Kakvu bi kaznu Tomislav Karamarko – koji je odlučio zakonom zaštititi Tuđmana i Šuška – izrekao čovjeku koji prvog predsjednika opisuje kao “luđaka”, “megalomana” i “satrapa”, kojega je hrvatskom narodu nebo poslalo kao “tešku nesreću”?
Goli otok? Valturu? Čitanje knjiga? Ništa od toga. Kazna je dosta čudna – autora ovih formulacija Karamarko će nagraditi mjestom veleposlanika!
Ivo Banac seli se iz Hrvatske, potvrdili su naši izvori iz diplomatske mreže, ali ne u Washington, kako se nadao – jer ga Amerikanci ne žele - već , to je zadnja informacija,u Francusku.
Banac bi trebao postati ambasador nakon 15. srpnja ove godine, pri čemu postoje još neke šanse da u Pariz ode Nansi Ivanišević.
Ivo Banac nema diplomatskih vještina – on u hrvatskom javnom životu kotira kao prznica, (Mate Maras bi rekao “napržica”, čeljade sklono sukobima, napržita osoba) – no u zadnjoj utakmici na velikom terenu pokazao je raskošan ulizivački dar, kakav smo na našoj velikoj sceni, koja poznaje mnoge slične talente, rijetko mogli vidjeti. O njima je Jerko Rošin napisao cijelu jednu knjigu poezije, “Uprknuća”.
U našem kontekstu, to je jače od diplomatske akademije, što se vidi i na primjeru našeg antijunaka.
Banac, naime, nije propustio niti jednu priliku da brani Karamarka od napada oporbe i nepoštene inteligencije, pa je za nagradu dobio “grad svjetla”.
Teško da može zamisliti ljepšu starost – dobro plaćen posao, u najljepšem gradu svijeta, i to od stranke koju je bjesomučno ocrnjivao i čijeg je lidera pokopavao. Banac je naime, kao oduševljeni mesićevac, 2000. silovito napadao Tuđmana.
U Hrvatskoj mu u tome malo tko može parirati. Okrivio ga je za sva zla svijeta, ili bar ona kardinalna. “O Tuđmanu sam govorio osam godina ono što govorim i danas”, napisao je u Feralu.
“On je bio nesreća za narod i državu. Njegov dogovorni rat s Miloševićem, doprinos podjeli Bosne, etničkom čišćenju u Bosni i hrvatskim krajevima s brojnim srpskim stanovništvom, stvaranju hercegovačkih logora, slabljenu demokratskog poretka, gospodarstva, pravne države i kulture, obilježavaju njegovo desetljeće mnogo više nego njegovi doprinosi u uvođenju pluralizma i osamostaljenju države...”
U jednom članku napisao je: “Tuđman je sredio jedan nacionalni sporazum sa Srbima, da bi se formirale dvije nacionalno homogene neovisne države - Hrvatske i Srbije. To je imalo utjecaj i na kasnije događaje u Bosni. Suprotno etničkom nacionalizmu (politika ustaša: Hrvatska do Drine), te unatoč postojećim granicama, Tuđman je tražio razdvajanje BiH te razmjenu stanovništva.” To je, de facto, haška optužnica!
Sve te teze izricala je tih godina i Vesna Pusić – ona je, štoviše, bila neusporedivo nježnija. No ono za što je ona surovo kažnjena, Banac će biti nagrađen.
Evo još njegovih teza iz tog doba. U trenucima kad je SDP-ovka Željka Antunović osudila Mesićevo slanje Tuđmanovih transkripata u Haag, Banac ju je egzaltirano napao: “Naši vujićevski socijaldemokrati potpuno su se račanizirali...
Oni bi da dokumenti ne talasaju”. Istodobno napada i Račana, koji je bio protiv objave selektivnih zapisa. Tuđmana naziva “ludim megalomanom” čiju djelatnost treba raskrinkati.
Čak i po cijenu da na rubovima tog raskrinkavanja stradaju Tuđmanovi tajni partneri – Budiša i Račan. “Za dobro i još bolje razumijevanje potpredsjednice Antunović, Budiša i Račan nisu zabrinuti da se u slučajevima Pašalića, Škegre i drugih hadezevoskih mahera eventualno ne počini neka pravna greška.
Ne, oni su zabrinuti da u moru vrpci snimanih od jednog ludog megalomana, koji je nesretnim slučajem postao našim prvim predsjednikom, ne ispliva i neki njihov razgovor na vrhu...”
Banac hrabri Stipu Mesića da objavi sve, pa čak i po cijenu da ispliva neka njegova svinjarija. “Za zdravlje ove nacije važno je da javnost ove zemlje dozna kako je i na koji način hrvatska elita općila (i bludišila) sa satrapom s Pantovčaka.”
Objava tih razgovora učinila bi Tuđmana čitanim autorom, “jer ruku na srce, njegovi su dosad objavljeni razgovori mnogo uzbudljiviji od njegovih učenih plagijata”.
Ivo Banac, dakle, svim zlima pribraja i optužbu da je Tuđman plagijator - ne kompilator, nego baš plagijator, prepisivač, resavac... Banac tvrdi da je “Tuđmanovu najbolju knjigu ‘Rat protiv rata’, većim dijelom napisao - Danko Grlić.”
Tuđman je, nadalje, “upropastio i osramotio naciju”. Banac ga uspoređuje s Mao Zedongom, Titom i Pavelićem. Napada desničarske kolumniste poput Zorana Vukmana koji “još uvijek radi za mirogojskog vrhovnika”.
Tuđman je, naime, “božja kazna” i to regionalnih dimenzija. “Ideja o Herceg Bosni nije umotvorina Gruda i Širokog Brijega nego upravo dr Franje Tuđmana.
U Grudama i Širokome Brijegu odnedavno se razmišljalo o Hrvatskoj do Drine a ne do Bregave ili Neretve.
Za razliku od ovih starih iluzija, Tuđman ide utrtim putem jednonacionalne države, pa je njemu potreban raspad i višenacionalne bosanskohercegovačke države...”
Nakon Bljeska i Oluje događala su se “divljaštva” koje Washington još nije u stanju amenovati.
Banac kaže da ne može vjerovati da je Tuđman sinteza hrvatske političke pameti – on je “sinteza svih naših nedaća”.
Ne negira mu neke uspjehe, ali svejedno tvrdi da je on “oličenje hrvatskog provincijalizma” i ne samo to, on je “poput Miloševića u Srbiji, izvor nestabilnosti za Hrvatsku i druge”.
Tuđman je hrvatsku političu elitu “posve kompromitirao svojim etnicističkim projektom”.
Apologete Tuđmana (Josipa Bratulića, Georgija Paru, Antu Stamaća) pita kako su to živjeli proteklo desetljeće – “s vrećicom na glavi”? Stoga predlaže predsjedniku Mesiću (2000.) da “proširi izdavčaku djelatnost” (dakle, da objavi sve Tuđmanove transkripte).
“To će ubrzati detuđmanizaciju...” napisao je ovaj ambasador zlovolje.
Poslije 16 godina čovjek koji smišlja zakon o zaštiti Tuđmana, Banca šalje u – bijeli svijet.
