Dva mjeseca Florence Hartmann zakasnila je komentirati desetu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića. Ali je i ovako ispalo krajnje burno.
Njena izjava u nedavno objavljenom intervjuu u Expressu o tome da je Milošević samog sebe slučajno otrovao u pokušaju da isprovocira da ga puste na liječenje u Rusiju, u Beogradu je prouzročila politički kaos.
Srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić otišao je dotle da ju je javno prokleo.
- Stići će je Božja kazna! – kazao je Dačić, koji se na mjestu predsjednika Socijalističke partije Srbije nalazi još od ožujka 2006., otkako je stranku naslijedio nakon Miloševićeve smrti.
Grijeh Florence Hartmann bio je u tome što je ustvrdila da je Milošević uzimao antibiotik rifampicin kako bi si kontrolirano pogoršavao zdravstvene probleme, jer rifampicin poništava djelovanje lijekova protiv visokog krvnog tlaka i srca, kakve je on uzimao.
Sve kako bi mu konačno udovoljili da ga puste na liječenje u Bakulevljev centar za kardiokirurgiju u Moskvi, što je u nekoliko navrata tražio.
Milošević prije desetak godina nije uspio uvjeriti Haški sud da je bolnički centar u Moskvi jedino mjesto na svijetu na kojemu mu mogu pomoći, ali je uspio uvjeriti suce da najozbiljnije računa da se iz Rusije više nikad ne bi morao vratiti na suočavanje s ratnim zločinima iz 90-ih.
Odmah nakon Miloševićeve smrti nekoliko stotina tisuća njegovih poklonika bilo je čvrsto uvjereno da ga je u haškoj ćeliji netko ubio. Drugim riječima, rodio se još jedan mit o jednom od nacionalnih ratnih vođa.
A Hartmann, na neki način ovisna o prostorima bivše Jugoslavije još otkako je kao 24-godišnja novinarka Le Mondea 1987. pratila raspad te države, drznula se razbiti taj mit.
Skup u Sava centru u Beogradu povodom obilježavanja desete obljetnice Miloševićeve smrti njegovi su poklonici nazvali “10 godina od ubojstva u haškom tribunalu”.
Stoga ne čudi nimalo političko proklinjanje Hartmann iz usta Ivice Dačića, svojevremeno Miloševićevog političkog štićenika.
Koliko god je Dačić u međuvremenu uspio SPS uvelike pomiriti s EU, čak i uz hipoteku čovjeka koji je, kao “Mali Sloba”, kako su ga nekoć zvali, imao zabranu ulaska na teritorij EU.
Dačić je čak vjerojatno i previše inteligentan da bi vjerovao u teoriju urote o ubojstvu Miloševića, ali zato još nije politički oportuno nasrtati na takve verzije kraja osnivača SPS-a.
To pokazuju izjave ljudi iz vrha stranke.
"Ta njena izjava je čista laž. Miloševića je Haag ubio, i to po nalogu Zapada, da se ne lažemo. Hartmannova se ne može vaditi ovakvim izjavama", komentirao je izjavu Hartmann Milutin Mrkonjić, jedan od osnivača SPS-a.
Slično se na Hartmann obrušila i Slavica Đukić Dejanović, jedna od prvih članova stranke.
Redom se nitko nije obazirao na to da je Hartmann u intervjuu jasno objasnila da je upravitelj zatvora u Scheveningenu, Timothy McFadden, kao iskusni ravnatelj zatvora u kojem je čuvao teroriste IRA-e, čak 12 puta tražio da mu se povećaju ovlasti za nadzor nad Miloševićem, da se žalio na to što je Milošević imao vlastiti ured u ćeliji, koji je mogao zaključati, da je upozoravao da Milošević ima povlasticu da nekontrolirano može unositi lijekove.
I taman kad je bura oko Miloševića malo jenjala, Florence Hartmann je u izjavi za RTV Pink opet uzburkala duhove, ovaj put upozoravajući da bi i Ratko Mladić mogao krenuti istim putem, da se, ne birajući sredstva, pokuša dočepati liječenja u Rusiji trenutak prije pisanja presude.
"Mladiću je veoma bitno ne samo da ne bude osuđen, već i da ne budu utvrđene sve činjenice o ratu u Bosni... Bojim se da bi presuda Karadžiću mogla biti posljednja. A, iskreno, nisam sigurna da u Rusiji nema liječnika koji ne bi bio u stanju napisati da je on umro, a da se to i ne dogodi", kazala je Hartmann.
Ova njena izjava najviše je zaboljela Mladićeva branitelja Miodraga Stojanovića. Zaboljelo ga je očito to što zahtjev za odobravanjem liječenja Mladića u Rusiji čeka još samo da stigne jamstvo državnog vrha iz Rusije.
Pa koliko god da je Hartmann do te mjere zaratila s haškim sudom, za koji danas otvoreno kaže da je nekoć časna i kvalitetna međunarodna pravosudna institucija od 1998. godine nadalje korumpirana kako ne bi bila u stanju kvalitetno suditi velikim zapadnim silama sklonima vojnim intervencijama diljem svijeta, ona je još i danas nezgodan svjedok o prodaji duše suda.
Nije Hartmann zaboravila ni Hrvatsku. Spomenula je u Expressu niz oslobađajućih presuda za zločine nakon pada Vukovara, ovlaš se dotaknula i izostanka procesuiranja niza ubojstva civila tijekom Oluji.
U utorak joj se dogodilo to da su nju i zagrebačkog fotoreportera Hrvoja Polana izbacili iz jednog kafića u Prijedoru zato što su oko ruke nosili bijele trake u znak obilježavanja naredbe od 31. svibnja 1992. da sve nesrpsko stanovništvo mora nositi bijele trake oko ruke.
Bio je to uvod u etničko čišćenje, a inicijativa danas traži postavljanje spomen obilježja za 102 ubijene djece.
Konobar ih je odbio poslužiti uz obrazloženje da bijelim trakama “goste uznemiruju prošlošću”, što je suštinski isto inzistiranje na mitovima kojima uljepšavamo vlastitu sliku o sadašnjosti, kao što u Srbiji SPS voli vjerovati da je Milošević mučenik, iako je to zapravo pokojni reformski karizmatični premijer Zoran Đinđić, kojeg smatraju izrodom. A sličnih bi se, mada manje spektakularnih, paralela dalo naći i u Hrvatskoj.
