Treba li se Hrvatska brinuti zbog intenziviranja modernizacije srpske vojske? Ne treba. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, u konstantnoj je izbornoj kampanji (isto kao gospođa Kolinda Grabar Kitarović, samo što kod nje ima više zagrljaja i pjesme, a manje tenkova, aviona i raketa), pa tako i njihov šef države srpskoj javnosti komunicira svaku vijest. Izvan realnih proporcija. S naglašenim porukama o regionalnoj dominaciji te visokom tehnološkom dosegu srpskog vojnog kompleksa.
Sve okej, ali krenimo u vrlo jednostavnu analizu onoga što se zbivalo zadnjih mjeseci. Dva su ključna događaja za usporednu analizu srpske i hrvatske vojne doktrine, razine opremljenosti i obučenosti. Vojna vježba Oružanih snaga RH-a "Velebit 18, združena snaga" i manevri Vojske Republike Srbije "Vek pobednika 1918.-2018.". Hrvatska vojska na vježbi je angažirala 5500 vojnika (35 posto od ukupnog broja pripadnika djelatnog sastava) na 11 različitih lokacija.
Srbi su, nekoliko tjedana kasnije, odgovorili s 8000 vojnika (oko 17 posto od ukupnog broja pripadnika) i 645 sredstava vojne tehnike na deset lokacija po užoj Srbiji. Sudeći po analizama vojnih stručnjaka, Vojska Srbije uglavnom je pokazala oružane sustave koje je naslijedila od JNA. Nova oružja na vježbi, koje proizvodi namjenska industrija Srbije, nisu još uvedena u sastav vojske. Primjerice, samohodne haubice B-52 "Nora" 155 mm, oklopno borbeno vozilo Lazar-3 i samohodni topničko-raketni PZO sustav PASARS-16.
Iako se godinama govori o uspješnom razvoju tih oružanih sustava, očiti su problemi s postizanjem razine kvalitete za serijsku proizvodnju. Primjerice, sustav PASARS-16 proizveden je u tek nekoliko primjeraka. Nedostaje mu radar, nema još raketa... Srbi su na vježbi, istina, pokazali puno bojeva gađanja. Brda su se tresla od eksplozija. Otprilike kao na masovnim vježbama u Sjevernoj Koreji. Ali teret vježbe nosila su oružja i sustavi stari više od 30 godina.
Istodobno, Hrvatska vojska pokazala se drugačije. Onako kako se očekuje od članice NATO-a s modernom doktrinom upotrebe vojnih snaga te većinom suvremenim sustavima i opremom. Dok su Srbi otvarali vatru iz sovjetskih samohodnih haubica Gvozdika, HV je tukao iz modernih njemačkih PZ 2000. Srbi su letjeli na helikopterima Gazela iz 80-ih i gađali s jednako starim Maljutkama, a mi smo na bojište uvodili američke Kiowe.
Srbi su izviđali u oklopnim vozilima BRDM-2, a mi u Patrijama s modernim borbenim stanicama. Vježba u Srbiji bila je prva ozbiljna provjera novog šefa generalštaba Vojske Republike Srbije, generala potpukovnika Milana Mojsilovića (1967.). Vježbom HV-a vrlo uspješno je zapovijedao direktor Glavnog stožera, kontraadmiral Robert Hranj (1962.). Njih dvojica, očito, nova su generacija vojnih časnika koji preuzimaju najviše dužnosti u dvije države.
Mojsilović je 2014. radio u Međunarodnom središtu RACVIAC-a u Rakitju kraj Zagreba, a svojedobno je bio šef srpske Misije pri NATO savezu u Bruxellesu. Kontradmiral Hranj je, kažu poznavatelji prilika, jedan od izrađenih stratega u HV-u. Iskusan, staložen i sistematičan nameće se kao idealan nasljednik general-pukovnika Mirka Šundova na mjestu načelnika Glavnog stožera.
