Što je kuća? Četiri zida; zaigrani smijeh, vrućice, svađa, odrastanja, starenja, dolasci, odlasci, vjenčanja, pokopi. Granica dva svijeta, intervencija čovjeka u prirodu da napravi dom, iako bi se našim domovima u drugim ljudima moglo mnogo više nego o kućama. Što je napuštena kuća? Mjesto na kojem je smrt započela preuzimati prostor, mjesto koje će priroda, s vremenom, preuzeti. Priroda razumije smrt drugačije nego mi; propadanje je samo dio ciklusa. Ako pišemo priču o Baniji, pišemo priču o napuštenim kućama. Pišemo priču o portretima domova u kojima se nekad živjelo, voljelo, radilo, rađalo... Mnoge te kuće bile su napuštene prije potresa, nakon potresa postalo je samo jasnije i vidljivije to tiho propadanje, urušavanje kuća u sebe same, podizanje stabala iz njihovih temelja. Tišina koja šiba te zidove smirena je tišina izumiranja; ovdje je nekad postojao život.
*
Zavjese na prozoru, nemarno bačene na vanjsku stranu zidu; vjerojatno je u pitanju bio vjetar ili oluja. Zavjesa koju je nekad netko pomicao, zavjesa koja je tamo stavljena s pažnjom i pitanje je koliko sad stoji, tako puštena i koliko će tkanini trebati da propadne; hoće li ne netko zaticati sljedeće cijelo desetljeće kako visi niz taj prozor napuštene kuće. Hoće li te kuće, nečije stare domove, na kraju zaista poharati biljke u svojoj veličanstvenoj snazi, stabla u prirodnom pomicanju svijeta prema rastu?
*
Pukotine na kućama mogu se zakrpati. Pukotine u ljudima, sigurna sam, mogu se zakrpati.
*
Kroz san, dan prije nego što idemo selima, osjetim potres prvo misleći da sam opet sanjala. Pitam mamu je li ih jako streslo; kaže da je mislila da će puknuti prozori, ali da je već navikla. Od velikog potresa prošlo je sad već godinu i gotovo dva mjeseca. Kad mama govori o potresu, osjetim strah koji smo zajedno proživjele dok je krov padao s kuće tog prošlog prosinca. Kaže da ne bi inače bilo strašno, ali uvijek je vrati novo podrhtavanje na ono što je tad osjetila. Strah za goli život i život onih koje voliš. Toliko se toga dogodi u nekoliko sekundi; toliko smakova svijeta. Toliko se povjerenja u život dogodi u nekoliko sekundi: sreća je, u trenu kad udara potres, da smo na jednom kraju sobe, presvlačimo djecu koja su se netom povaljala po blatu, kad veliki regal pada na gotovo cijelu površinu dnevne sobe. Povremeno sanjam, ali tek sad, da se bezglasna ne mogu pomaknuti.
*
Baka Ljuba izgorjela je u svojoj kući. Pronašli su ostatke na zgarištu za koje je izgledno da su te stare kosti koje su odradile jedan banijski život. Nekoliko dana nakon požara koji je poharao trošnu kućicu u kojoj je živjela i u koju su joj pred možda dvije godine tek doveli prvi put struju, baka je izgorjela kao što je gorjela Banovina, ili Banija onih godina kad se rasplamsao rat. Rata nema, navodno, ali ga vazda ima. I dalje diše tim selima, u razorenim ljudima koji su do 2020. čekali da im dođu žarulje. Prve žarulje. Rat je banijska sela vratio u vrijeme bez struje, vode, željeznice (jer davno su tim brdima prolazili i vlakovi), u vrijeme preživljavanja na par stotina kuna mirovina i život na kruhu i vodi. Ljudi s Banije nekad su putovali prema Petrinji i Sisku; moj pokojni djed svaku se zoru dizao na vlak za Željezaru. Sjećam se kako nisam nikad mogla zamisliti da vlakovi prolaze zaista tim brdima, Petrinjom. Dio izbjeglištva živjeli smo kraj starog petrinjskog kolodvora i djetinjstvo provodili skačući po toj u kupine zarasloj pruzi.
*
Nekoliko dana nakon toga gori i Mirkov kontejner. Sreća je da nije bio unutra. Ono malo što je spasio od potresa pojela je vatra. Ljudi na Baniji sad već više od godinu dana žive u malim metalnim kutijama i već je jasno da obnova nikad neće stići. Osmrtnice su se počele lijepiti na metal kontejnera; u metalnim kutijama ljudi su počeli i umirati. One koje nije otjerao rat tad, otjerali su potres i nemar države. Oni koji su ostali najhrabriji su ljudi na svijetu. A žele ih iseliti, njihovi gradovi i vlasti. Nagovaraju ih već neko vrijeme kako bi trebali otići, pobjeći, nestati i pustiti Baniju da umre, sigurno i brzo.
