedeni 20. prosinca. Tada su istražnoj sutkinji Jolanki Eleonori Nemeth neki od njih priznali ubojstva, s tim da tada nisu imali branitelja. Mikolu je saslušao sudac Čižmek.
Privedeni su zbog tzv. kvalificiranog ubojstva za koje im je prijetila kazna od 20 godina zatvora. Pravni zaplet slučaja Zec započeo je s Ustavom iz 1990. koji je ukinuo smrtnu kaznu, te preuzimanjem Zakona o krivičnom postupku SFRJ u lipnju 1991., pola godine prije zločina.
Tada su riječi “smrtna kazna” izbrisane iz svih preuzetih odredbi i zamijenjene riječima “kazna od 20 godina zatvora”. Osim u spornom članku 70. ZKP-a! Tri dana nakon prvog ispitivanja zamjenik okružnog tužitelja Tihomir Rubeša tražio je istragu za “kvalificirano ubojstvo”.
Potom su istražni suci Božidar Jovanović i Marijan Horvatinović 9. siječnja 1992. saslušali osumnjičene, ipak u nazočnosti branitelja i, dakako, tad su se svi branili šutnjom.
O problemu obveznosti obrane Krivični odjel Vrhovnog suda na sjednici održanoj 19. veljače 1992. zauzeo je stav da se sporna odredba “ima interpretirati tako da okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina”.
Da su osumnjičeni terećeni za obično ubojstvo, za što im je prijetilo 15 godina zatvora, branitelj ne bi bio obvezan. Stoga je kasnije upravo na zahtjev Vladimira Šeksa kvalifikacija ublažavana.
No, sudac Božidar Jovanović 26. ožujka je izdvojio zapisnike s priznanjem okrivljenika. Za istrage zagrebački okružni tužitelj bio je Goran Mikuličić, a državni odvjetnik RH Željko Olujić, dok je Vladimir Šeks javni tužitelj postao 10. travnja 1992. i bio do 12. kolovoza.
Optužnica u slučaju Zec podnesena je 11. svibnja. Tek tada je istražni sudac Jovanović, do tada potencijalnom svjedoku ili optuženiku Tomislavu Merčepu, kao zapovjedniku specijalne jedinice MUP-a čiji su članovi bili okrivljenici, dopustio da ih posjeti u zatvoru. U spisu smo našli rješenje od 21. svibnja.
Suđenje je počelo 16. lipnja odbijanjem zahtjeva za suđenjem u tajnosti te zahtjeva za izuzećem tužitelja Rubeše i Ante Nobila. Rubeša je “kvalificirano” ubojstvo pretvorio u “obično” kako bi izdvojeno saslušanje tim manevrom vratio u spis, ali sud je prihvatio prekvalifikaciju, ali ne i posljedicu.
Oslobađajuća presuda donesena je 9. srpnja 1992. u vijeću kojim je predsjedao sudac Mitko Naumovski, a članovi su bili sudac Josip Golub, te porotnici Ana Šantolić, Mijo Miholić i Antun Lulić.
Za sud nije bilo dvojbe da su dva vozila s kojima su ubojice došli kod obitelji Zec i dvije automatske puške Heckler & Koch kojima je ubijeno troje članova obitelji Zec, vozila i puške specijalne postrojbe MUP-a čiji su pripadnici bili petero okrivljenih.
Balističkim vještačenjem je utvrđeno da su hici kojima je ubijen Mihajlo Zec ispaljeni iz automatske puške nađene na tavanu u Adolfovcu. Ali Rimac nije bio zadužen za to oružje, koje su koristili i drugi pripadnici jedinice.
“Očigledno da je tužiteljstvo prilikom sačinjenja optužnice baratalo još nekim drugim spoznajama osim onima koje su bile u spisu po završetku istrage”, aludira se u presudi na izdvojena priznanja ubojstva, te je presuđeno kako u spisu nema dokaza da je Siniša Rimac ubio Mihajla Zeca.
Nastavaj na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ubojstvo djeteta je nešto nezamislivo i za svaku je osudu. žalosno je da nitko nije osuđen za ubojstvo obitelji zec, ali zar je to čudno kada nitko nije osuđen za masakr 70 civila u škabrnji. jer ti škabrnjani su naši ... prikaži još!aši "zečevi", ali zbog velike brojke pobijenih izostao je individualni pristup, nemamo našega "zeca" i njegove obitelji, pa redatelji, novinari, razne udruge i političari više i ne spominju taj pokolj "zečeva".
Da i te ubice su "hrvatski branitelji", kaj ne?
Dokle se vračati u prošlost kad je pravosuđe i sada isto, ako toliko pišete,spominjete zločine a bilo ih je previše što ne pišete svako dnevno da se napravi reforma pravosuđa te da se korumpirani i neznalice ne privedu pravdi !