Najveća kulturna investicija još od raspisivanja natječaja za Muzej suvremene umjetnosti 1999. godine obnova je bivšeg industrijskog kompleksa Paromlin i prenamjena u novu, suvremenu i multimedijalnu gradsku knjižnicu. Atraktivan projekt na atraktivnoj lokaciji. Možda više putnici onih nekoliko vlakova koji prometuju hrvatskim željeznicama neće biti izloženi samo prizorima potleušica i stihijski nastalih odlagališta otpada.
U listopadu 2018. godine raspisan je natječaj za izradu arhitektonsko-urbanističkog projektnog rješenja na kojemu je od 20 pristiglih natječajnih radova prvonagrađen i time predviđen za realizaciju projekt zagrebačkog arhitektonskog ureda UPI2M, autora, između ostalog, i Arene Zagreb. Krajem 2022. godine nova gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Tomaševićem najavljuje početak realizacije nagrađenog projekta. Iz Grada smo dobili informaciju kako je ishođena građevinska dozvola za zahvat koji obuhvaća tri cjeline: rekonstrukciju dijela postojećih građevina kompleksa, faksimilnu rekonstrukciju zgrade samog mlina i gradnju novog objekta. U tijeku je priprema dokumentacije za postupak javne nabave putem koje će biti odabran izvođač radova, o čemu ovisi datum početka same izvedbe. Procjena vrijednosti samog arhitektonskog dijela projekta iznosi 46,500.000 eura, dok je vrijednost opremanja procijenjena na otprilike 20,000.000 eura (obje vrijednosti računate su bez PDV-a, dok će precizniji iznosi biti poznati nakon odabira izvođača). Završetak radova procijenjen je na 2025. godinu, odnosno najviše 24 mjeseca nakon početka. Investitor je Grad Zagreb, a veći dio sredstava za realizaciju planiran je iz fondova Europske unije, odnosno integriranih teritorijalnih ulaganja. Suvremena, multimedijalna knjižnica, ali i društveni centar s polivalentnom dvoranom za održavanje predstava, koncerata i predavanja, čitaonicama i glazbenim studijem, svojim će se sadržajem ugraditi u prostor s već postojećim kulturnim identitetom i sadržajima, s obzirom na blizinu Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinsk”, zatim Nacionalne i sveučilišne knjižnice, s kojom će, doduše, biti potrebno ostvariti odnos tog tradicionalnog, arhivskog knjižničarskog pristupa s najavljenim interaktivnim u novoj knjižnici. “Posebno se ističu prostori namijenjeni mladima i djeci, u kojima će se, pored knjižničnih usluga, odvijati i kulturno-obrazovni programi te razvijati informativni i drugi sadržaji. U prostoru će biti i središte bibliobusne službe Knjižnica, kojom se pružaju usluge posudbe knjiga i druge prateće usluge stanovnicima u udaljenijim područjima”, ističu iz Ureda gradonačelnika naglašavajući kako je cilj da “Paromlin postane mjesto susreta i društvenih i kulturnih zbivanja, u koji se ne navraća isključivo zbog knjige”. S obzirom na lokaciju, to je opravdano. Na istoj se osi koja povezuje sjeverni dio grada s Novim Zagrebom nalazi i druga ključna kulturna institucija grada - spomenuti Muzej suvremene umjetnosti, a ulogu u uključivanju nove knjižnice u kulturnu mapu Zagreba igrat će sigurno i obližnji Umjetnički paviljon, Nacionalni muzej moderne umjetnosti te galerija HAZU-a na Lenucijevoj potkovi sjeverno od željeznice, nakon što i oni nakon obnove jednog dana ponovno otvore svoja vrata. Ako gledamo poziciju Paromlina u trenutačnoj slici Zagreba, sigurno je da govorimo o širem gradskom središtu i time važnoj lokaciji za oblikovanje urbanog identiteta, a toga nam bez sumnje nedostaje.
