Ukraj onih starih katoličkih groblja na sarajevskom Koševu, koja sam godinama istraživao, misleći da ću o njihovu žiteljstvu pisati knjigu, još jedan roman o rodu, malo prije granice i ograde, iza koje su čudan nekakav ugostiteljski objekt, cesta izgrađena za Olimpijske igre, Kineska pijaca, u neredu su posijani minijaturni grobovi, grobići, nekrštene, po rođenju umrle djece. Njih su njihovi zlosretni roditelji tu sahranili, ogradili im vječna počivališta, jedva veća od kutije za mušku košulju, podigli im malene križeve, na koje su upisali neko ime po kojemu su ih prije rođenja zvali. Ili ni imena nema, a ni spola, nego piše samo dijete. I premda su ovo grobovi od prije stotinu i više godina, mrtvi su odavno njihovi roditelji, nitko njihov ne živi u Sarajevu, tuga je ovdje prisutnija nego oko velikih grobova. Vječna djeca.
Tu odmah pokraj njih, kao čuvarice i čuvari, tete u vrtiću i pozornici, dva-tri su velika groba, s imenima i prezimenima, kratkom genealogijom ožalošćenih, ponegdje i mramornom pločom, na kojoj se, međutim, ne spominje da tu netko čeka pokoj vječni. I još je pokoji jedva vidljivi brežuljak, grob nad kojim je istrunuo križ i propao na njemu je svaki drugi znak. Ti odrasli među mrtvom djecom mogu biti pripadnici nekih apartnih vjeroispovijesti, koje nisu u Sarajevu imale svoja groblja, pa im je dobrodušan župnik dopustio da se pokopaju tamo kraj ograde ili možda s one strane ograde, a mogu biti i samoubojice. Oni za koje se od crkvenih vlasti nije uspjelo sakriti da su umrli svojom voljom, i onda su pokopavani bez obreda, kao sigurni kandidati za pakao, oni kojima nije obećan život vječni i čija je smrt za Crkvu kao monopolist na duhovnost i na groblje isključivo higijensko, sanitarno pitanje. I njih je, naime, trebalo negdje pokopati.
Na ovome mjestu, u grobu koji više nema oznaku, a za mog je djetinjstva bio označen drvenom piramidom, na kojoj je stolarskom olovkom nacrtan križ, među tuđom mrtvom dječicom počiva gospođa Melita, čiji je muž poginuo 1942. kao domobranski časnik na Kozari, a sin se, kao pitomac zagrebačke vojne škole, 1945. nije vratio s Križnoga puta. Čekala ga je osam godina, a onda je na Badnjak 1953. popila solnu kiselinu i umirala dugo i u mukama, cijeli božićni dan. Iako je pobožna bila gospođa Melita, župnik joj se nije smilovao, i na tom je mjestu morala pod zemlju. Bez svećenika i bez križa, bez zadušnice u Katedrali ili kod fratara. Bez obzira na to što su vremena bila komunistička, župnik je iskoristio priliku da provede svoje.
Partiju nije bilo briga za gospođu Melitu. Njezin život kasnije se kao pepeo spaljene knjige osipao u sjećanjima mojih bližnjih, i još je vrlo malo od njega ostalo u onom što sam od toga upamtio i zapisao, nadajući se knjizi o tim sarajevskim grobljima, koju, međutim, neću biti u prigodi napisati.
Kraj grobljanske ograde, ili s njezine vanjske strane, počivala su, dakle, djeca koja su pomrla prije nego što ih se stiglo krstiti, počivali su stranci i samoubojice. To je prije stotinjak i više godina bilo to društvo. Gospođa Melita bila je njegov zakašnjeli refleks. U to vrijeme, međutim, kao što je i danas, svijet je bio opsjednut uzrokom smrti. Kad bi iznenada umro komšija, o rodbini da se i ne govori, ili kad bi daleko od nas dušu ispustio čuveni Sarajlija, nekako je bilo važno saznati od čega je umro. Uzrok smrti ljudima je bio važan, iako ih, dok je komšija bio živ, nije naročito zanimalo od čega boluje. Priče o boleštinama vazda su bile opterećujuće, sve dok čovjeku ne dođu glave. E, tad bi svijet naćulio uši i tad bi stvari postajale sudbonosno važne.
