Zločin stoljeća: Zašto ne biste kupili heroin na recept?

Ako ste ikad bili u Las Vegasu, onda znate za izraz “Vegas throat”. Koristi se uglavnom za silne pjevače i zabavljače i njihove probleme s glasom zbog nečistog i suhog zraka. Ali sindrom zahvaća i turiste koji nisu navikli na količinu pustinjskog pijeska u oralnim šupljinama pa odmor provedu za Googleom, čitajući savjete o liječenju grebanja i kašljanja grgljanjem slane vode i ležanjem s mokrim ručnikom na faci. “Vegas throat” zahvatit će vas, doduše, neovisno o količini pijeska u zraku Nevade - sama činjenica da po čitav dan šećete na intenzivnom pustinjskom suncu, mokri i pečeni kao purica s mlincima, a onda ste maestralnim urbanim planom primorani hodati kroz hladnjače hotela i casina, dovoljna je da se već prvo jutro probudite kao da ste noć ranije gutali mačeve u lokalnom baru. Ali nema problema: u Americi ste pa lijek za grlo, koji provjereno djeluje već unutar prvih 12 sati nakon gutanja, možete kupiti na kiosku. Nije Sumamed, ali nije ni obična Septoleta. Ako se othrvate impulsu da na putu do kioska bacite dolare u Jednorukog Jacka (koji odavno nema ruku, nego dugme) pa uz Dr Pepper i čokoladice Hersheys kupite tablete za grlo, imat ćete se prilike uvjeriti u njihovu učinkovitost. Pa ako možete kupiti tablete za grlo na kiosku - što ne biste kupili heroin na recept?
Upalite li nakon toga televizor, velika je vjerojatnost da ćete dobar dio prebacivanja programa provesti gledajući ljude u bijelim kutama. Oni će vas s blagim glasom, ali i sa sasvim dovoljno znanstvenog autoriteta uvjeravati da su tablete za koje su ih platili da ih promoviraju nešto što jednostavno morate staviti u sebe, poput hamburgera ili gaziranog napitka između kojih se smjestila reklama za lijekove. 

U Americi ste, uz Novi Zeland, jedino mjesto na svijetu gdje je otvoreno oglašavanje lijekova na recept potpuno legalno. Danas je itekako jasno u kojoj se mjeri američki biznis s lijekovima na recept razvijao u posljednjih 15-ak godina: 2006. je godišnji prosjek bio pet različitih tableta po osobi. Do 2014. taj je broj skočio na više od 150. Tableta. Po osobi. Posljedice svega toga daje nam Alex Gibney u svom novom dvodijelnom TV dokumentarcu “The Crime of the Century”, koji je proslavljeni oskarovac 2021. potpisao za HBO. Alex Gibney priču o “zločinu stoljeća” pokreće upoznavanjem s likom i djelom strastvenog kolekcionara umjetnina Arthura M. Sacklera. Milijune koje je potrošio na svoju golemu zbirku Sackler je zaradio modernim farmaceutskim gigantom Purdue, u početku specijaliziranim za liječenje tjeskobe. Arthur Sackler dijete je židovskih imigranata iz Ukrajine i Poljske, sin trgovaca iz Brooklyna, koji se istaknuo po svojoj inteligenciji i znatiželji, polimat koji se bavio kiparstvom, učenjem povijesti i kopirajterskim radom za reklamnu agenciju, smišljajući još 1942. kampanje za farmaceutsku industriju. Pedesetih se posvećuje psihijatriji, ali i kupuje omanju kompaniju Purdue-Frederick, koja je do tada zarađivala prodajom antiseptika, laksativa i sredstava za uklanjanja voska iz ušiju. U Sacklerovim rukama tvrtka razvija nekoliko novih uspješnih proizvoda, među kojima je i MS Contin, lijek protiv bolova iz 1984. MS Contin bio je ništa drugo nego morfij koji je radio na principu “odgođenog djelovanja” - bio je zapakiran u tabletu s ovojnicom koja bi nakon konzumacije polako dezintegrirala u organizmu pa jednako sporo u tijelo “ispuštala” molekule alkaloida izoliranog iz iscijeđenih nezrelih čahura vrtnog maka. “Sporo ispuštanje” bio je glavni “trik” kojim su, varajući sve pred sobom, njegovi nasljednici prodavali nasljednika MS Contina, danas već zloglasni OxyContin, tvrdeći da je riječ o provjereno sigurnom načinu za liječenje bolova bez razvijanja ovisnosti. Lagali su, naravno. Mnoge koji nisu popušili laž jednostavno su podmitili. Gibney s prvim dijelom dokumentarca “The Crime of the Century”, posvećenim upravo OxyContinu i poslovno-političkim muljažama na kojima počiva njegov rast i uspjeh, dokazuje razmjere prijevare i korupcije. One su na kraju dana dovele do toga da OxyContin, heroin u tableti (1,5 puta jači od morfija), prestigne Viagru i postane najprofitabilnija američka tableta. Arthur Sackler bio je pionir naslijeđene prodajne strategije - ako su se liječnici bojali lijeka koji im je pokušavao uvaliti za njihove pacijente, očarao ih je poklonima, besplatnim putovanjima, plaćenim seminarima i govorancijama, što je odjednom ublažilo svaki oblik straha. Pretvori bol u jedan od najvećih problema 20. stoljeća, ponudi radikalno, ali učinkovito rješenje i uvali morfij svakom tko se požali pa i na najmanju glavobolju. Ako treba, natjeraj ih da progutaju i do 50 tableta dnevno. 

