Američka književnica Flannery O'Connor, koja slovi kao jedna od najvažnijih američkih spisateljica 20. stoljeća, za moto svog romana "Siloviti prisvajaju nebo" uzela je rečenicu iz "Evanđelja po Mateju": "Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju". Roman, među ostalim, govori i o neosviještenom religijskom fanatizmu povezanom s nasiljem. Ako pogledamo političku mapu svijeta, uočit ćemo da se slične stvari događaju i u "kraljevstvu zemaljskom", koje su gotovo u potpunosti preuzeli "siloviti", isprazni populisti poput Aleksandra Vučića, Kolinde Grabar Kitarović, Donalda Trumpa, Vladimira Putina, Viktora Orbana, Tayyipa Erdogana...
Prije nekoliko godina, gostujući na jednom zagrebačkom književnom festivalu, suvremeni nigerijski pisac Ben Okri govorio je o nezavidnom položaju Afrike u današnjem svijetu, što je primjenjivo i na Treći svijet u cjelini, a u posljednje vrijeme, zadnjih deset-petnaest godina, podjednako i na zemlje Zapada: "Postavljati pitanja znači pitati se o alternativama. (...) Moraš moći vidjeti da postoje alternative. Moraš biti u stanju pomisliti da svijet, ovakav kakav jest, nije jedini mogući. Razlog zašto našim vođama nedostaje vizije proizlazi iz toga što imamo vođe koji vjeruju da svijet može biti samo ovakav kakav jest". Nažalost, "siloviti" su u međuvremenu preustrojili svijet po vlastitoj mjeri u tolikom opsegu da s pravom možemo postaviti pitanje jesu li u današnjem svijetu bilo kakve alternative uopće i moguće. Tipičan primjer političara koji u sebi objedinjuje sve karakteristike glavnog junaka romana Flannery O'Connor je Nicolas Maduro, stari-novi predsjednik Venezuele.
Prosvjedi protiv Madura
Posljednji izbori u Venezueli održani su 28. srpnja ove godine. Nakon što je državno izborno povjerenstvo proglasilo Madura pobjednikom, Venezuelu su danima potresali antirežimski prosvjedi oporbe zbog navoda o izbornoj krađi. Na stranu oporbe stale su Sjedinjene Američke Države i zemlje Zapada. "S obzirom na prevladavajuće dokaze, jasno je Sjedinjenim Američkim Državama i, što je najvažnije, venezuelanskom narodu da je Edmundo Gonzalez Urrutia osvojio najviše glasova na predsjedničkim izborima u Venezueli 28. srpnja", izjavio je američki državni tajnik Anthony Blinken. Venezuelanska oporba tvrdi kako je Gonzalez imao dvostruko više glasova od Madura, što je u skladu s neovisnim anketama provedenima prije izbora. Oporba je objavila detaljne izborne rezultate na javno dostupnoj internetskoj stranici, dok je vlada objavila samo ukupan broj glasova za svakog od kandidata, po kojemu je Maduro pobjednik s 51 posto osvojenih glasova.
