Je li egalitarizam, odnosno egalitarni sindrom kako ga je detektirao sociolog Josip Županov jedan od kočničara razvoja u Hrvatskoj? Ako egalitarizam postoji u svim društvima (dovoljno se sjetiti Skandinavije), zašto bi u našem i sličnim nama bio percipiran kao kočnica razvoja?

Vuk Vuković (u eseju u dva dijela) objašnjava da se egalitarizam manifestira različito u zemljama europske jezgre i periferije kojoj pripada i Hrvatska. Ubrzana industrijalizacija na periferiji u 20. stoljeću značila je da se mentalitet nije stigao prilagoditi (evoluirati) kao u jezgri, gdje je razvoj počeo najmanje stotinu godina ranije i odvijao se sporije. Zbog toga se spremnost na prihvaćanje pravila tržišne ekonomije tamo razvijala kroz veći broj generacija.

Egalitarni sindrom Josipa Županova

Teorija egalitarnog sindroma sociologa Josipa Županova kontroverzna je tema u Hrvatskoj. Dok je egalitarizam kao kulturološki fenomen prilično raširena pojava prisutna u svim društvima, teorija egalitarnog sindroma razvija taj koncept nešto dublje te definira radikalni egalitarizam kao prepreku društvenog razvoja.

O liberalizmu Nema političkih sloboda bez onih ekonomskih

Županovljeva teorija temelji se na dva postulata: prvi je da je egalitarni sindrom naslijeđe predindustrijskog društva, odnosno agrarne zajednice, koji se potom dodatno osnažio tijekom socijalizma, a drugi je da je egalitarni sindrom kulturološka (mentalitetska) razvojna kočnica hrvatskog društva koja sprečava njegovu potpuniju modernizaciju. Drugim riječima, problem hrvatskog razvoja leži u mentalitetu koji je, između ostalog, temeljen na radikalnom egalitarizmu.

Koje vrijednosti podrazumijeva radikalni egalitarizam? Jedna od njih je perspektiva ograničenog dobra ili igra nulte sume – ako je jednima bolje, drugima mora biti lošije. Takvo razmišljanje je tipično za predindustrijska društva kad napredak nije ni postajao, a resursi su bez tehnološkog napretka doista bili fiksni.

Iduća vrijednost je egalitarna raspodjela koja ne dopušta rast zarade iznad određene, društveno propisane razine, bez obzira na razlike u riziku, odgovornosti ili produktivnosti. Dobar primjer je uravnilovka, tipičan problem domaćih Sveučilišta. Na to se nadovezuje i intelektualna uravnilovka koja uz sebe veže protivljenje inovacijama, kreativnosti i promjeni općenito.

Na sličan način su definirani i antiintelektualizam te antiprofesionalizam – negativni stavovi prema struci i uopće intelektualnom radu koji se u okviru agrarnog društva smatrao nepotreban i nevažan. Konačno, egalitarni sindrom karakterizira i snažan negativan stav prema poduzetništvu, koji se manifestira kroz averziju prema bogatima i bogaćenju općenito, riziku i preferiranju sigurnosti te davanju prednosti državnom vlasništvu pred privatnim.

Rasprava o egalitarnom sindromu u Hrvatskoj aktualizirana je prvo kritičkim osvrtom na Županovljevu teoriju od strane Danijele Dolenec (2015.), a potom i odgovorom u seriji članaka Aleksandra Štulhofera i Ivana Burića (2015., 2016.) s idejom da se empirijski testira postojanje i trajnost egalitarnog sindroma. Toj seriji sam i sâm pridonio u tekstu pod nazivom: "Je li Županov imao pravo? Testiranje podrijetla i perzistencije egalitarnoga sindroma" (2017.), objavljenom u Društvenim istraživanjima.

Kritike egalitarnog sindroma

Kritičari teorije egalitarnog sindroma ističu kako bi vrijednosti koje se vežu uz radikalni egalitarizam mogle biti posljedica ratnih stradanja i ekonomske tranzicije 90-ih. Sve ono što anketna ispitivanja pokazuju kao radikalni egalitarizam zapravo bi mogli biti tek nedavno razvijeni odgovori na loše provedenu tranziciju i nasljeđe rata.

Radnička klasa Trst za vrijeme Jugoslavije - raj radničke klase!

I dok su rat i tranzicija zacijelo ostavili duboke tragove u hrvatskom društvu, tragove koji će možda trajati stotinu godina (pogledajmo samo rasne sukobe koji još plamte u SAD-u imajući na umu da je njihov građanski rat završio prije čak 150 godina), rat po svemu sudeći ne objašnjava dugotrajnost egalitarnog sindroma.