Buknulo je crno tržište u kojem su profitirali svi: liječnici bi ispod pulta punili vrećice kutijama tableta, a ovisnici bi ih gutali, ali i drobili, miješali vodom pa punili šprice i svoje vene. “Hillbilly heroin” postala je nova poštapalica. Oni koji bi ostali bez OxyContina, high bi nastavili ganjati kupovinom heroina na ulici. Epidemija ovisnosti dogodila se upravo s epidemijom popularnih “Oxyja”, nigdje kao u depresivnim radničkim gradićima Apalačkoga gorja i nezaustavljivoj tropskoj Floridi, u čijem je okrugu Broward na jugoistoku države otvoreno više od 140 klinika za bol u svega dvije, tri godine od dolaska OxyContina na tržište. Mafija je, baš kao u eri “kokainskih kauboja”, dojahala u grad po svoju porciju dolara, a klinike su postale nova verzija pseudolegalnih crack housea, trgovina opijatima na malo. Arthur Sackler umro je 1987. godine, a njegovi nasljednici, braća Mortimer i Raymond, spojili su svoju tvrtku Purdue Pharma s očevom kompanijom pa prodajom opijata u formi nove tablete stekli bogatstvo teško 10 milijardi dolara. Richard Sackler, Raymondov sin, istaknut je kao “glavni negativac” prvog dijela dokumentarca, čovjek koji je stvorio oksikotonski boom i razvio Purdue Pharmu u gigantski biznis s nevjerojatnim reklamnim kampanjama. Njihov nadrealni video s prodajne konferencije iz 1997., u kojem debeli brkati prodavači plešu na pop-rock himne sa stihovima o uspješnoj prodaji OxyContina, gledaju se kao parodija, dok ne postanete svjesni da je nadrealizam stvarnost, neodoljivo apsurdan tragikomični relief. Purdue Pharma je dio slagalice koja je od 1999. do 2019. godine odnijela pola milijuna života. Zato se Alex Gibney ne smije. “Umrlo je pola milijuna ljudi. Kad kažem ‘stoljeće’, mislim na 21. stoljeće, pa se nisam morao baviti s nizom prijašnjih zločina. A ovo jest zločin ovoga stoljeća. Purdue je lansirao OxyContin krajem devedesetih, ali najveća šteta od opioida dogodila se dvijetisućitih”, objašnjava Gibney naslov dokumentarca, a onda i njegovu namjenu: upozoriti da je velika “opioidna kriza” plod planiranog zločina farmaceutske industrije, a ne slučajnosti ili nedostatka osobne odgovornosti i ovisničkih karaktera žrtava. Posljedica je to goleme piramide korumpiranosti, zavjere zbog koje su se lijekovi namjerno predstavljali manje opasnima nego što jesu i branili do zadnje nule na računu podmićivanjem svega što se našlo na putu - liječnika, čitavih odbora, državnih komisija i članova Kongresa. 