*
Baki Milici i djedu Milanu nedavno su napokon spojili vodu. Ne država, nego drugi ljudi. Ljudi su počeli na Baniji ljudima graditi kuće.
Doktorica obiteljske medicine Željka Bifflin Heski, nakon apela gradu, državi, građanima da se riješi pitanje nemogućnosti rada s pacijentima, kupila je krajem siječnja, uz pomoć kolegica, kuću kako bi tamo smjestila svoju i još tri ordinacije obiteljske medicine.
Banija za koju je moguće reći da ju je ova država zaboravila, ali je isto tako moguće reći da je ni ne zaslužuje stanu u tu jednu rečenicu: kako bi nastavila liječiti ljude nakon potresa, doktorica je kupila kuću koju je pretvorila u ordinacije.
Stabla ponegdje zaista već probijaju temelje i zidove kuća. Ljepota toga nada je ipak u život koji pobjeđuje tu ravnodušnost, na ovaj ili onaj način. Kuće urastaju u bršljan; bršljan urasta u njih, ovisi kako gledamo to tko tješi koga.
Na Baniji se zapravo svakodnevno događaju čuda. Sigurna sam da na prostoru ove disfunkcionalne i besmislene države ne postoji više živih čuda nego na Baniji.
*
Svaka kuća je poput lica. Dok prilazimo smrti koja ih preuzima, potresa nas ne ta jeziva samoća, nego činjenica da iz svakog tog nekadašnjeg doma i dalje izbijaju neka živa toplina, zvuk, ljepota koja se provlačila kroz te zidove.
Mnoge su kuće jednako usamljene, sad samo srušenije, od devedesetih i zastrašujuće je da kroz njih i dalje teče život koji je u njima nekad postojao. Prozori su najnemilosrdniji znak tog otjeralog, izumrlog života; praznina koja se u njima zadržala, gotovo sabila prostor-vrijeme u te pravokutnike i kvadrate toliko je živa da je moguće ponegdje vidjeti ljudska lica na tim prozorima, njihove prste koji otvaraju oči tim kućama.
*
Kupa protiče kao da je vrijeme samo u njoj. Smirena i snažna, nosi krajolik na svojim leđima. Nerijetko smo je preplivavali kao srednjoškolci, dovoljno nesmotreni da ne mislimo na virove koji su prijetili iz dubine. Nesmotrenima nam se tad činilo i da će grad ostati živ, voljen kakav je bio dok smo mi provodili mladost pijući na klupama parkova i nasipa. Banija nam je dala mladost kakvu smo možda mogli samo sanjati; neopterećenu usred sve te tuge i krvi koja je samo deset, petnaest godina prije natopila zemlju i ostavila nemoć tih ljudi da neprestano gleda u njih kao gladne životinje. Ne sjećam se da smo, od osnovne do srednje škole, ikad spominjali ili osjetili razlike u nacionalnostima; za nas se to dogodilo odlaskom u Zagreb. Rasli smo kao što sva djeca trebaju rasti, zagrljeni ljubavlju divnih profesora, prvih ljubavi, poezije, pijane mladosti koja je zaista vjerovala da može sve i da će taj život, na ovaj ili onaj način, biti osvojen.
*
Gotovo osam mjeseci trebalo mi je da s djecom odem mami opet nakon potresa. Zatreslo je dok sam uspavljivala djecu. Srce mi je naprosto pobjeglo, dio njega na dno želuca, dio njega na vrškove prstiju. Imala sam osjećaj da je moje srce najednom zaista iscurilo u sva dna ili vrhove mog tijela. Strah, tako opipljiv, iracionalan. Strah kao kad lutam šumom i usred velikog rasjeda iz čijeg se srca izlio taj veliki potres, zaplačem pa shvatim da osjetim tuđe korake rubom velike šume. Što je zapravo rub šume i je li to i rub mene, dok osjetim bukve kako se zdravo uzdižu prema nebu, dok iskapam to sjećanje očevih ruku kako vade lišće iz korita u koje je davno, tad, tekao šumski izvor. Da životinje mogu piti, rekao bi, ruku crvenih od hladne vode. Izvor je nakon potresa nestao, kao i jezero prije osamdesetak godina. Odmah kraj izvora šumski rasjed proteže se kao kičma šume. Nemir zemlje otjerao je vodu.
