Dan je 4. kolovoza 2020. godine. U Bejrutu je kasno poslijepodne, ljudi se voze kućama na kraju radnog dana, piju kave s prijateljima, neki su možda još na poslu, ili naprosto ne rade ništa uživajući u još jednom vrućem ljetnom danu. Zemlju je već zahvatila teška gospodarska kriza, no generacija libanonske revolucije još se nada mogućnosti promjena koje bi zauzdale državnu korupcijsku hobotnicu i zaustavile daljnje proklizavanje stanovništva u siromaštvo i kaos. Sve do tog sudbonosnog dana, kad je točno u 18 sati po lokalnom vremenu u samom srcu tog milijunskoga grada, usred napučene gradske četvrti i na nekoliko koraka od popularnih mjesta za izlazak, eksplozija snage manje nuklearne naprave sravnila sa zemljom bejrutsku luku, i s njom domove 300.000 Libanonaca. Oko 2800 tona amonijeva nitrata eksplodiralo je u lučkom skladištu snagom jednakom potresu magnitude 3,3 po Richteru, pri čemu je život izgubilo 212 ljudi, a više od 6500 je ozlijeđeno. Nakon te tragedije, koja se pripisuje političkom nemaru, korupciji i kriminalu, ništa više nije moglo biti isto. Razorna silina toga događaja i duboka trauma koju je izazvao ostavila je trajne, još neprevladane posljedice, s kojima se libanonsko društvo nije do danas uspjelo uspješno suočiti, ni u smislu obnove grada, a još manje u smislu psiholoških posljedica eksplozije. Slučaj je htio da je baš dan ranije u grad sletio Karim Kassem (1990.), mladi njujorški filmaš libanonskog podrijetla, autor niza kratkih filmova, koji je ondje namjeravao snimiti drugi dio planirane doku-fikcijske trilogije koja je počela dugometražnim filmom “Only the Winds” (2020.). U trenutku eksplozije nalazio se u hotelskoj karanteni nedaleko od luke. Toplinski udar od eksplozije doslovno ga je katapultirao u mahniti bijeg za spas golog života. Nakon što je gotovo poginuo, Kassem je učinio jedino što je u tom trenutku smatrao ispravnim i što najbolje zna raditi: uzeo je kameru u ruke i krenuo snimati svoj devastirani grad, njegove ljude, čiji je život u trenu pretvoren u prah i ruševine. Rezultat je film “Octopus”, metafizičko filmsko istraživanje posljedica eksplozije bez i jedne riječi. Ljudi u njegovu filmu sjede u svojim uništenim domovima ili trgovinama u šokiranoj tišini, kao zaleđeni u vremenu. Film je dobio nagradu za najbolji film na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Amsterdam (IDFA) u natjecateljskom programu Envision. “Octopus” će biti prikazan na ovogodišnjem izdanju ZagrebDoxa, koji se u Kaptol Boutique Cinema održava od 3. do 10. travnja, a tim je povodom Kassem ljubazno pristao na razgovor za Express.
Express: Rođeni ste u Bejrutu, a danas živite između Libanona i New Yorka. Kako to da ste završili baš u New Yorku?
Nakon što sam 2012. završio fakultet u Bejrutu, namjeravao sam godinu dana putovati po Europi i razmisliti o tome gdje bih želio živjeti. Plan mi je bio Berlin, gdje sam se namjeravao baviti glazbom – već sam godinama radio kao profesionalni DJ – ali na kraju nisam do tamo ni stigao; otišao sam na kratak turistički posjet u New York i ostao. To je bilo prije deset godina. A filmom sam se počeo baviti gotovo slučajno. U vrijeme studija zainteresirao sam se za fotografiju. Zapeo sam za oko jednom od svojih profesora, on me na neki način i ‘otkrio’, strašno mu se svidjela moja crno-bijela fotografija. Pozvao me da ga pratim na jednom putovanju u Indoneziju i snimam znamenitosti za jedan projekt. To me u biti usmjerilo prema filmu i kinematografiji. I evo me sad, razgovaram s vama!
Express: Osim što ste glazbenik i filmaš, vi ste filozof. Što to glazba, filozofija i filmovi imaju zajedničkoga?
Zanimljivo pitanje! Sve! U prirodi je sve povezano. Oduvijek me zanimala metafizika, odnosno jedna njezina disciplina, ontologija, koja proučava biće kao takvo, biće samo po sebi, prirodu stvarnosti. Glazba je u temelju svega što radim, sav moj rad inspiriran je glazbom, kao mjestom odsutnosti riječi. Iskustvo glazbe svodi se na iskustvo harmonije, vibracija koje nas prožimaju. Ne postoji racionalno objašnjenje zašto ljudi vole glazbu i uživaju u njoj – glazba nije nešto bez čega ljudski rod ne bi mogao preživjeti, dakle, zašto je toliko volimo? To je vrlo zanimljivo pitanje. Film je relativno nov medij, koji nudi uvid u dublji sloj realnosti. Tako da kombinacija filma, glazbe i filozofije nudi mnogo prostora za umjetničko istraživanje.