Empirijska analiza na kojoj sam radio s kolegama Štulhoferom i Burićem limitirana je veličinom uzorka, usporedivošću podataka i činjenicom da slično istraživanje nije postojalo prije rata (dakle, nemamo usporedive podatke koji bi mogli reći da je rat nužno uzrokovao ove faktore), ali ipak možemo nešto reći o dugotrajnosti agrarnog utjecaja.

Pronašli smo da udio poljoprivrednog stanovništva u populaciji današnjih županija 1970. objašnjava veliki dio radikalnih egalitarnih vrednota koje gaje današnji stanovnici. S druge strane, učinak rata (mjeren brojem civilnih i vojnih ratnih invalida) ne pokazuje korelaciju s egalitarnim sindromom na županijskoj razini. Učinak udjela poljoprivrednog stanovništva 1970. jedini objašnjava raširenost radikalnih egalitarnih normi.

Osim toga, Burić i Štulhofer su u ranijem radu iz 2016. pokazali da su te norme, odnosno vrednote negativno povezane sa socioekonomskim razvojem. Zbog toga možemo tvrditi da je egalitarni sindrom vjerojatno naslijeđeni kulturološki kočničar razvoja u Hrvatskoj. Ostaju pitanja bolje teorijske elaboracije egalitarizma (zbog čega bi uopće bio vrijednosna barijera modernizaciji) i kvantifikacije njegova utjecaja na razvoj (teško je reći je li utjecaj "velik", "srednji" ili "mali").

Egalitarizam kao evolucijsko nasljeđe ljudskog roda

Radikalni egalitarizam predstavlja skup vrijednosti koji je u suštini suprotstavljen napretku koji se dogodio kroz industrijsku revoluciju. On nije, kako se to pogrešno interpretira, posljedica socijalizma, nego proizlazi iz agrarnog, predindustrijskog, maltuzijanskog društva u kojemu je ljudski rod živio od neolitske revolucije 10.000 godina prije Krista pa sve do prije otprilike 250 godina.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Život u maltuzijanskoj zamci (u nedostatku tehničkog napretka brojnost ljudi zavisi o plodnosti zemlje) ostavio je dugoročne posljedice na kognitivni i psihološki razvoj ljudi. No takav mentalitet ipak je generirao određene prednosti našim dalekim precima. Dokaz teze da imamo posla s vrijednosnim sudovima (normama) čije podrijetlo seže daleko prije pojave prvih modernih socijalističkih ideja su istraživanja o evolutivnom karakteru egalitarnog sindroma (primjerice, Boehm, 1997.; Gavrilets, 2012.).

Put u propast 'Kapitalizam će uništiti čovjeka i svijet do 2050.'

Motivi za suradnju i altruizam formirani su u okviru prvobitnih plemenskih zajednica koje su bile temeljni oblik društvene organizacije pa do pojave prvih gradova. Tijekom ranijih stadija razvoja ljudskog roda u vrijeme lovaca i sakupljača, pojava egalitarizma odigrala je ključnu ulogu u prirodnoj selekciji dominantnih zajednica.

Homo Sapiens je uspio pobijediti sve ostale ljudske vrste upravo zbog suradnje i dominacije gena altruizma (Scientific American). Suradnja je ojačala lovačka plemena i učinila ih superiornijima onima koji nisu razvili jednake oblike suradnje, dok je altruizam osigurao uspjeh zajednica u borbama i odgoju djece, što je povećavalo šanse za reprodukciju.

Ukratko, antropološka i biološka istraživanja potvrđuju kako su upravo suradnja i altruizam, dakle ključni elementi egalitarizma, bili glavni razlozi zašto je Homo Sapiens opstao nasuprot drugim vrstama ljudskog roda (npr. neandertalac je imao bolje individualne fizičke predispozicije za uspjeh, no Homo Sapiens ga je istrijebio).

Egalitarizam stoga postoji u genetskom kodu u svim društvima. Zbog toga treba biti oprezan s tezom da je egalitarni sindrom jedini ili dominantni razlog sporijeg modernog razvoja nekoga naroda. Upravo suprotno, mogu se postaviti pitanja: Ako je egalitarizam evolutivno nasljeđe ljudskoga roda, zar se ne bi u svim narodima trebao generirati jednaki (negativan) učinak na ekonomski rast i razvoj - na primjer, zašto egalitarizam jednako ne pogađa Britance i Hrvate?