U vrijeme kad je izgrađen, industrijski je kompleks bio na samoj periferiji. Sredinom 19. stoljeća na prostorima Hrvatske postupno se napušta feudalni sustav, da bi konačno bio ukinut 1848. godine. Posljedično, industrijalizacija koja je već u svom zamahu u zapadnoj Europi prodire i na ove prostore. Glavnu će ulogu u razvoju Zagreba i ekspanziji jedne provincije u grad u punom smislu odigrati upravo željeznica - na jugu grada planira se gradnja željezničke pruge na trasi Zidani most - Sisak, spojene s trasom Beč - Ljubljana - Trst, koja je dovršena i puštena u promet 1862. godine sa Zapadnim kolodvorom kao centralnom gradskom postajom. Zagreb u tom trenutku broji svega 17.000 stanovnika. Iste godine, skupina zagrebačkih trgovaca udružena u “Družtvo paromlina” plaća pristojbu za izgradnju zgrade paromlina. Arhitekt Janko Jambrišak autor je projekta prve zgrade, izgrađene već 1863. godine.
U vrijeme kad se nad novoizgrađenom prugom uzdiže postrojenje s prvim zagrebačkim parnim mlinom, nasuprot njemu nema, dakle, zgrade Glavnog kolodvora, nema parkova Lenucijeve potkove niti donjogradskih blokova, nema još HNK. Istovremeno, parni mlinovi već dvadeset godina rade u tvornicama u Rijeci, Osijeku i Varaždinu, njih ukupno 15 u Hrvatskoj u vrijeme gradnje onoga u Zagrebu. Uslijedit će osnivanje i izgradnja tvornica likera, kože, parketa, a kompleks Paromlina se kroz sljedećih deset godina širi i nadograđuje zgradama sa stanovima, stajom, komorom i skladištem. Godine 1890. se elektrificira, mehanizacija se modernizira, gradi se istovremeno i gornjogradska uspinjača, otvoren je Botanički vrt. Zagreb postupno nalikuje gradu. Godine 1895. ban Khuen Hedervary neslavno otvara neobarokno Hrvatsko narodno kazalište autora Fellnera i Helmera na tad zapadnom rubu grada, dok se na onom jugoistočnom kompleks Paromlina reorganizira prema projektu Gjure Carneluttija. Isti arhitekt početkom 20. stoljeća projektira peterokatno skladište uz glavnu zgradu mlinskog pogona, dok se projekt dogradnje skladišta povjerava arhitektonskom uredu Lea Hönigsberga i Julija Deutscha, vjerojatno najzaslužnijih za izgled današnjeg Donjega grada. Isti dvojac koji je projektirao najbolje od historicističke arhitekture stambene i javne namjene - niz palača uz Trg kralja Tomislava i Zrinjevac, poput kuće Vlahe Bukovca i današnjeg hotela “Palace”, zatim zgrade Školskog i Etnografskog muzeja - oblikuje i prepoznatljiv identitet industrijskog Zagreba u projektu za Paromlin. Nedugo nakon dogradnje izbija prvi u nizu požara. Uništeno je tad sve osim Jambrišakove zgrade ravnateljstva, preuređene po Carneluttijevim nacrtima, jedinog do danas očuvanog (uvjetno rečeno, s obzirom na stanje) objekta iz prve faze izgradnje. Hönigsberg i Deutsch projektiraju tad novu zgradu mlina - to je ono visoko pročelje nad prugom koje prepoznajemo i danas. Konstruktivni sustav čeličnih stupova bio je tad jedinstven, jednako kao silos prema projektu inženjera Josipa Dubskog, prva armiranobetonska konstrukcija u Zagrebu. Gradi se i novi dimnjak visine 45 metara prema standardiziranom projektu iz Beča te niz manjih zgrada i pomoćnih objekata, skladišta i sušionica. Grad se počinje širiti prema jugu, broj stanovništva udvostručuje se u odnosu na kraj 19. stoljeća, a prostor oko Paromlina, izostankom urbanističkog plana, podliježe “divljoj” izgradnji, čiji je otisak opstao i do danas u malenim kućama uglavljenima između monumentalne izgradnje uz Vukovarsku i kasnije formiranih planskih naselja. Do Drugog svjetskog rata gradi se još niz objekata unutar kompleksa, broj stanovnika doseže 200.000, a Zagreb prestiže industrijska uporišta nekadašnje Monarhije i preuzima ulogu regionalnog središta.
