Top News
134 prikaza

Ukrajinski klasici u ratu: Vasylj Stefanyk

Alkis Konstantinidis/REUTERS/PIXSELL
Tjednik Express iz tjedna u tjedan objavljivat će eseje, kolumne, prozne ili pjesničke zapise suvremenih ukrajinskih pisaca i pjesnika u izboru Dariye Pavlešen

”Nije moja stvar da vas baš u tančine ispitujem i da se zanimam, ali ipak zašto ste vi s ovim okovanim kolima i s ovim vranim crnim konjima, a konačno i s mladom, pa i malom djecom napustili i ostavili svoje ognjište.

- Semene, prijatelju, eto, pa čuj! Na vrane konje i na ta okovana kola stavio sam svoju djecu i unuke, da ih ne prepustim oskvrnuću. Kad su ono tamo okovali našeg svećenika s njegovom ženom, pa ih otpremili u goru, pa kad su ono odveli u noći učitelja, sam Bog dragi znade kuda, a eno i načelnika objesili nasred sela i postavili kraj njega nekog vojnika, da ga čuva, kako ga ne bi tko pokopao, tad sam se odrekao svoje zemlje i krv svoju stavio na okovana kola, da je nitko ne oskvrne. Car je pravoslavan, dobro, ali i mi smo pravoslavni, pa eto najednom izdaje. To ti je jedno, a drugo - kuda ide Moskalj, tamo sunce zalazi. I Kina i Sibir, svi ti divlji narodi iz čitavoga svijeta, svi oni nemoćne i stare kolju, mlade žene siluju te im režu grudi, a malenu djecu tovare na vlakove te ih razbacuju po pustim zemljama u dalekim carstvima...

Ali prozori su u našem selu oslijepili, a zvona zanijemila.”

”Ta naša zemlja”, Vasylj Stefanyk

Jučer mi je palo na um koliki dubok trag ovaj rat ostavlja u svijesti naše djece. Ne mislim pritom na djecu koja još slabo razumiju situaciju, koja se oslanjaju na bližnje, osluškujući ih, iako i ona imaju svoje fantastične predodžbe o svemu što se događa uokolo. Mislim na mlade ljude, studente, učenike, one koji započinju svoj samostalan život, koji su već prerezali pupčanu vrpcu koja ih je vezivala uz roditelje (ili je upravo režu), gradeći svoj samostalan život.

A sve je počelo prilično banalno. Preslušavala sam usmene odgovore studenata, pripremljene snimke koje su mi studenti poslali na ocjenjivanje. Ukratko, trenutačno prakticiramo takav način odgovaranja. U jednom sam trenutku shvatila da su snimke nastale u vrijeme kad je već započeo rat u Ukrajini. Studenti su ili izravno o tome govorili ili sam to osjećala po njihovoj uznemirenosti. Posebno me se dojmio jedan odgovor. Student je govorio o ratu i za analizu odabrao Stefanykove novele.

Bilo je jasno da ta tema nije isplivala slučajno (naposljetku, odabir teme bio je slobodan). Ni tekstove nije odabrao slučajno. Govorio je o traumi, boli, strahu... Na kraju je i sam njegov odgovor demonstrirao tu traumu, probijala se kroz njegove riječi. Ne mislim da je snimka nastala nakon oslobađanja Buče, Irpinja, Gostomelja... Prepričavajući sadržaj Stefanykove novele “Dječji doživljaj”, student se spleo na jednoj rečenici. Teško ju je uspijevao izgovoriti. Ponavljao ju je šest puta, izmjenjujući je i pokušavajući na odgovarajući način prenijeti ono o čemu je govorila. A govorila je o ratu, o smrti majke i o djeci pred čijim je očima ubijena. Dakle, šest je puta mladić nastojao oblikovati poruku koja je sadržavala za njega bolno značenje.

Evo tih šest rečenica:

”Pred svojim su očima... postala siročad...

Djeci pred očima metak je ubio mamu…

Djeci pred očima...

Djeca su izgubila svoju mamu. Postala su siročad...

Jer im je metak ubio mamu.

