Doktora W. nikada više neću vidjeti. On i Zdenkica posjetili su Sepetarevac prvih dana veljače, svakako prije početka Zimskih olimpijskih igara, i nisu, koliko ja znam, više dolazili. Njega se, ako me sjećanja ne varaju, neće spominjati, niti će se njegova duga priča na Sepetarevcu komentirati. Javorka će još jednom ili dvaput izraditi završni račun za njezinu malu privatnu tvrtku, nakon čega će ti ljudi iščeznuti iz naše povijesti. Pokušavat ću, četrdesetak godina kasnije, preko Googla doznati gdje je završio doktor W. Njegovo ime i prezime su, naime, toliko specifični da bi se moglo reći da su skoro neponovljivi. Teško da na svijetu postoji još jedan čovjek koji se tako zove. Ali kad god njegovo ime budem upisivao u pretraživač, pojavit će se ista dva podatka, oba iz nekih prijeratnih administrativnih spisa, tako da nije jasno ni kako su se uopće i mogli naći na internetu. Preko doktorovog ću prezimena tragati i za Zdenkom, jer njezino prezime ne pamtim, ali i to će biti uzalud. Oboje će, kao i toliko toga drugog iz godine 1983., biti prepušteno ograničenim moćima čovjekovim da na osnovu prethodnih životnih znanja i iskustava donosi pretpostavke o onom što se dogodilo. To je onaj trenutak u kojem se od užasa praznine, od smrti i od ništavila pred kojim stojimo, nastojimo zaštititi blagodatima mašte. U mašti prebiva Bog, mašta je most koji nas vodi do druge obale.
Jednom, kada budem zamišljao što se dogodilo s Zdenkicom i doktorom W., uspavljivat ću se pričama o njihovu životu, koje će se praktično iz ničega, ili iz te jedne njegove pripovijesti o katatoničnom pacijentu, raspetljavati u mojoj glavi. Dok budem čekao u redovima pred šalterima za izdavanje domovnice, putovnice, osobne iskaznice, s brojem u ruci dok budem čekao pred šalterom u banci, i općenito, dok budem čekao tamo gdje će se morati čekati, svaki put ću ispočetka razvijati njihove živote od tih prvih februarskih dana pred Olimpijadu, preko trenutka u kojemu će osam godina kasnije u Sarajevu započinjati rat, do vremena novih života, kada ćemo svi imati svoje kompjutore i odlazit ćemo u čipoteke kao u apoteke, a Zdenkin mali privatni biznis, na koji se ranih osamdesetih odvažila jer joj je muž imao stalni posao, postat će, u planetarnom smislu, jedan od najvećih i najisplativijih poslova današnjice. Uplićući elemente velike povijesti u njihove male živote, one i onakve kakvim sam ih ja zamišljao na osnovu onih nekoliko nesigurnih podataka što sam ih imao o njihovim životima, najintenzivnije sam se bavio, čekajući po čekaonicama, poslom romanopisca. Bez nalivpera u ruci, bez bilježnice i bez bilježaka, bez kompjutora i njegove tipkovnice, i na kraju bez ikakvih sporednih ambicija najdalje sam upravo tada u tom poslu odlazio. Kako bih u glavi stvarao roman o Zdenkici i doktoru W., tako je, s drugog njegova kraja, taj roman i nestajao. A onda bih u sljedećoj prilici, ili za istoga tog čekanja u čekaonici, započinjao sljedeću priču i novi roman o onima koji su nakon što ih je jednom bilo nestajali iz naših života. Takvih će biti mnogo više nego onih koji su nam ostajali, ili koje smo usput upoznavali, pa bi zauzimali mjesta nestalih. Razlog tome će biti rat. Pored u ratu izginulih, svisnulih, izludjelih ili nakon rata pomahnitalih, pored onih za koje znamo da su izbjegli iz rata i iz naših života, pa se nikada nisu vratili, među našim ratnim gubicima najveći broj otpada na one koji su iščezli, tako da o njima nikad više ništa nismo čuli. Padnu mi na um, i tako njihove živote pred san i po čekaonicama razvijam u romane. Nijedan ne biva dovršen. Prije kraja se istopi, razvodni i pretvori u nizove drugih pripovijesti. U tom poslu romanopisca teku u budućnosti dani. Poput one snježne pahuljice od 17. prosinca 1973. svaka od tih zamišljenih pripovijesti otopi se kad kristal njezina leda dodirne topli asfalt. Asfalt je topao od sunca i ljeta, a topao je i od toplih govana kanalizacije koja pod njim teče. Čestica prašine oko koje je kristal snijega bio okupljen utapa se u okolnom blatu, među mokrom prašinom koja je također nekad bila snijeg, i čeka proljeće, ljeto i vjetar, koji će je opet podići u zrak i koji će je raznositi naokolo, sve dok se nekim sretnim čudom jedne zime, možda sljedećega siječnja, a možda i za deset tisuća godina, neki kristal opet oko nje ne okupi. I sve se onda ponavlja, ali drukčije.