Od 1945. godine vlasništvo nad Paromlinom preuzima Žitokombinat. Sve do 1980-ih i potpunog napuštanja, Paromlin ostaje pod njima. U međuvremenu regulatornom osnovom iz 1949. godine urbaniziran je prostor Trnja, predviđen je prelazak Zagreba preko Save, nekadašnja periferija postaje središte, uz industriju se grade stambena naselja i kulturne institucije. Sredinom 1950-ih planira se potpuno urbanističko preoblikovanje cijelog prostora između Vukovarske ulice (tad Narodne brigade) i Paromlina. Da je projekt u potpunosti izveden, možda bi nas spasio od Spomenika domovini koji imamo danas. Ipak, 1958. godine izvedena je Gradska vijećnica prema projektu Kazimira Ostrogovića. Koncertna dvorana uz Paromlin bit će dovršena i otvorena 1973. godine, a slijedi i raspisivanje natječaja za
Sveučilišnu biblioteku, čija je građa odavno prerasla zgradu Rudolfa Lubinskog na Marulićevu trgu, današnji Državni arhiv. Već se sredinom 1960-ih izrađuju studije za prenamjenu kako Paromlina, tako i obližnjeg kompleksa Gredelj u prostore društvene namjene - govorimo o razdoblju od prije sedamdeset godina. Oba kompleksa i dalje služe kao parkirališta.
Inicijativa za institucionalnom zaštitom Paromlina kao spomenika kulture seže još u 1980. godinu, kad je prvi put stavljen pod preventivnu zaštitu “kao jedinstveni primjerak paromlina u Zagrebu te očuvanjem tog tvorničkog postrojenja (...) pokazati kontinuitet Zagreba kao industrijskog središta” (iz teksta Rješenja). Prvi prijedlog prenamjene dolazi natječajem za idejno rješenje Trga revolucionara (na kojemu se nalazi Paromlin), sa spomenikom Josipu Brozu Titu i Paromlinom kao multimedijskim centrom. Ipak, Tito nije osvanuo pred Paromlinom, a njegova se devastacija samo ubrzala. Prije nego što je prepušten nemaru gradske vlasti, doživio je još jedan požar: 1988. godine u jednoj su noći uništene one čelične konstrukcije Hönigsberga i Deutscha, cijela unutrašnjost zgrada mlina i transmisije, izgorjela su sva krovišta i postrojenja. Tad se otvara pitanje o potrebi rušenja dijelova ili čak cijelog kompleksa, strahuje se zbog konstruktivnih oštećenja uslijed požara i eventualne opasnosti po građane. I dok Grad zagovara generalno rušenje, a Ministarstvo kulture to osporava, 1990. godine povjesničar umjetnosti Davor Matičević predlaže prenamjenu u Muzej suvremene umjetnosti, dotad smješten u Kulmerovoj palači na Gornjem gradu.
Prve nacrte za projekt muzeja izrađuje tad vjerojatno najvažniji živući arhitekt, Ivan Crnković. Uprava Muzeja uporna je da im se dodijeli zemljište, no inicijativa stagnira sve do 1998. godine. Bilo je pitanje vremena kad će strane investicije prepoznati potencijal lokacije, pa tako stiže ponuda iz Kanade. Studiju isplativosti za zemljište Paromlina izrađuje hotelska grupacija Marriott, naveliko poznata po uspješnim devastacijama povijesnih gradskih jezgri. Nasreću, čak ni bivša gradska vlast nije pristala na to. Iste je godine prihvaćen Regulacijski plan kojim se Muzej suvremene umjetnosti smješta na njegovu trenutačnu lokaciju u Novom Zagrebu, na križanju Avenije Dubrovnik i Većeslava Holjevca te se raspisuje natječaj na kojemu pobjeđuje danas svima poznati rad Igora Franića. Bi li obnova povijesnog kompleksa ponudila intrigantnije prostorno rješenje i jasnije izložbene prostore od “zaglušenog meandra” - može se nagađati, no činjenica je da se dogodilo dugo iščekivano povezivanje novozagrebačke “spavaonice” s društvenim životom grada, što svakako otvara perspektivu i predstojećoj obnovi Paromlina, pa makar i 25 godina kasnije.