Svaka je smrt osobna. Ništa u čovjekovu životu, pa ni njegovo rođenje, nije tako intimno kao smrt. Rađaš se i drugima, ali umireš samo sebi. Ali kako je riječ o neprenosivom i suštinski neobjašnjivom iskustvu - nitko vam, osim dobrog pisca i vičnog lažova, ne može ispričati kako je umro - ali i kako je čovjeku dano da duboko u sebi vjeruje da će upravo njega smrt zaobići - u čemu je tajna šifra svake religioznosti - vrlo je važno doznati od čega je netko umro. Ta vijest ne tiče se pokojnika niti o njemu govori išta novo. Tiče se onoga koji pita, jer on se, pitajući za tuđu smrt, ustvari raspituje o svojoj vlastitoj. Pa ako je dotični umro od neke bolesti od koje ne zaziremo, koje se ne plašimo ili za koju vjerujemo da na nas neće, biva kao da nam je kamen pao sa srca. Ali ako je umro od nama bliske bolesti, nešto nas vrlo neugodno oko srca zazebe. Kao što ne volimo ni kad umiru naši vršnjaci ili, ne daj Bože, oni koji su se rađali u isti dan kad i mi. Kako je smrt nešto nemoguće, neobjašnjivo, neprepričljivo, čovjeku je dano da vjeruje da je ona povezana s bezbrojnim okolnostima koje redom nemaju veze s medicinom ili čovjekovom fiziologijom. Smrt u našoj percepciji obično nema veze s onim od čega se umire. Zato se toliko i raspitujemo. Zato što je i to samo neki znak, neka metafora i pokazatelj koliko se smrt približila nama osobno.
U ranija vremena, kad su ozbiljne novine i državna televizija bile jedini službeni i racionalni izvor informacija, javna smrt bila je čista i uredna. Takva je bila i privatna smrt, dok god je u najužem obiteljskom krugu. Prljavština se rađala po komšiluku, u mahali, među tim bolesnim i uplašenim svijetom koji je negdje nešto načuo. Međutim, kad jednoga dana zavladaju Fejsbuci, Twitteri i Instagrami, i kad u paničnoj utrci za oglase lijeka protiv gljivica na nožnim noktima informativni web portali počnu objavljivati izvješća s Facebooka i Twittera, javnost će se pretvoriti u onu najgoru mahalu i u najcrnji komšiluk, kakav nitko nije za sebe želio. Danas, kad netko umre, biva kao da je mrtav upao u septičku jamu. Nemoguće je postalo pokopati čovjeka, ožaliti ga i živjeti s uspomenom na njega. Jer dok je ranije smrt boravila izvan kuće, živjela je u novinama i na televiziji, a u kuću je ulazila samo kad umre netko naš, danas je neprestano unutra i skoro da nema načina da je se istjera van. Ili ima: tako da se razbije mobitel, otkaže telefon i internet, tako da se odvrnu osigurači od struje... Nema drugog načina da se smrt izbaci iz kuće i da se iz kuće, mnogo je to važnije, istjera onaj najgori mahalski ološ, one najpokvarenije raskopuše iz komšiluka, te skupa s njima sav onaj mračni i perverzni svijet, koji obilazi tuđe sprovode, zalazi na žalost obiteljima koje ne poznaje, gorko plače nad izmišljenim uspomenama na pokojnike s kojima se zbližio tek kad su umrli i, lišen svake plemenitosti u vlastitom životu, parazitira na svakoj friškoj smrti, izjedajući svojim lažima i izmišljotinama na pokojniku i ono posljednje što je još ostalo živo. Takvi, kojih su prepuni loši informativni portali, čiji menadžment manijakalno žudi i za tom posljednjom reklamom za lijek protiv gljivičnih oboljenja noktiju, i koji caruju po svim našim Fejsbucima i prvi iskaču iz mraka još neiskopanih grobova, takvi danas onim nesretnim, doista žalećim ljudima oduzimaju mir i tišinu rastanka, oduzimaju im ono čudno vrijeme kad nam se još čini da naše mrtve osjećamo tu u svojoj blizini, vrijeme kad su nam bliskiji i prisutniji nego što su bili i za života. Oni, gadovi, bolje od nas znaju od čega su naši mrtvi umirali.