Ipak, dva su trenutka u srpskoj vježbi na koje treba posebno obratiti pozornost. Prvo je prelet osam napola moderniziranih zrakoplova MiG-ova 29 i razmještaj PVO sustava 2K12 Kub. Hrvatska vojska, u ovom trenutku, na njih nema učinkoviti odgovor. Protuavionske sustave za srednje visine nikad nismo imali. A kupnja borbenih zrakoplova zapadne tehnologije, F-16 iz Izraela, tek se mora dogoditi. A gdje smo sad? Problemi oko toga postoje i nisu dio trgovačkog odnosa Hrvatske i Izraela.
Prava i obveze obiju strana vrlo su jasno formulirane u desetak točaka sporazuma između Ministarstva obrane RH i izraelske strane. Osnovno je to da se Izrael obvezao isporučiti Republici Hrvatskoj avione F-16 s točno određenom opremom. Što znači da sve moguće obveze i dogovorne sporazume s trećom stranom mora riješiti izraelska strana. Republika Hrvatska i MORH s time dijelom ugovora nemaju ništa.
"Ako ministar Krstičević ne bude imao sasvim čistu situaciju oko ugovora, neće biti kupnje aviona. To je tako jednostavno", rekao nam je izvor dobro upoznat sa svime što se zbiva oko kupnje izraelskih F-16. Krstičević će, dakle, premijeru i državnom vrhu, ako se tako budu razvijale stvari, preporučiti da se zahvalimo Izraelcima i tražimo druge solucije. Nikakva polovična rješenja s izraelskom stranom ne dolaze u obzir. Što Izraelci rade u međuvremenu?
Njihovi predstavnici u Washingtonu pokušavaju pronaći rješenje prihvatljivo svim stranama. Hrvatska je za tri milijarde kuna odlučila kupiti od Izraela borbene zrakoplove F-16 C/D Barak, proizvedene 1987. i 1988. godine, s naoružanjem, te jedan simulator. U paketu koji su ponudili Izraelci je i obuka hrvatskih pilota te prilagodba infrastrukture.
U cijeni je i gradnja te dogradnja infrastrukture na zagrebačkom Plesu (nekoliko novih hangara i objekata), kao i dorada rubova piste i stajanke. Eskadrila će biti smještena na Plesu, ali prema procjenama Izraelaca, moći će rabiti i pistu na zadarskom aerodromu Zemunik. Također, prema ponudi, obuka prvih pilota i tehničara obavit će se u Izraelu u trajanju od osam do deset mjeseci, a nakon toga obuka se nastavlja u Hrvatskoj.
Izraelski piloti, tehničari i inženjeri ostat će u Hrvatskoj tri godine radi obuke pilota i održavanja. Izraelci jamče od 2500 do 3000 sati naleta po zrakoplovu, a to znači još najmanje do 25 godina službe s obzirom na to da bi naši piloti na njima letjeli do 120 sati godišnje.
S druge strane, švedska ponuda je iznosila sedam milijardi kuna za 12 novih zrakoplova JAS-39 Gripen, ali bez naoružanja, infrastrukture i tražene razine obuke pilota. Naime, obuka bi se mogla provoditi samo u Švedskoj, a to je znatno skuplje. Također, naoružanje bi prema procjenama stajalo još 17 milijuna eura, a infrastruktura dodatnih 13 milijuna eura. U konačnici, eksploatacija F-16 za 25 godina stajat će 903 milijuna dolara, a Gripena 1,8 milijardi dolara.
Operativni troškovi leta na F-16 su oko 90.000 kuna, a na Gripenu 152.000 kuna. Također, Izraelci daju još tri pričuvna motora, a Šveđani dva. Ono što je dodatno presudilo u odabiru novih borbenih zrakoplova je i pismena garancija Izraela da se obavezuju do kraja životnog vijeka aviona isporučivati sve pričuvne dijelove i naoružanje.