S druge strane, ruski predsjednik Vladimir Putin čestitao je Maduru pobjedu. "Rusko-venezuelanski odnosi su na razini strateškog partnerstva. Uvjeren sam da će vaše aktivnosti kao šefa države nastaviti pridonositi njihovu progresivnom razvoju u svim područjima. (...) Zapamtite da ste uvijek rado viđen gost na ruskom tlu. Želim vam uspjeh, kao i dobro zdravlje i blagostanje", napisao je Putin u pismu koje je objavio Kremlj. Madurovu pobjedu, osim Rusije, priznale su zemlje poput Irana, Turske, Kine, Sjeverne Koreje, među koje se, poput one alegorijske žabe koja se napuhuje do granice pucanja, upetljala i Vučićeva Srbija. Politički analitičar Toby Vogel, iz Savjeta za politiku demokratizacije sa sjedištem u Bruxellesu, ocjenjuje da Vučić na ovaj način "samo nastavlja svoju politiku balansiranja između Zapada i Istoka". "Do sada mu je to bilo isplativo, pa zašto bi to mijenjao", zaključuje Vogel. Ovaj detalj možda na najbolji način govori o međunarodnoj poziciji Venezuele, koja se svrstala uz bok globalnim američkim oponentima. Zbog nesuglasica oko rezultata izbora Maduro je došao u otvoreni sukob s Elonom Muskom, potpisavši rezoluciju kojom se blokira pristup platformi X u zemlji na deset dana, jer su prosvjedi oporbe promovirani na društvenim mrežama. Maduro je zatražio od svojih pristaša da također napuste aplikaciju za razmjenu poruka WhatsApp u korist Telegrama ili WeChata, izjavivši da se X koristi za prijetnje obiteljima vojnika i policajaca. Vrhovni sud Venezuele, unatoč tvrdnjama oporbe o široko rasprostranjenoj izbornoj prevari, gotovo mjesec dana nakon izbora proglasio je Madura pobjednikom. Riječ je o sudu koji je lojalan vladi predsjednika Madura. U svojoj presudi, koju je pročitala predsjedavateljica, sutkinja Caryslia Rodriguez, sud je naveo da je "neosporno ovjerio izborne materijale i potvrđuje rezultate predsjedničkih izbora 28. srpnja 2024. koje je izdalo Nacionalno izborno vijeće (CNE)", iako CNE nije dostavio sudu detaljne rezultate izbora tvrdeći da su bili žrtva masovnog hakerskog napada, zbog čega je Vijeće UN-a za ljudska prava u objavi na društvenim mrežama dovelo u pitanje nepristranost suda.
Sljedbenik Sai Babe
Nicolas Maduro, koji je 2013. postao 53. predsjednik Venezuele, rođen je 1962. godine u Caracasu, u radničkoj obitelji. Njegov otac Nicolas Maduro Garcia bio je istaknuti sindikalni vođa. Poginuo je u prometnoj nesreći 1989. godine. Maduro je odgojen kao rimokatolik. New York Times je 2012. objavio informaciju da je Maduro postao sljedbenik indijskog hinduističkog gurua Sathya Sai Babe, kojega je navodno posjetio u Indiji 2005. godine. U intervjuu koji je dao 2013., Maduro je izjavio kako su njegovi bake i djedovi bili Židovi sefardskog maurskog podrijetla, koji su prešli na katoličanstvo kad su se doselili u Venezuelu. Za sebe je jednom izjavio kako ga je formirala glazba i kontrakultura 1960-ih i 70-ih, spomenuvši Johna Lenona, Roberta Planta i Led Zeppelin. Svoj radni vijek započeo je kao vozač autobusa. Ujedno je postao i sindikalni vođa. Izabran je u Nacionalnu skupštinu 2000.
Sai Baba
Pod predsjednikom Hugom Chavezom postao je predsjednik Nacionalne skupštine od 2005. do 2006. godine, a od 2006. do 2012. obnašao je dužnost ministra vanjskih poslova. Prema BBC Mundu, Maduro je kao ministar vanjskih poslova Venezuele "smatran ključnim igračem u guranju vanjske politike svoje zemlje izvan granica Latinske Amerike, kako bi se približio gotovo svakoj vladi koja je oponirala Sjedinjenim Američkim Državama". Nakon Chavezove smrti 2013. godine, Maduro je preuzeo predsjedništvo. Posebni predsjednički izbori održani su 2013., na kojima je Maduro proglašen pobjednikom s 50,62 posto glasova kao kandidat Ujedinjene socijalističke partije Venezuele. Nestašice u zemlji i smanjeni životni standard doveli su prve godine Madurova predsjedničkog mandata do vala prosvjeda koji su eskalirali u svakodnevne marševe diljem zemlje, represiju nad neistomišljenicima i pad Madurove popularnosti. Nacionalna skupština predvođena oporbom izabrana je 2015., a pokret za opoziv Madura započeo je 2016., koji je Madurova vlada na kraju otkazala.