Express: Ipak, glazba nije u prvom planu u vašem filmu “Octopus”, koji ste snimili gotovo u potpunosti bez dijaloga. Jedini zvukovi koji se čuju su brodske sirene, otkucaji sata, morski valovi, cvrkut ptica, zvukovi automobila i raznih alata, udarci čekića. I prigušena sugestivna glazba. Zašto ste odabrali “snimati tišinu”? Što ste time željeli postići?
U mojim filmovima obično nema glazbe. U “Octopusu” je glazba ambijentalna, što je moja najdraža vrsta glazbe, a služi kao podton, kao dublja razina ambijenta, ona je tu ustvari i više od glazbe, ona je zvučni krajobraz filma. Pretpostavljam da me trauma cijelog tog događaja, u kojemu sam jedva izvukao živu glavu, nekako pogurnula prema filmu u kojem ću pokušati reći sve, a da pritom ne kažem apsolutno ništa. Nakon što sam umalo umro, vidjevši svoj uništeni grad, odmah sam znao da ću napraviti nijemi film. Naprosto, nije bilo potrebe za riječima, nisam to smatrao nužnim. Obično nakon takvih prijelomnih događaja svi žele nešto reći, pokušati baciti dodatno svjetlo na okolnosti, izaći na ulice, snimati dokumentarce, pokazati krv i bijes, prosvjedovati na sav glas. Ovo je moj način prosvjedovanja, iako to možda nije prava riječ, bolje bi možda bilo reći da je taj film bio neki oblik terapije za mene, i to ne samo za mene. To i jest nekakva bit svega što radim – ne samo za sebe nego za zajednicu.
Express: Film je sniman gotovo u realnom vremenu, odmah nakon eksplozije. S obzirom na to da živite u New Yorku, zapravo je pravo čudo da ste bili u Bejrutu baš u to vrijeme. Čini mi se da je ovo za vas vrlo osoban film...
To vrijedi za sve ljude koji su se u trenutku eksplozije nalazili u krugu pet kilometara od luke. Zapravo sam prilično iznenađen da je samo 212 ljudi poginulo. Ali 300.000 je ostalo bez krova nad glavom – to vam dovoljno govori o tome koliko je kolosalna bila ta eksplozija. Ja sam se nalazio prilično blizu luci, jer sam baš dan ranije bio doputovao iz Amerike i morao sam biti u hotelu u karanteni. Upravo me bila posjetila majka, što zapravo nije smjela, i silina eksplozije doslovce nas je izbacila iz sobe. Pobjegli smo što smo brže mogli, odjurili smo do naše kuće, koja je, nasreću, pretrpjela samo manju štetu. Nitko od naših prijatelja ili obitelji nije poginuo. Zapravo sam trebao snimati drugi film, koji se isto trebao zvati “Octopus”. Morao sam se prilagoditi, baš kao što se hobotnica prilagođava i regenerira, i napraviti novi “Octopus”. Tako da taj film jest osoban, ali on nije samo to. Ne bih rekao ni da sam ga napravio za svoju zemlju, za Libanon, nego za ljude, o ljudima. Svi su moji filmovi o ljudima, o filozofskim pitanjima s kojima se ujutro budimo i koja si postavljamo, barem ja: koji je smisao života, kamo idemo, koji je cilj svega ovoga? Ta su pitanja pokretačke sile svega što radim, ona me uzemljuju i tjeraju naprijed. Ona su u središtu svih mojih filmova.
Express: U nekim scenama vide se oblaci dima iznad bejrutske luke. Kad je točno snimljen film i kako ste došli do svojih “glumaca” i lokacija? Je li u tome bilo nekog sistema?
I da i ne. Kad se takvo nešto dogodi i tamo ste, nemate baš previše mogućnosti za planiranje. Tako da je većina materijala napravljena instinktivno. Intuicija i iskustvo, dakako, pomažu. Vrlo je teško objasniti nekome kako se osjećate, ponekad naprosto nemate riječi kojima biste opisali kako se osjećate u vezi nekoga ili nečega. Kako opisati magnetsko polje koje osjećate između sebe i neke druge osobe? Kako opisati sve one stvari koje su nevidljive, koje su nečujne, sve one slojeve koje nije moguće staviti u riječi? Toga sam bio cijelo vrijeme izrazito svjestan snimajući “Octopus”. Naprosto sam hodao okolo i kucao ljudima na vrata. Neki nisu ni imali vrata, pa sam im jednostavno ulazio u stanove, s kamerom u ruci. Dosta me ljudi izbacilo, mislili su da sam novinar i bili su bijesni jer im se činilo da iskorištavam njihovu muku. Poštovao sam to, razumio sam njihove razloge. Dao sam sve od sebe, i rezultat je “Octopus”.
