Doktora W. nikada više neću vidjeti. On i Zdenkica posjetili su Sepetarevac prvih dana veljače, svakako prije početka Zimskih olimpijskih igara, i nisu, koliko ja znam, više dolazili. Njega se, ako me sjećanja ne varaju, neće spominjati, niti će se njegova duga priča na Sepetarevcu komentirati. Javorka će još jednom ili dvaput izraditi završni račun za njezinu malu privatnu tvrtku, nakon čega će ti ljudi iščeznuti iz naše povijesti. Pokušavat ću, četrdesetak godina kasnije, preko Googla doznati gdje je završio doktor W. Njegovo ime i prezime su, naime, toliko specifični da bi se moglo reći da su skoro neponovljivi. Teško da na svijetu postoji još jedan čovjek koji se tako zove. Ali kad god njegovo ime budem upisivao u pretraživač, pojavit će se ista dva podatka, oba iz nekih prijeratnih administrativnih spisa, tako da nije jasno ni kako su se uopće i mogli naći na internetu. Preko doktorovog ću prezimena tragati i za Zdenkom, jer njezino prezime ne pamtim, ali i to će biti uzalud. Oboje će, kao i toliko toga drugog iz godine 1983., biti prepušteno ograničenim moćima čovjekovim da na osnovu prethodnih životnih znanja i iskustava donosi pretpostavke o onom što se dogodilo. To je onaj trenutak u kojem se od užasa praznine, od smrti i od ništavila pred kojim stojimo, nastojimo zaštititi blagodatima mašte. U mašti prebiva Bog, mašta je most koji nas vodi do druge obale.
289
prikaza
Život je greška u savršenoj simetriji smrti
Pored u ratu izginulih, svisnulih, izludjelih ili nakon rata pomahnitalih, pored onih za koje znamo da su izbjegli iz rata i iz naših života, pa se nikada nisu vratili, među našim ratnim gubicima najveći broj otpada na one koji su iščezli.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