OxyContin nije sam u ovoj priči. Drugi najveći krak zove se Fentanil. Na samom vrhunce krize, Insys Therapeutics ušao je u igru s još luđim game changerom, lijekom protiv bolova čak 100 puta jačim od morfija, toliko jakim da se u svojim prvim konkretnijim oblicima prodavao u obliku spreja i lizalice. Putanja Fentanila, “heroina za slonove”, jako je slična onoj OxyContona - kompanija Insys Therapeutics, osnovana 1990., prvo se odlučila za “nišni lijek”, iznimno jaki ublaživač bolova prvenstveno namijenjen oboljelima od raka. Ali kako ništa ne smije zaustaviti maksimizaciju profita, počelo se podmićivati i lagati ne bi li i Fentanil bio predstavljen manje opasnim nego što jest te prodan liječnicima koji su ga propisivali kao bombone. Baš kao i u slučaju OxyContona, i Fentanil je stvorio golemo crno tržište. Gibney nas upoznaje s čovjekom koji je u šupi modificirao njegov molekularni sastav, učinivši svoj home made Fentanil snažnijim od najboljeg heroina koji je u SAD dolazio iz Meksika. 

Fentanil je sintetiziran u Belgiji 1959., tijekom šezdesetih koristio se za anesteziju, a sredinom 1990-ih tvrtka Janssen Pharmaceutical (dio korporacije Johnson & Johnson) patentira i prodaje flastere natopljene sporo otpuštajućim fentanilom. Sve se mijenja kad 2009. na tržište dolazi prva tableta. Fentanilsku revoluciju predvodio je upravo Insys Therapeutics iz Arizone, na čelu s Johnom Kapporom, indijskim farmaceutom koji se 1970-ih iz Mumbaija preselio u SAD i diplomirao kemiju. Insys je pakirao Fentanil u lijek naziva Subsys, a njega su, baš kao i Purdue Pharma svoj OxyContin, prodavali jednako suludim promotivnim songom, u skladu s vremenom zapakiranim u hip-hop video u kojem repa i golema bočica Subsysa. Bilo bi urnebesno da nije gorke činjenice da je svijet glazbe izgubio nekoliko velikih imena upravo zbog Fentanila. Prince se predozirao Fentanilom. Kao i reperi Lil Peep i Mac Miller. I Tom Petty je preminuo od predoziranja tabletama, među kojima je bio i Fentanil. Justin Townes Earle, glazbenik i sin alt-country ikone Stevea Earlea, umro je od kokaina “začinjenog” Fentanilom.