Express: U filmu je dočarana postapokaliptična atmosfera Bejruta poslije katastrofe. Kakva je atmosfera danas, godinu i pol nakon eksplozije u luci? U kojoj je mjeri grad obnovljen?
Sad je sve isto, samo tužnije. Depresivno je jer imamo samo dva sata struje na dan. Prije godinu i pol, u vrijeme eksplozije, imali smo oko deset sati struje na dan, ali nikada 24 sata na dan, tako da nije da nismo navikli, ali ovo sad je strašno. Kamo god se okrenete, vidite tugu. Možete zamisliti kako grad izgleda noću. Mrak je apsolutan. Najteže je mladima, iako je zapravo svima teško, svaki napredak je nemoguć. Ova se zemlja ne nalazi na rubu kolapsa, ona je već kolabirala. Materijalna šteta, osim nekih manjih popravaka uz pomoć raznih nevladinih udruga, uglavnom nije sanirana. Ali osim obnove, još je važnije otkriti istinu o tome što se uopće dogodilo. A to pitanje nadmašuje bilo kakvu fizičku zgradu – kako popraviti nečije slomljeno srce?
Express: Prije nekoliko mjeseci za premijera je izabran najbogatiji Libanonac Najib Mikati. Može li njegova vlada zaustaviti klizanje koje je odvelo državu u bankrot i bacilo gotovo polovicu stanovništva ispod praga siromaštva?
Mislim da taj problem nadilazi pitanje vlade kao takve. Ne volim ulaziti u politiku, ali mislim da je problem u tome što je Libanon oduvijek bio vazalna država. Stvari su, dakle, prilično složene. Dio smo bogate regije Mediterana, kolijevke ljudske civilizacije. Nije ni čudo što je to područje tako lakozapaljivo i kaotično. Nisam optimističan da bi bilo koja vlada to mogla promijeniti. Previše je inozemnih interesa u igri, ovdje se igra mnogo ozbiljnija igra nego što možete i zamisliti.
Express: Kako mislite da bi mogla izgledati budućnost Libanona?
Ne mogu zamisliti ni kako će izgledati sutra. Jednog se dana probudite i čujete pucnjavu. Drugog dana dođe do eksplozije, a trećeg dana nestane sav vaš novac iz banke. Tako da, tko zna? Nemam apsolutno ni najblažeg pojma kakva bi mogla biti budućnost. Probudili smo se i u Ukrajini je bjesnio rat. Tko zna što je sljedeće. Ljudi samo idu dalje, a koliko će dugo moći tako, pitanje je.
Express: Jesu li građani Bejruta uspjeli prevladati psihičke posljedice eksplozije?
Ne, jer da biste prevladali takvo nešto, prvo morate shvatiti što se uopće dogodilo. Istinu o tome što je uzrokovalo eksploziju, tko je odgovoran. Svi mi zapravo već znamo odgovor na to pitanje, iako vlada pere ruke od odgovornosti. Ali to u stvari nije ni važno, jer bez obzira na to je li eksplozija posljedica neodgovornosti vlade ili nečeg drugog, ova vlada svejedno mora otići. Potrebne su nam prave, korjenite promjene, ali kao što sam već rekao, nisam previše uvjeren da je dovoljno samo zamijeniti jedno ime drugim. Previše je podjela, previše toga u igri. Mi ni ne znamo što se stvarno događa. Šačica ljudi kontrolira sve.
Express: Kriza je najteže pogodila siromašnu i srednju klasu. Libanon je također pogođen masovnim odljevom mozgova – i vi ste otišli i živite u New Yorku. U Ameriku ste stigli prije Trumpove administracije, koja znamo kako se odnosila prema strancima. Kako je sad? Je li strancu iz Libanona trenutno bolje u Americi nego kod kuće?
Ovisi. U mojem slučaju, uopće nije bitno tko je američki predsjednik i koja je administracija na vlasti. Tko god dođe i ode, ustvari je isto jer su politike iste, nema tu nekih većih promjena, niti to osobito utječe na to kako ja živim. Doduše, ja živim u New Yorku, a New York nije Amerika. New York je fantastično mjesto za svakog umjetnika, mjesto koje istinski poštuje svoje umjetnike, do te mjere da je grad nedavno tražio mandat da uvede posebnu mjeru kojom bi se mjesečnim iznosima financijski pomagalo brojnim umjetnicima da ostanu živjeti u tom nevjerojatno skupom gradu. Što se tiče mene kao Libanonca, što reći, puno je rasizma, ne čini se da će to uskoro biti prevladano. Američko je društvo opterećeno mnogobrojnim problemima, ali ih istodobno nastoji i izliječiti.