Vasilj i Nastja postali su siročad. Jer metak im je ubio mamu.”

Priznajem da sam se prvi put u profesorskoj karijeri susrela s takvom očitom govornom ranom. I sama sam se tad uhvatila u razmišljanju koliko nam mnogo naši klasici, naša književnost, mogu ispričati o tome što se danas događa s nama i s Ukrajinom. Stoga sam odlučila pisati kratke priče o ukrajinskim klasicima u ratu - o tekstovima koji nam danas progovaraju o važnim stvarima koje su nam potrebne u ratu, o djelima koja o nama i našem stanju znaju više od nas. Još nemamo riječi kojima bismo sve ispričali, ali te riječi imaju naši klasici. Primjerice, antiratne novele spomenutog Stefanyka.

Cijela psihološka drama jednog naroda razotkriva se na stranicama pripovijetke “Ta naša zemlja”. Prvi svjetski rat. Bukovinski seljaci bježe od rata, napuštaju svoju zemlju i dom pa odlaze u nepoznato. Iza sebe ostavljaju rusku vojsku, zlostavljanja i ubojstva, strah od opsade i razaranja. “Kuda ide Moskalj, tamo sunce zalazi”, priznaje stari Danylo, koji s cijelom obitelji bježi od ruskog cara.

Danylo pripovijeda svoju priču moleći Semena za prenoćište daleko od svoje Bukovine, možda u Rusovu na Pokutju, gdje je živio i sam Stefanyk.

”- Semene, prijatelju, na vrane konje i na ta okovana kola stavio sam svoju djecu i unuke, da ih ne prepustim oskvrnuću - priča jedan starac drugom starcu. - Kad su ono tamo okovali našeg svećenika s njegovom ženom, pa ih otpremili u goru, pa kad su ono odveli u noći učitelja, sam Bog dragi znade kuda, a eno i načelnika objesili nasred sela i postavili kraj njega nekog vojnika, da ga čuva, kako ga ne bi tko pokopao, tad sam se odrekao svoje zemlje i krv svoju stavio na okovana kola, da je nitko ne oskvrne. Car je pravoslavan, dobro, ali i mi smo pravoslavni, pa eto najednom izdaje. To ti je jedno, a drugo - kuda ide Moskalj, tamo sunce zalazi. I Kina i Sibir, svi ti divlji narodi iz čitavoga svijeta, svi oni nemoćne i stare kolju, mlade žene siluju te im režu grudi, a malenu djecu tovare na vlakove te ih razbacuju po pustim zemljama u dalekim carstvima...”

I tako, uzevši svoje blago, djecu i ženu te navrh kola položivši kolijevku, Danylo, prilično imućan seljak, bježi od rata u nepoznati svijet. Stefanyk je mnogo pisao o velikim migracijama i preseljavanju - njegov Ivan Diduh iz pripovijetke “Kameni križ” postavio si je križ za života jer je odlazio umrijeti u tuđinu. Opraštao se od svoje zemlje i od brda koje je s konjem, poput stoke, cijeli život oplemenjivao i obrađivao. Ivan odlazi iza mora, bježeći od neimaštine. Danylo iz novele “Ta naša zemlja” bježi od rata.

U oba slučaja velika tuga izvire iz riječi i emocija, a to posebice osjećaju žene. Starci, starice i djeca granične su, liminalne figure kojima je u Stefanykovim djelima otkrivena tajna života i smrti. Danylova je supruga onijemjela jer najbolji je dio sebe ostavila kod kuće, u svom domu, gdje je njezino postojanje ostavilo traga, smjestilo se na prozore, na vrata i stvari koje su je okruživale i s kojima je srasla. Ne ostavljamo li tako i mi, bježeći od rata, dio sebe kod kuće kao svoju materijalnu ljusku, s knjigama, omiljenim stvarima i spokojem?

Tako izgledaju Stefanykovi prognanici koji su bježali od ruske vojske prije više od stotinu godina, zapravo su nam vrlo slični. Stari Semen to zna: žena “ostavila svoje riječi na prozorima i zlatnim slikama u svojoj kući, a one se sad nemilice lupaju izudarane kao ptice što tuku u stijene po praznoj sobi. Sirotice vi. Molitve šapću po kutovima, a vaša će baka bez njih biti nijema”.