Maduro je zadržao vlast uz pomoć Vrhovnog suda, Nacionalnog izbornog vijeća i vojske. Vrhovni sud oduzeo je vlast izabranoj Nacionalnoj skupštini, što je rezultiralo ustavnom krizom i novim valom prosvjeda 2017. godine. Kao odgovor na prosvjede Maduro je oformio Ustav. Ustavotvorna skupština Venezuele izabrana je 2017. pod uvjetima za koje su mnogi zaključili da su neregularni. Predsjednički izbori održani su 20. svibnja 2018., a Maduro je položio prisegu početkom siječnja 2019., uz široku osudu oporbe koja je predsjednika Nacionalne skupštine Juana Guaidoa proglasila privremenim predsjednikom, čime je započela predsjednička kriza koja je trajala gotovo četiri godine i koja je podijelila međunarodnu javnost.
Vozač autobusa i tjelohranitelj
Maduro je političku karijeru započeo 1980. godine, postavši neslužbeni sindikalni predstavnik vozača tvrtke Caracas Metro, u kojoj je bio zaposlen kao vozač autobusa. Usporedo je, također, bio zaposlen kao tjelohranitelj Josea Vicentea Rangela tijekom Rangelove neuspješne predsjedničke kampanje 1983. U dobi od 24 godine boravio je u Havani, s drugim militantima iz Južne Amerike, gdje je pohađao jednogodišnji tečaj koji je vodio kubanski Savez mladih komunista. Madura je tom prilikom podučavao Pedro Miret Prieto, viši član Politbiroa Komunističke partije Kube, blizak Fidelu Castru. Po tvrdnjama Carlosa Penaloza, umirovljenog generala venezuelanske vojske, inženjera elektrotehnike, povjesničara i pisca, Maduro je tijekom boravka u Havani zavrbovala kubanska tajna služba Direccion de Inteligencia, sa zadatkom da se približi Hugu Chavezu, koji je u to vrijeme bio karizmatični vojni zapovjednik s brojnim sljedbenicima.
Početkom 1990-ih Maduro je vodio kampanju za oslobađanje Chaveza koji je zatvoren zbog sudjelovanja u pokušaju državnog udara u Venezueli 1992. Krajem 1990-ih, Maduro je bio jedan od inicijatora Pokreta Pete Republike, koji je podržao Chaveza u njegovoj kandidaturi za predsjednika 1998. Chavez je 2000. postao predsjednik Venezuele. Dvije godine kasnije bio je dva dana svrgnut s vlasti prilikom neuspješnog pokušaja vojnog udara koji su, najvjerojatnije, organizirale američke tajne službe. Kriza je započela kad je nacionalna sindikalna središnjica pozvala na opći štrajk. Najavljeni štrajk bio je reakcija na Chavezovo imenovanje političkih saveznika na ključne pozicije unutar venezuelanske nacionalne naftne kompanije, PDVSA.
Maduro i pokojni predsjednik Hugo Chavez
Dva dana kasnije gotovo milijun Venezuelanaca je pokrenulo marš u Caracasu kao znak prosvjeda protiv Cháveza. U jednom trenutku vođe opozicije preusmjerile su prosvjednike prema predsjedničkoj palači Miraflores, gdje je došlo do sukoba s vladinim snagama, takozvanim čavistima, u kojima je poginulo 19 osoba. Nedugo zatim vojska se sastala u palači Miraflores i zahtijevala od Chaveza da podnese ostavku, a kad je ovaj to odbio, vojska ga je uhitila. Chavez je zatražio azil na Kubi, što mu je odbijeno, te mu je naređeno da se pojavi pred venezuelanskim sudovima. Chavez se vratio na vlast zahvaljujući lojalistima unutar vojske i siromašnim slojevima venezuelanskog stanovništva, koji su u njemu vidjeli spasitelja. Jedan od ključnih ljudi koji su Chavezu omogućili povratak na vlast bio je Nicolas Maduro.