”Navikavamo se živjeti prije negoli se naviknemo misliti.” Tako glasi jedna od upečatljivijih rečenica književnosti našega doba, prepisana iz “Mita o Sizifu” Alberta Camusa. A zapravo bi dobro bilo da je obrnuto, da čovjek može najprije početi misliti, a tek onda se navikavati na život. Jer iz pretjerane navike na život, ako ćemo s razumijevanjem čitati Camusa, potječu mnogi naši problemi sa smrću. Uključujući i strah od smrti. U “Mitu o Sizifu”, toj divnoj, ali po lepršave duše i opasnoj knjizi, sve počinje rečenicom: “Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo”. Krivo shvaćena, ili pogrešno primijenjena, ova je rečenica mnogo toga u krivo zaputila. Kao da ju je čitao i tumačio onaj moj komšiluk, ona moja mahala, koja se u međuvremenu rasprostrla po Fejsbucima. Protumačena kao nagovor na samoubojstvo, ona je dodatno začarala svaku smrt, a smrt po vlastitom izboru učinila je vjerojatno i najvećim tabuom najnovijeg doba. Danas je samoubojstvo zamijenjeno eutanazijom, a eutanazija je dopuštena, te pomalo i preporučena, samo smrtno bolnoj, mentalno i životno disfunkcionalnoj čeljadi. Ostalima se preporučuju trankvilizanti, anksiolitici, hipnotici… Što od toga, ima da odredi liječnik.
Kad bi se u ona vremena, prije sto dvadeset godina, ili nešto kasnije, u vrijeme gospođe Melite, netko ubio, to bi se pokušalo sakriti pred Crkvom i Bogom. Jer Crkva je ometala posmrtne ceremonije samoubojica. Ali komšiluk je znao. Mahala je znala. I posebnom bi nekom sramotom trajno bila obilježena kuća samoubojice. Sramotom koja bi se generacijama pamtila. Onda su zavladale medicinske teorije o nasljeđivanju, hereditarnost je zamijenila Boga, ali strah je u biti ostao isti. A sa strahom ista je ostala i privlačnost smrti, privlačnost samoubojstva. Svaki strah o kojemu se da misliti, strah od visine, strah od zatvorenog prostora, strah od smrti, naličje nalazi u privlačnosti: da se skoči, da se uđe, da se umre.
Dok je u ona vremena samoubojstvo bilo smrtni grijeh, a dizanje ruke na sebe bilo je dizanje ruke na samoga Boga i Božje djelo, danas je to grijeh protiv sveopće snage, moći i dobrog raspoloženja. Pritom, ovo je doba totalne povezanosti svih uzroka sa svim posljedicama, i za svaku slabost, nemoć i za svaki očaj netko, ili nešto, mora biti kriv i odgovoran. Ili mora postojati neliječena, zapuštena psihička bolest. Naročito je često spominjana depresija. Ali što god bilo, i koga god “fejsbučka” mahala okrivila za sudbinu samoubojice, kako god medijski psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti opservirali samoubojicu, sam čin je tabu. Ni na jednom portalu, ni u jednim novinama, ni na jednoj televiziji neće biti rečeno da se čovjek ubio. Neće biti rečeno da je umro svojom voljom. Šutnja o uzroku smrti bit će pravdana mišljenjem stručnjaka, koji kažu da labilnim osobama ne čini dobro ako im kažemo da se slavna osoba ubila. Ali pravi razlog šutnji je, zapravo, drugi: samoubojstvo je sramota, kao što je bilo sramota prije stotinu godina, samoubojstvo je posljednji, sa stanovišta političke korektnosti, dopušteni oblik degeneričnoga ljudskog ponašanja. Zato ne, nitko se nije ubio! Ako, pak, jest, mora da je bilo riječi o dijagnosticiranoj ili nedijagnosticiranoj kliničkoj depresiji. Ili o tome da samoubojstvo nismo dovoljno dobro sakrili pred “fejsbučkom” mahalom i pred našim smrti vazda gladnim komšilukom.