Paromlin je 2004. godine napokon upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao zaštićeno pojedinačno kulturno dobro pod oznakom Z-1533. Od 2005. godine je u vlasništvu Grada. Puno se obećava, ništa se ne događa. Problem Paromlina tako postaje temom i arhitektonskog natječaja “Europan 8” 2006. godine, kao i inicijative Orisa i američke tvrtke DuPont koji, uz potporu Grada, 2009. godine objavljuju natječaj za konceptualno rješenje - cilj natječaja nije sama realizacija, nego potaknuti promišljanje o obnovi i mogućim novim sadržajima. Projekti izrađeni na dvama natječajima predlagali su, osim muzejskih prostora, i one komercijalne i turističke. Prvu je nagradu na natječaju iz 2006. godine odnio rad belgijskih arhitekata koji predviđaju razgradnju blokovske strukture postavom novih soliternih objekata s dominantnim neboderom hotela, upravo na mjestu gdje bi mogao blokirati jednu od važnijih, štoviše zaštićenih gradskih vizura. U ostale zgrade, znatno manje i primjerenije visine, smještaju se ugostiteljski sadržaji, između kojih se stvaraju mikrotrgovi i parkovne površine. Tim nastavlja razrađivati ideju sve do 2011. godine, prilagođavajući rješenje tako da udomi prvenstveno ipak stambene i poslovne zgrade, a navode i mogućnost uvođenja dostupnih oblika javnog prijevoza. Grad i dalje nije zainteresiran za realizaciju.
Natječaj proveden u organizaciji Orisa i DuPonta istaknuo je pak rad zagrebačkog ureda NFO. Oni na tome mjestu predlažu sportsko-rekreativni i trgovački centar. Unutar zaštićene ovojnice mlinske zgrade smještaju bazen, uz naglašavanje kontrasta “prljavih, industrijskih zidova i čistoće kupališta” kao okosnice rješenja. Cijeli bi kompleks, prema ovom projektu, bio energetski samoodrživ, postavljanjem fotonaponskih ćelija na sve krovne površine i južni zid silosa te vjetroturbine na postojeći dimnjak iz 1916. godine, što bi omogućilo zagrijavanje vode za kupalište te pohranu energije i vraćanje suviška u mrežu. Projektom je bilo predviđeno i premještanje Autobusnog kolodvora bliže Željezničkom te uvođenje komercijalnih sadržaja kojih, mora se priznati, i do danas u području sjevernog Trnja nedostaje. Pitanje lokacije Autobusnog kolodvora nije novo ni nelogično - s obzirom na to da je udaljenost od Željezničkog u potpunom nesrazmjeru s veličinom grada - pa iako je možda upitna lokacija kupališta i potreba za istim, tema energetske samodostatnosti oslanja se na povijest lokacije, ali je ujedno i itekako suvremena. Postojale su ideje, postojala je potreba, a ipak je Paromlin u jednom trenutku postao tek javno parkiralište i takvim ostao sve do početka 2023. godine. Izuzetno je to nasljeđe industrijske arhitekture, što zbog tehnike izvedbe, što zbog prepoznatljivog oblikovanja, primjerenog proizvodnoj funkciji, koja je potom obučena u neoklasicistički izraz Hönigsberga i Deutscha, odnosno premošćuje secesiju u modernizam kad Kalda i Štefan nadograđuju kompleks nakon 1910. godine i postavljaju poznati dimnjak. Radi se i o nešto više od tri hektara površine u neposrednoj blizini središta glavnoga grada, između dvaju najvećih kolodvora, uz jednu od frekventnijih prometnica. Zvuči gotovo nadrealnim da se na tome mjestu unazad 50 godina nije pokrenulo ništa od gradskog značaja. Zvučalo bi nadrealnim - da nije u Zagrebu. Nakon urušavanja prvo južnog