U rujnu 2006., kad je u New Yorku s Hugom Chavezom sudjelovao na 61. zasjedanju Opće skupštine UN-a, Madura su službenici domovinske sigurnosti nakratko zadržali u međunarodnoj zračnoj luci "John F. Kennedy" zbog toga što je platio tri avionske karte u gotovini. 61. zasjedanje Opće skupštine UN-a ostalo je upamćeno po incidentu koji je izazvao Hugo Chavez, koji je tijekom govora nazvao američkog predsjednika Georgea W. Busha "vragom". Kad je obaviješten o incidentu, Chavez je izjavio kako je Madurovo pritvaranje bila odmazda za njegov govor na Općoj skupštini. U vrijeme dok je obnašao dužnost ministra vanjskih poslova, Maduro je prekinuo diplomatske odnose s Tajvanom, s ciljem približavanja Kini. Tijekom građanskog rata u Libiji podržavao je Moamera Gadafija, prekinuo je diplomatske veze s Izraelom tijekom rata u Gazi 2008. godine i uspostavio diplomatske veze s "Državom Palestinom". Temir Porras, gostujući profesor na Pariškom institutu za političke studije, koji je bio Madurov šef osoblja tijekom njegova mandata kao ministra vanjskih poslova, izjavio je 2019. kako je Maduro bio "pragmatičan" i "vrlo vješt političar". Porras je naveo kako je "bio iznimno učinkovit u stupanju u kontakt sa šefovima država i postizanju sporazuma, a to je ostvario vrlo brzo". Donald Trump je prve godine svog predsjedničkog mandata izjavio kako "ne isključuje ni vojnu opciju u suočavanju s Madurovom vladom". Maduro je dvije godine kasnije, 2019., objavio da Venezuela prekida veze sa Sjedinjenim Američkim Državama nakon što je predsjednik Trump najavio da će priznati Juana Guaidoa, venezuelanskog oporbenog čelnika, kao privremenog predsjednika Venezuele. Istom prilikom, Maduro je brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara, koji je također priznao Juana Guaidoa, nazvao "Hitlerom modernog doba".
Putin strateški saveznik
Maduro je tijekom svog prvog predsjedničkog mandata sklopio strateško savezništvo s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom. Nakon što je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu, Maduro je razgovarao s Putinom o povećanju suradnje s Rusijom. Zbog povećanih cijena nafte koje su bile posljedica sukoba u Ukrajini, započeli su razgovori između Madura i američkih dužnosnika. Razgovaralo se o mogućnosti ukidanja američkih sankcija Venezueli i poboljšanja odnosa između dviju zemalja. Nekoliko dana kasnije, 27. studenoga 2022., Sjedinjene Američke Države ublažile su sankcije Venezueli i dopustile naftnoj kompaniji Chevron Corporation da privremeno surađuje s venezuelanskom vladom. Maduro je od 2015., kad je posjetio Iran, s kojim je također uspostavio strateško savezništvo, posjetio Rusiju i Saudijsku Arabiju, a 2023. i Kinu, gdje je tražio kinesku potporu Venezueli da se pridruži ekonomskom bloku BRICS, izjavivši kako želi da se kineska ulaganja u Latinsku Ameriku i Karibe povećaju. Brazilski predsjednik Lula da Silva podržao je Madurov zahtjev. Tijekom posjeta Maduro je također potpisao sporazum koji je uključivao obuku venezuelanskih astronauta, izražavajući želju da pošalje Venezuelce na Mjesec. U najnovijem izraelsko-palestinskom sukobu Maduro čvrsto podržava "palestinsku stvar". Na jednom međunarodnom forumu na kojemu je sudjelovao izjavio je kako je "Isus Krist bio mladi Palestinac kojega je nepravedno razapelo Španjolsko Carstvo". Osudio je napad Izraela na Gazu, optuživši Izrael da provodi genocid nad Palestincima.