Mediji se ne bi trebali baviti time kako će na što reagirati labilne osobe. Ne samo zato što to onda ne znači samo temu zabrane samoubojstva kao uzroka smrti, nego zato što to, na kraju svih krajeva, znači i zabranu medija. Svaki medijski sadržaj uznemirit će poneku labilnu osobu. I svaka je vijest, samim tim što je vijest, u biti uznemirujuća. (Znam to po sebi.) Ali ako mediji ne postoje, i ako mediji ne rade svoj posao na način koji podrazumijeva i to da javnosti biva rečeno od kakve je bolesti umrla neka javna ličnost, taj posao na svoj će način obaviti komšiluk i mahala. Taj posao obavit će rulja, obavit će ga onaj najgori društveni ološ, protiv kojega su, uostalom, mediji jednom davno i stvoreni i zbog kojega su, još i prije toga, stvoreni sudovi i policija. Da nije rulje i društvenog ološa, i da nije u prirodi ljudi da se povinuju rulji i ološu, te da sami postaju dio te narastajuće mase, ne bi bilo ni države. Odumiranje države, koje je propovijedao Karl Marx, svodilo se na utopijsku ideju nestanka ljudskog ološa. Ili popravljanja onoga u čovjeku što ga navodi da postaje njegov dio.
Uzrok smrti poznate osobe mora biti javan da bi se zaštitilo lijepo sjećanje na nju. Mora biti javan da bi se zaštitili svi oni koji je vole. I nije tu riječ samo u samoubojstvu. Riječ je o svemu što je u čovjeku i oko čovjeka smrtonosno. Naprosto ne postoji tako odvratna, nečasna i nedostojanstvena smrt koja nije bolja od onoga što je ološ u stanju izmisliti. I što će sasvim sigurno izmisliti, samo ako mu za to damo priliku. Problem hrvatskog društva je, međutim, taj što su mediji, upravo oni internetski, u velikoj mjeri glasnogovornici tog ološa. Njihovim menadžerima toliko je stalo do reklame za ta grozna gljivična oboljenja noktiju. I za sve one reklame koje vam se pojave na stranicama najklikabilnijih medija. Recimo, za prirodne pripravke protiv benignih uvećanja prostate. I onda po smrti slavne osobe nižu na stotine tobožnjih vijesti - posvećenih tome što je tko na internetu objavio o pokojniku - da bi im što veći broj klikova omogućio što više takvih reklama. Vijesti koje se na takav način mogu uobličiti nužno su po svom sadržaju prljavije od najprljavije, ali autentične ljudske intime.
Gospođa Melita mom je djedu bila dužna novac za grobničicu što ju je u ona gladna poslijeratna vremena gradila za muža. Nije to bio veliki novac - kao za jedno bolje muško odijelo - ali ona nije imala ništa, osim nekakve mizerne penzije, i vraćala ga je na rate, mjesec za mjesecom. Posljednju ratu vratila je nekoliko dana prije Božića. Nije se, dakle, ubila nakon što je izgubila nadu da će joj se vratiti sin. Ubila se nakon što je vratila dug. Prethodno su joj još i zabranili da muževljeve kosti odnekle iz Bosanske Krajine preseli na Groblje svetog Josipa u Sarajevu. “Ekshumaciju iz sanitarnih razloga nije moguće izvršiti.” Ostao je skroman nadgrobnik, načinjen od betona i onoga jeftinog kamena u kojemu se s vremenom stvaraju kaverne, na kojemu je bio urezan križ, ali nije pisalo ništa. Za svojih hodnji po Svetom Josipu slučajno sam, šezdesetak godina po njezinoj smrti, naišao na taj grob. Na njemu su upisana sva tri imena: Melitino, njezina muža i sina. Iza dva imena godine su rođenja i smrti, iza trećeg je samo godina rođenja. Bog zna komu je ona ostavila u zadatak da upiše ta imena, ali znam pouzdano da je grobnica prazna i da njezine kosti leže stotinu i pedesetak metara jugozapadno, ispod zemljanog brežuljka koji se, vjerojatno, sasvim izravnao otkako ja ne dolazim u Sarajevo.