Karim Kassem
Express: Što trenutno radite?
Trenutno u Bejrutu snimam svoj treći film. Ostala su nam još dva tjedna snimanja. Zove se “Thiiird” i posljednji je dio trilogije koja je počela s “Only the Winds”, a nastavljena filmom “Octopus”. Svi su na neki način povezani, a u ovome je glavni lik automehaničar kod kojeg ljudi dovoze svoje aute na popravak, no zapravo je njima potreban popravak.
Express: Ima li i u tom filmu dokumentarnih elemenata?
Svi su moji filmovi dokumentarna fikcija. Uopće i ne vidim razliku između dokumentarnoga i fikcije, sve je to jedno te isto. Tako da moji filmovi idu i na festivale dokumentarnog i na festivale igranog filma. “Octopus” malo više naginje na stranu dokumentarnog zato što je sniman praktički u realnom vremenu, ali obično moji filmovi ne nastaju tako “slučajno”.
Express: Što vam ta hibridna forma omogućuje?
Omogućuje mi da postavljam više pitanja o tome što je istina i omogućuje mi da joj se još više približim. Možda je samo stvar u tome da pripadam među one filmaše kojima je naprosto dosadilo raditi prema nekoj tradicionalnoj, klasičnoj formuli. Iako te formule imaju smisla, one doista funkcioniraju, jer mnogi ljudi rade prema njima vrlo dobre filmove. Možda sam ja naprosto skloniji eksperimentiranju, volim iskušavati nove teritorije, raditi istodobno s glumcima i s “običnim” ljudima. Ali zapravo bi najbolje bilo reći da ja najčešće radim s običnim ljudima u izvanrednim okolnostima. A toga u Libanonu ima poprilično.
Express: Jednom ste izjavili da filmaši “lažu koliko god mogu kako bi se približili istini”. Što ste time mislili? Lažete li i vi?
Zapravo to nije moja misao, čuo sam to od nekoga tko je to možda čuo od nekoga drugoga. Svi mi lažemo, ali ako lažete kako biste se približili istini, onda u tome ima neke vrijednosti, jer nije stvar u samom laganju nego u namjeri, a ako je namjera dobra… Ja sam u potrazi za istinom, to je jedino do čega mi je stalo. Ali ne za istinom o tome tko je odgovoran za eksploziju ili zašto je točno do nje došlo. Mene zanima priroda stvarnosti, što mi radimo ovdje? Moglo bi se reći da me zanimaju šira, kozmička pitanja.
Express: U “Octopusu” samo neizravno možemo naslutiti što se dogodilo: gledajući vaš film, nećemo doznati baš nikakve konkretne pojedinosti o stravičnoj eksploziji u bejrutskoj luci. Tko su vaši dokumentaristički uzori? Imate li ih uopće? Koga biste naveli kao svoje uzore općenito u filmskom svijetu?
Ne bih baš rekao da imam neke posebne uzore. Werner Herzog je definitivno radio odlične dokumentarce, ali onaj tko me doista totalno izbacio iz cipela je Abbas Kiarostami, jer je bio u stanju spojiti fikciju i dokumentarizam na čudesan, vrlo transcendentalan način. Mislim da je on na neki način otvorio vrata mnogim filmašima, umjetnicima i misliocima prema dubljem istraživanju medija filma.
Express: Što u simboličnom smislu predstavlja hobotnica?
Točno tako, to je prvo pitanje koje se nameće! Već i sam naslov je poziv, jer je to prva stvar koju bi bilo tko pitao. Što znači hobotnica? I evo, i vi ste mi ga postavili. To je važno. Što vi mislite da znači hobotnica u jednom ovakvom filmu? Nema krivih odgovora na to pitanje. Mogao bih vam dati tisuću odgovora i niti jedan ne bi bio pogrešan. Jedan bi se mogao odnositi na moje uvjerenje da je sve što postoji dio prirode, a da prirodom upravlja nešto što, tehničkim rječnikom rečeno, nije metakognitivno. Hobotnica je vrlo zanimljiva životinja jer ona “razmišlja” živcima koji se nalaze u krakovima, što joj omogućuje da radi više stvari istodobno. Svaki krak ima vlastitu perspektivu. Zatim, hobotnica je i jedna od najstarijih vrsta na Zemlji. Dakle, imamo taj jedan um koji se rastavlja na više različitih “umova”. Možda smo svi mi rastavljeni dijelovi jednog univerzalnog “uma”? To su pitanja koja filozofiji nisu strana, ali zapravo je riječ o različitim perspektivama jer one su preduvjet za raspravu, a samim time i za bilo kakav napredak.
