Nakon zbirke priča objavljene u izdanju istog nakladnika 2021., Oceanmore donosi objedinjeno izdanje zbirke "Zapadnjačke priče" i kratkog romana "Kralj gavrana" mađarskog novinara i pisca Sándora Jászberényja (1980.), ratnog dopisnika za mađarske medije, New York Times te Egypt Indepenent. Jászberény je izvještavao o sukobima u Gazi, krizi u Darfuru, ratu u Siriji i dr. Posljednju je godinu neposredni svjedok ratnih zbivanja u Ukrajini. To iskustvo, logično poznavanje prilika u Orbánovoj Mađarskoj te neupitni literarni talent, rezultiralo je dvostruko poželjnom literaturom: onom koja podsjeća da fašizam u Europi nije mrtav i onom koja osvaja estetskim dometom. Jászberényi nas podsjeća da je mađarska literatura velika. Književnost u čije su kazalo uvršteni Attila József, Sándor Márai, László Krasznahorkai i Péter Esterházy nastavlja putovanje kojem nikakve bodljikave žice Jánosa Kádára, kao ni žilet-žice predvodnika recentnog mađarskog političkog mraka, ne mogu stati na kraj. O tome mi je na ugašenom festivalu "Alpe – Adria" u Koprivnici 2017. govorio generacijski bliski Weiner Sennyey Tibor, mađarski pisac židovskog podrijetla podjednako opčinjen genijem Nikole Tesle i narušenim medijskim slobodama u svojoj zemlji. Vjerujem da će, za razliku od spomenutih kolosa, Orbán u svijesti mađarskog naroda ostati upamćen tek kao ružan san. Baš kao kod nas oni koji su gospićki spomenik Tesli dignuli u zrak, makar samo zato što je posljednjih godina u modi biti europejac zadivljen briselskim panteonom dogovorenih politički korektnih bogova. Europsko licemjerje ovdje nije slučajno spomenuto, a tiče se tretiranja migrantske krize kojim je u početku prozivanoj Mađarskoj naposljetku dano za pravo.
Problemom se migrantske krize Jászberényi bavi kako u "Zapadnjačkim pričama" tako i u "Kralju gavrana". U "Zapadnjačkim pričama" to je jedna od nekoliko semantičkih okosnica, pored tema odrastanja i mladosti u socijalističkoj/tranzicijskoj Mađarskoj, podvrgnutosti konzervativnom obrazovnom sistemu (katolička škola), seksualnosti, antisemitizma, socijalne nejednakosti, ateizma ili pitanja samodostatnosti politički korektnog diskursa. Tako je u uvodnoj priči ("Mala usluga") problem promotren na njegovu izvorištu – u ratom opustošenoj Siriji koja je, nakon sloma tzv. Islamske države, završila izvan medijskog fokusa Zapada. To, naravno, ne znači da je problem uklonjen (zločinački je režim Bašara al-Asada preživio, Kurdi su i dalje u krajnje nepovoljnom položaju i sl.). Više je priča koje se tog izvorišta direktno ili indirektno dotiču ("Povratak kući", "Kipići", "Dugi vikend"). Osim Sirije spomenuto je sudansko iskustvo, a priče kao spomenuti "Kipići" ili "Sjemenke" upućuju na pogibelj kojoj su ratni novinari neposredno izloženi. Radnja potonje priče odvija se u Ukrajini, a pomahnitala starica koja vojnicima dijeli sjemenke rijetko je uspjela metafora promašene i trajno devastirajuće veze između (najčešće patriotskog) ideala i rata, ujedno razlog zbog kojeg je jedan od protagonista doživio mentalni kolaps. Nisu to, otkrit ću, detonacije i unakažena tijela ratnih stradalnika nego gesta ludila kojom je dokinuta linija razgraničenja moralnih pravednika i razvratnika.
Sirija, 2015.