zida, zatim i drugih dijelova mlinske zgrade 2013. godine, uslijed dugotrajne nebrige i neodržavanja, izrađena je statička ekspertiza od strane Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, a na temelju nje i revizija konzervatorske studije. Iste je godine, bez odobrenja Ministarstva kulture, bivša gradska vlast na čelu s Milanom Bandićem provela rušenje dimnjaka, koji se također nalazio pod zaštitom te tvorio vizualni identitet i samog Paromlina, ali i tog dijela Trnja, u kojemu je od industrijske povijesti ostalo tek ono velebno pročelje, i samo pred urušavanjem. Sasvim je sigurno da više nema izgleda za postavljenjem vjetroturbine, a upitnom postaje i sama obnova. Tijekom predizbornih kampanja, pa onda i mandata bivšega gradonačelnika, njegova zamjenica Vesna Kusin neprestano je isticala upravo važnost projekta za Paromlin, od kojega su uspjeli provesti tek rušenje. Zagreb danas ima nikad dulju stagnaciju: urbanu, kulturnu, društvenu...
Bandićeva zamjenica Vesna Kusin, inače i povjesničarka umjetnosti, bila je i dopredsjednica žirija na napokon raspisanom natječaju 2018. godine. Propozicijama je bila zadano očuvanje i konzervacija postojećih zaštićenih objekata, faksimilna izgradnja srušene mlinske zgrade te projekt dogradnje. Na natječaju je izabran rad koji potpisuju arhitekti iz studija UPI2M, a predviđa potpuno popunjavanje prostora između postojećih zgrada ogranično oblikovanim ostakljenim volumenom, s reflektirajućim površinama na kojima će se ogledati okolna izgradnja. Arhitektica Anamaria Filipović iz UPI2M u razgovoru nam je rekla kako je cilj bio “stvoriti nenametljivi aneks i tako maksimalno ispoštovati zaštićeno kulturno dobro”. Projektom su, ističe Filipović, jako zadovoljni i nije se mijenjao od idejnog rješenja nagrađenog na natječaju. “Jedina promjena u odnosu na idejno rješenje je što smo u dogovoru s Gradom dodali dodatnu etažu podzemne garaže.” Tu je i odgovor svima koji su se pitali gdje će se parkirati jednom kad Paromlin postane knjižnica. S obzirom na loše statičko stanje kompleksa, dodatno narušeno nedavnim potresima, pristup samoj rekonstrukciji time je dodatno otežan. Anamaria Filipović objašnjava nam tako da će prilikom obnove biti primijenjeni sistemi sprezanja, torkretiranja zidova i vezivanja uglova, kao i tehnologija CRM sustava ojačanja te ojačanja FRP trakama, metode koje su koristili i prilikom poslijepotresne obnove drugih objekata, a odobrene su i od strane konzervatora. Iz Grada navode i kako ovaj projekt predstavlja gestu početka urbane regeneracije šireg prostora bivših industrijskih pogona smještenih uz samu željezničku prugu. Radi se ne samo o opravdanoj i logičnoj težnji, nego i o potrebi. Javne su zgrade žarišta ne samo uže okoline, nego i šireg područja, one izravno utječu na oblikovanje gradskog tkiva, koje je u Zagrebu već kritično narušeno stihijskom gradnjom i pogodovanjem izdvojenim privatnim investicijama. Ključnim ostaje svakako pitanje javnih prostora uz samu zgradu, s obzirom na to da ni druge dvije velike kulturne institucije, dva također atraktivna i velika projekta na istoj osi sjever - jug - MSU i NSK - nisu uspjeli ponuditi kvalitetan prijelaz arhitekture u urbanizam, koji je u slučaju javnih zgrada neophodan. Kako će građani prihvatiti zatvoreni blok Paromlina, ostaje pričekati još tek dvije godine.