Wilson Alwyn Bentley, farmer iz Jericha u saveznoj državi Vermont, prvi čovjek koji je fotografirao snijeg, pahuljicama se uglavnom samo divio. Japanac Ukićiro Nakaja pokušavao ih je klasificirati. Ali mnogo prije njega, Johannes Kepler piše svoju čuvenu raspravu o snježnoj pahuljici i njezinom pravilnom heksagonalnom obliku. Kepler je, kao i Rene Descartes nakon njega, imao problem s proučavanjem snijega, koji se sastojao u tome što nije postojao način da se pahuljica sačuva i prouči. Uvjeti za njezino postojanje, kao i vrijeme njezina postojanja, kao da su bili oprečni životu i vremenu čovjekovom. Na temperaturi na kojoj žive ljudi ne može biti snijega. Neobično je da to nitko ne primjećuje i da snježna pahuljica ne biva simbol smrti. Ili su i Kepler i Descartes, kao i njihov kasni sljedbenik Snowflake Bentley, na taj način opčinjeni njezinom ljepotom da im izmiču njezina značenja, a onda i ono što je upisano u sudbinu pahuljice. Također, i Kepler i Descartes fascinirani su onim što biva čudom sve do današnjih dana, tom savršenom pravilnošću njezinih oblika.
Pahuljica je, za razliku od čovjeka, savršeno simetrična, matematski, geometrijski i dizajnerski savršena struktura. Dok desna polovica čovjekova lica nije istovjetna lijevoj polovici - jer kad bi bila, ljudska lica bila bi bezizražajna poput lica robota - pahuljica ima savršeno pravilno tijelo. Jedina njezina nepravilnost ono je što više i ne pripada njezinoj prirodi: pri grupiraju većeg broja monokristala u oblikovanju krupnih pahuljica snijega, stvaraju se nepravilni oblici. Ali to, striktno govoreći, i nije jedna pahuljica, nego je to više njih, različitih po obliku i veličini, koje su, nošene vjetrom, stvorile neku mega-pahuljicu. Ali nju, tako nepravilnu, tvore pravilne strukture. Dok smo ih udivljeno gledali, u ta prošla vremena kada bi padao snijeg, jer snijeg kad god pada, on pada u prošlosti, mi smo prema njima upravljali dva svoja nejednaka oka, nasađena na dvije nejednake polovine lica, i smiješili smo se nejednakim krajevima usana, i dozivali smo ukućane, ukoliko ih je još bilo među živima, govoreći im: Gle, pada snijeg! I to obično kratkotrajno unutarnje obasjanje snijegom, puno neke djetinje blagosti, također je posljedica neke asimetrije u nama, nečega što je u paru, a što nije samo sa sobom jednako. Život je, suprotno svim religijskim predstavama, i suprotno snijegu, proizašao iz nesavršenosti i nepravilnosti. Život je greška u savršenoj simetriji smrti.