*
Hrenovke u varivu, pomisle ljudi, loša je metafora za siromaštvo na Baniji. Iako nije riječ o metafori. Komadi mesa koje danas možda jedino neki mogu pojesti (jer je i uzgoj životinja postao neisplativ, a nerijetko i težak jer starost uzima svoje) jesu upravo hrenovke, kupljene na sniženjima. Hrenovke u varivu od povrća koje se ubire iz vrtova. Vrtovi kao vrtovi, zemlja kao zemlja. Iako je sve teže zadnjih godina. Tuče su, kad već sve nikne, sve češće. Snijeg u proljeće. Divlje svinje haraju ovih tjedana i majka mi zabrinuto govori da ne zna kako će napraviti vrt ako će svako malo upadati. Divlje svinje trče sad šumama i baštama kao da osjete da je Banija promakla ljudskim rukama. Nezaustavljivo odnose pred sobom nasade krumpira i svega na što naiđu i donose suštinsku glad tim ljudima koji ovise o onom što posade sa svojim premalenim primanjima. Ovdje, vrtovi nisu stvar dokonosti ili hobija, nego stvar pukog preživljavanja.
Pamtim majku kad jedna takva svibanjska tuča odnosi mladice. Taman ih je otkrila, narasle su, a mrazovi su prestali dolaziti. Stavljala bi u rano proljeće, čim niknu, na njih zaštitu od plastičnih odrezanih boca. Gledam majku kako gleda tuču i samo što ne zaplače. Potom govori: bog dao, bog uzeo i gleda, gleda kroz prozor kao da je nešto uzelo njenu djecu.
*
Dok prevrćemo i dalje pitanje je li to tamo, na kraju svijeta, Banija ili Banovina, dok se svađamo i dalje o tome tko je koje ime dao tim šumama, Banija izumire pred nama. Šume se krče kuda god se krene, svaki put brda su golija. Svaki put sela su golija. Dok se i dalje grčevito držimo pitanja ispravnog imena, Banovina pred nama umire kao da nije naša stvar. Vičemo glasno: Banija! Banovina! Banija! Banovina! A u srcu tih sela i šume ta tuga koja je davno uvaljana u te ljude poplavila je kao nekad davno Panonsko more. Siromaštvo je jedino ime koje taj kraj može priznati.
*
Dok Sandra i ja hodamo među napuštenim kućama, prolazi žena vozeći u tačkama kobasice. Sušila kod susjeda. Popričamo kratko; kaže nisam te prepoznala dok se nisi nasmijala. Ranka i njen pas nastave dalje cestom voziti kobasice. Pita nas hoćemo li da nam nareže malo da pojedemo pa daje jednu kobasicu i jaja da ponesem mami. Ranka je ostala sa šesto kuna mirovine otkako je umro njen muž. Među nogama u malom dvorištu mačke joj se motaju oko nogu. Ranka kaže da je teško, ali uvijek je moglo i gore.
*
Država nije na Baniji izgradila ni obnovila ni jednu kuću godinu i dva mjeseca nakon potresa.
Država nije na Banovini izgradila ni obnovila ni jednu kuću godinu i dva mjeseca nakon potresa.
Nigdje nisam naišla na tako topao smijeh kao kod tih ljudi na Baniji.
Nigdje nisam naišla na tako topao smijeh kao kod tih ljudi na Banovini.
*
Banija leži ogoljena pod golim nebom veljače. Prilazim zvijezdama kao što one prilaze toj zemlji, ovdje je moguće pustiti ruke prema mraku i umočiti ih u svemir i dugo gledati gore utješen činjenicom da smo tako veliki i tako mali. Nigdje nisam mogla u takvom miru razgovarati sa zvijezdama, nego kad legnem s mrakom na krov garaže ili u nečije dvorište. Išla bih tako do susjedove kuće da se sklonim od svjetla tih nekoliko uličnih lampi u selu i držala tijelo prikovano uz disanje zemlje, a oči na tragu Mliječne staze. Mnoge sam knjige čitala u svom voćaru ispod stabala šljiva, krušaka i dvije trešnje koje sad već, također, odlaze. Banija koja će, poput Fantazije u Beskrajnoj priči (koju sam, još se sjećam, čitala ležući jednom na poplunu ispred kuće) još malo cijelu progutati Ništavilo, ako netko, negdje ne započne novu priču.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nije Banija nego Banovina.