"Zapadnjačka priča" epizoda je o rođenju Daniela "Denija Marosa" iz Soprona, protagonista ove i ostalih priča, zbog čega vjerujem da bi dio čitatelja zbirku mogao promatrati kao roman (što u domaćoj književnosti, vjerojatno zbog tržišne logike, postaje praksa). Ta je priča ujedno jedna od onih čiji nerazjašnjen ili neobjašnjiv rasplet mogu podsjetiti na poetiku magijskog realizma. Nadalje, "Ljubav" je priča o Marosevu djedu, pripadniku slovačkih partizana u 2. svjetskom ratu i čovjeku koji je zbog mladenačke ljubavi prešao put od vjernika do uvjerenog ateista i natrag. Tek usput, sam Maros ateist je čije uvjerenje ne proizlazi iz socijalističkog obiteljskoga konteksta nego iskustva s klerom ("Ma što te briga!", "Na izlazu iz Paklene doline", donekle i "Milost"). U prvoj od triju navedenih priča naglasak je na odnosu klera prema seksualnosti koju su časne sestre kod testosteronom zaluđenih muških pubertetlija željele suzbiti pod svaku cijenu, pa tako i poznatom apoteozom o vezi masturbacije i sljepoće. Dojam koji sam stekao čitajući priču "Vrapčić", a čime bih se nadovezao na spomenutu "Ma što te briga!", jest da postoje dva puta do stanja ekstaze. Jedan je vjera, a drugi orgazam. Dečkima se noću u zajedničkoj spavaonici, razumljivo, druga opcija činila optimalnom. Dotaknuto je i pitanje položaja homoseksualca u dvostrukoj stvarnosti katoličke škole te tadašnjeg tvrdolinijaškog mađarskoga komunizma. Osim o utjecaju poetike magijskog realizma može se govoriti o utjecaju bitničke proze (npr. "Nije lako"), a za priču "Dugi vikend" siguran sam da bi kod progresivnijeg čitateljstva mogla izazvati nedoumicu. Ta priča također se dotiče migrantske tematike, ovaj put nudeći drugi rakurs: problem izostanka i najmanjeg opreza koji može rezultirati neželjenim posljedicama, uključujući stvaranje iskrivljene slike o izbjeglicama čije je mukotrpno putovanje na Zapad uvjetovano nepodnošljivom patnjom. Pojednostavljeno, Jászberényi ne isključuje mogućnost infiltracije terorista među one koji su, prije ostalih, njihove žrtve.
Egipat, 2013.
Kratki roman "Kralj gavrana" briljantno je ostvarenje s elementima neogotičke proze koji buđenje fašizma u Mađarskoj ilustrira odnosom državno pomognute paramilicije čiji je zadatak zaustaviti prodor migranata u Mađarsku. Vrijeme radnje mjeseci su prije podizanja žilet-žice, a opisi djelovanja članova spomenute skupine predvođene Ákosem mogli bi podsjetiti na stvarnu prirodu Križarskih ratova. Tobožnja obrana jednog seta vrijednosti, već po sebi monstruozna, prometnut će se u bezočnu pljačku i zadovoljavanje najodvratnijih sadističkih poriva. Nositelji radnje, drugovi Csontos i Rom Csabi, pritom će se suočiti sa savješću manifestiranom kroz strah uvjetovan snovima (Csontosova majka obješena u svinjcu) i praznovjerjem (Csabijev strah od Kralja gavrana, sluge Sotone koji smrću kažnjava grešnike). Rasplet romana daje naznačiti vezu države i ekstremizma spremnog, za tu prigodu, pristati na "manje zlo" – suradnju s "Ciganinom" riješenim pridružiti se eskapadi zločina nazvanoj "čin domoljublja". Jedno od temeljnih pitanja romana priroda je ljudskog bića. Rađaju li se ljudi zli? Odgovor koji nam "Kralj gavrana" nudi obeshrabruje. Baš kao i nedavni slučajevi masovnih ubojstava koji su potresli regiju. Doista, izvjesno je da se pojedinci takvima rađaju. Kao što je izvjesno da država iskorištava zlo onoliko koliko zlo iskorištava državu. Zlo je uvijek budno i spremno opravdati svoju budnost. Ákos bi rekao: "Migrant nikad ne spava". Ákos, heroj žicom opasane države, tek jedan iz plejade usporedivih s "herojima" pohoda na Vukovar, Paulin Dvor ili Srebrenicu.