“The Crime of the Century” jedan je od onih “izrazito novinarskih” Gibneyjevih filmova, dakle dokumentarac kao produžena ruka novinarskih istraživanja - u ovom slučaju doslovno i konkretno istraživačkog tima The Washington Posta - ali upakiran s vještinom iskusnog i maštovitog filmaša, koji zna držati balans ritma, informacije i emocije. Rođen 1953. u New Yorku, Alex Gibney bio je sin novinara (očuh mu je radio za CIA-u), a danas je strašno produktivan dokumentarni redatelj. Snima po dva, tri dokumentarca godišnje, a lani ih je režirao čak tri: priču o psihopatskim ubojicama “Crazy, Not Insane”, analizu ruskog utjecaja na američke izbore 2016. “Agents of Chaos” i kritiku Trumpovih odgovora na pandemiju “Totally Under Control”. Počeo je osamdesetih, štancao devedesetih, ali njegovo pretvaranje u dokumentarni brend i oznaku za kvalitetu počelo se događati tek 2005., kad je režirao “Enron: The Smartest Guys in the Room”, analizu korporativnog skandala koja mu je donijela nominaciju za Oscara. S (opet aktualnim) afganistanskim ratom u “Taxi to the Dark Side” (2007.) uspijeva osvojiti Oscara. I onda je počeo nizati hitove: “Gonzo” (2008.) bio je maestralni presjek jedinstvene američke ikone, lika i djela Huntera S. Thompsona, “Magic Trip” (2011.) nastavio se baviti američkim šezdesetima kroz lik i djelo Kena Keseyja i njegove hipi družine Merry Pranksters, s “Mea Maxima Culpa” bio je savršeno uznemirujući, otkrivajući seksualno zlostavljanja gluhih dječaka u Katoličkoj crkvi. Zaratio je sa Scijentološkom crkvom režirajući “Going Clear” (2015.), pročešljao je dopingiranje Lancea Armstronga (“The Armstrong Lie”, 2013.), portretirao afrobeat ikonu Felu Kutija (“Finding Fela”, 2014.) i ispričao priču o Julianu Assangeu i WikiLeaksu (“We Steal Secrets”, 2013.). Bilo da raskrinkava korporativni kriminal (uz spomenute, svakako “Park Avenue”, serijal “Dirty money”) ili samo obrađuje pop-kulturne ikone (snimao je i dokumentarce o Steveu Jobsu, Franku Sinatri), Gibney svojim filmovima uvijek potiče na razgovor, otvara nova pitanja, stvara diskusije i u isto vrijeme zatvara određena poglavlja nezaboravnih fenomena 21. stoljeća, dostojnih dugometražne dokumentarne forme.

Iako “The Crime of the Century” nipošto nije prvi dokumentarac o krizi opioida (primjerice, poznat je “The OxyContin Express” iz 2009.), Gibney ovoga puta zatvara poglavlje američke narkostvarnosti njezinim oblikovanjem u oku kamere. Poglavlje je u stvarnosti na nekin način već zatvoreno, prvo odlaskom Purduea u bankrot, 2019., nakon trošenja milijardi za spašavanje žive glave od sudskih tužbi i nagodbi. A onda su u jesen 2020. najavili zatvaranje. Kazna je sustigla i Insys Therapeutics, čiji je bivši šef i ugledni poduzetnik John Kapoor odjednom postao osuđeni kriminalac. Dobio je pet i pol godina zatvora za koruptivnu mrežu izgrađenu oko prodaje lijeka Subsys, a njegov Insys je u fazi bankrota. Američka industrija lijekova na recept teška je oko 400 milijardi dolara, s tendencijom rasta. Rješenja za probleme dolaze u svim oblicima, bojama i s maštovitim imenima, a trenutačno najprodavaniji lijek u SAD-u zove se Humira, namijenjen liječenju reumatoidnog artritisa. SAD drži najveći dio globalnog tržišta lijekova na recept. Dom je najvećih brendova iz svijeta tzv. big pharme, a iako se diči najrazvijenijim farmaceutskim sustavom na svijetu, velika količina novca podrazumijeva i veliku količinu korupcije. 
“Nadam se da će gledatelji shvatiti glavnu poantu, a to je da je riječ o zločinu. Nije se desilo samo od sebe”, ponavlja Alex Gibney naglašavajući laž, pohlepu i korupciju kao uzrok američke krize opioida, koja je na svom vrhuncu uzimala više od 40 života dnevno: “Radilo se o nizu svjesno poduzetih akcija koje su uzrokovale smrt nekoliko stotina tisuća ljudi”.