Zaustavivši se ne bi li prenoćio u Semenovoj kući na drugom kraju Ukrajine, stari Danylo čuje savjet podjednako starog i podjednako mudrog Stepana - ne napuštaj svoju “meku zemljicu”, vrati joj se... “stara ptica neka ne ostavlja nikad staro svoje gnijezdo, jer novo neće više moći izgraditi. Jer uvijek je bolje, da njegova glava ostane na starom, ali svojem gnijezdu, nego li negdje u jarku, kraj tuđeg puta”.

Stefanyk je poput malenog djeteta vezan uz majku zemlju, pati zbog odnarođivanja i otuđivanja zemlje seljaka početkom 20. stoljeća jer, kako kaže Stepan, u kamenim gradovima i u tuđini “ako odete među tuđi narod, u stranu zemlju, ili ako zabašete u velike nepoznate hladne zidove, sudbina će vas razbacati po golom kamenju i nećete moći, nego li snivati o našoj lijepoj zemljici, a ruke će vam malaksati od napornog rada bacajući svoje sjemenje u tuđu zemlju i rasipajući ga po kamenju, a na radost gospode, koja se tu bezposlena šeću”.

Naravno, Stefanyka možemo smatrati antimodernistom i konzervativcem koji se iznimno bojao promjena, čvrsto se držeći svoje zemlje. Može se reći i da izbjeglice, napuštajući zemlju, uče nešto novo i opstaju za budućnost. Može se ući u raspravu sa Stefanykom o tome da se mijenjati možemo tijekom cijeloga života, u bilo kojoj dobi. Sve je to točno. Ali Stefanyk nas ne želi tome poučiti. On govori o tome koliko je važna tvoja prisutnost i ukorijenjenost u dom, koliko je vrijedna tvoja zemlja s kojom srastaš. Sto godina poslije to stanje srastanja sa svojom zemljom dočarat će drugi ukrajinski autor, Sergij Žadan.

U svom Vorošilovgradu govorit će o svojoj ukorijenjenosti u ukrajinski Istok, koji ne može nikome prepustiti jer s njim je srastao, s njime se kultivirao poput Ivana Diduha i njegova kamenog brda.

Čas se udaljavajući od zemlje, gledajući je iz ptičje perspektive, čas se zadubljujući u zemlju, koja se sastoji tek od korijena, kamenja, trava, žutog sloja pijeska, bijelog sloja gline, Žadanov junak naposljetku shvaća da mu je pupčana vrpca vezana uz tu glinastu zemlju. “Glina je mirisala oštro i slatko, kao da sam iskopao nešto dragocjeno, što sam naslućivao, ali nisam mogao ni pretpostaviti da je ležalo gotovo na površini”, osjeća on, urastajući u “svoj teritorij”, ne samo duhovno, nego i tjelesno. Nasuprot tomu, lokalni zastupnik i poduzetnik tvrdoglavo nagovara Hermana i sve domaće da se ne drže svojih mjesta, nego da ih napuste, da se presele nekamo drugamo, da odu tamo “gdje se bolje živi. Previše se vežete uz ova mjesta i previše se držite za ovu pustoš”, tvrdi on.

Naposljetku, kako pretvoriti “pustoš Donjecka u svoj teritorij”, kako obraniti “svoju zemlju” - o tome promišlja Žadan 2010., kao da je predvidio koliko će ta pitanja postati aktualna u veljači 2022.

No pokazalo se da nam i zaboravljeni i konzervativni Stefanyk pripovijeda o istom, o tome kako ostati nacijom u novom ratu koji podmukla osvajačka Rusija vodi protiv Ukrajinaca, brišući ih s lica zemlje, otimajući im područja i osuđujući ih na progonstvo. Pripovijeda o tome da se i naši klasici bore u ratu i poput štita nas čuvaju od uništenja.

Moramo se držati Istoka, braniti ga, jer to nas uči naša književnost.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.