Maduro i Putin
Venezuela pod Madurovim vodstvom, koje će se, kako stoje stvari u ovom trenutku, nastaviti sve do Madurove smrti, predstavlja nevjerojatan paradoks. Riječ je o zemlji koja ima najveće potvrđene rezerve sirove nafte na svijetu, a koja je ujedno, zahvaljujući "silovitima" koji desetljećima upravljaju njome, i jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, Venezuele koja je sedamdesetih godina bila sinonim za najljepše žene svijeta, odakle su često dolazile planetarne misice, a danas je prvenstveno poznata kao zemlja s najvišom stopom kriminaliteta na svijetu. Po statistikama iz vremena rata u Afganistanu, prije povlačenja američkih snaga iz te zemlje, dva najopasnija grada za življenje na planetu bili su Kabul i Caracas, glavni grad Venezuele. Venezuela ima jednu od najvećih stopa nasilja na planetu. Pojedini dijelovi Caracasa pod kontrolom su dobro organiziranih i naoružanih bandi. U sukobima vladinih snaga i bandi, prema nekim procjenama, dosad je smrtno nastradalo oko 9000 osoba. Prema pisanju Washington Posta, bande u kvartovima koje kontroliraju vrše socijalnu kontrolu nenasilnim sredstvima, kao što su podjela hrane i davanje igračaka djeci tijekom državnih praznika, zbog čega lokalno stanovništvo gotovo u pravilu staje na stranu kriminalnih organizacija.
Startegija teorija zavjere
Skepticizam prema državnim akterima jako je visok, zbog višegodišnje brutalne represije režima prema vlastitom stanovništvu. Samo u 2020. godini u Venezueli je zabilježeno oko 12.000 nasilnih smrti, a to iznosi 45,6 mrtvih na 100.000 stanovnika, što je sedam puta veća stopa od globalnog prosjeka. Prema procjenama Ujedinjenih naroda i Human Rights Watch, više od 20.000 ljudi bilo je pod Madurovom režimom podvrgnuto izvansudskim pogubljenjima, dok je sedam milijuna Venezuelaca bilo prisiljeno pobjeći iz zemlje. Misija UN-a zaključila je da je neovisnost pravosudnog sustava zemlje duboko narušena i da su česta kršenja pravičnog postupka, uključujući uplitanje politike u rad sudova i prihvaćanje dokaza dobivenih mučenjem. Većinu venezuelanskih televizijskih kanala kontrolira država, a informacije nepovoljne za vladu nisu u potpunosti pokrivene.
Maduro je nastavio praksu svog prethodnika Huge Chaveza koristeći se teorijama zavjere: u razdoblju od 15 mjeseci nakon njegova izbora, Madurova vlada izvijestila je o desecima zavjera, od kojih su neke navodno povezane s atentatima i pokušajima državnog udara. U istom razdoblju broj pokušaja državnog udara o kojima je informirala venezuelanska vlada nadmašio je ukupan broj izvršenih državnih udara koji su se dogodili diljem svijeta u istom razdoblju. Promatrači kažu da Maduro koristi teorije zavjere kao strategiju kojom bi odvratio pažnju Venezuelaca od temeljnih problema s kojima se suočava njegova vlada. Andres Canizales, istraživač na Katoličkom sveučilištu Andres Bello, izjavio je kako se većina Venezuelaca informira putem društvenih mreža te da lažne vijesti i internetske prijevare imaju presudan utjecaj na društvenu zbilju te zemlje, veći nego bilo gdje drugdje u svijetu. Laži, nasilje i kontrola medija ključni su alati kojima se "siloviti" održavaju na vlasti, pri čemu Maduro može poslužiti kao ogledni primjer.