Odnosno, ako i pogađa, zašto u Hrvatskoj hipotetski destimulira rast, dok u Velikoj Britaniji ne utječe na njega (ili ga možda stimulira, ili u najgorem slučaju, možda ga manje usporava)? Za odgovor na ova pitanja potrebno je ući dublje u povijesni kontekst razvoja demokracije i kapitalizma zemalja jezgre nasuprot zemalja periferije te uvažiti činjenicu da se stanovništvo u zemljama jezgre postupnije prilagođavalo modernim uvjetima života u usporedbi sa stanovništvom u zemljama periferije koje se tijekom 20. stoljeća naglo suočilo s uvjetima modernizacije.

KAKO STVARI STOJE Ma koji kapitalizam, mi sanjamo izgubljeni socijalistički raj

U nastavku ću koristiti upravo primjere Hrvatske i Velike Britanije. Oni nipošto nisu slučajevi koji poopćavaju tezu za sve zemlje, no indikativni su za raspravu o ključnoj ulozi različitih brzina modernizacije.

Povijesni kontekst razvoja jezgre i periferije

U Britaniji, kao i u većini zapadnih zemalja i suprotno uvriježenom mišljenju, demokracija se nije razvila kao težnja širokih slojeva naroda, nego kroz sukob između elita. Nije se radilo o pritisku masa odozdo, nego o širenju odozgo, od elita prema masama. U Britaniji je sukob aristokracije s kraljem oko upravljanja novim bogatstvom doveo do davanja prava glasa aristokraciji i novom građanstvu obogaćenom na industrijskoj revoluciji.

Novonastale elite bojale su se da im kralj ne uzurpira njihovo novostečeno bogatstvo. One dotad nisu imale nikakvu de iure političku moć te im je interes bio uključiti se u politički proces kolektivnog odlučivanja kako bi mogli držati kralja pod kontrolom i onemogućiti ga u redistribucijskim nakanama (svojevoljnom oporezivanju). Nakon direktnih sukoba s kraljem u vrijeme Glorious revolucije 1688., engleski parlament, koji je tad predstavljao interese nove obogaćene aristokracije počinje od početka 18. stoljeća imati sve jaču ulogu u vođenju države.

Tijekom 19. stoljeća, u viktorijansko doba, događaju se tri velike izborne reforme koje polako šire pravo glasa na stanovništvo (prvo na one bogatije, pa potom na one s barem nekim oblikom vlasništva), da bi tek krajem Prvog svjetskog rata svi muškarci u Velikoj Britaniji dobili pravo glasa (a žene 10 godina kasnije). Većina drugih europskih zemalja također tek nakon Prvog svjetskog rata daje pravo glasa svojim građanima, uglavnom kao kompenzaciju za sudjelovanje u ratu.

U razdoblju industrijalizacije u zemljama jezgre (19. st.) radnici i seljaci nisu imali ni de facto ni de iure moć niti mogućnosti i sposobnost organizacije kako bi se borili i štitili svoje interese. Olsonova logika kolektivnog djelovanja objašnjava da se latentnim i disperziranim skupinama puno teže organizirati nego skupinama s usko definiranim interesima.

Iako fragmentirani radnički pokreti i počeci komunizma (Marx i Engels pišu "Manifest komunističke partije" 1848.) sežu u 19. stoljeće, sve do njegova kraja nema široke radničke fronte. To se može vidjeti i po rastu utjecaja engleske Laburističke stranke tek u 20. stoljeću (stranka je formirana 1900.). Dakle, tek kad svi dobivaju pravo glasa, stranka počinje redovito ulaziti u parlament i postaje druga najjača stranka u Engleskoj istiskujući Gladstonove i Lloyd Georgeove liberale.

Poslovi budućnosti Samo kapitalizam može spasiti svijet

Na vlast dolaze prvi put 1924. U većini drugih zemalja jezgre (uz malo iznimaka), razvoj kapitalizma i industrijalizacija tekli su paralelno s razvojem demokracije, baš kao što se to događalo u Britaniji.

Na periferiji su, u drugačijem kontekstu, na djelu različiti procesi. Zemlje europske periferije kojima pripada Hrvatska u doba industrijske revolucije nastavljaju život u agrarnom društvu te relativno stagniraju pa čak i nazaduju u odnosu na zemlje jezgre. Takvu je distinkciju ponajbolje opisao Gerschenkron (1962.) koristeći primjere Engleske, Njemačke i Rusije kako bi definirao razinu nazadnosti, gdje je Rusija primjer najnazadnije zemlje upravo zbog neprilagodbe na industrijsku revoluciju.

Acemoglu i Robinson (2012.) također govore o dva tipa zemalja u doba industrijske revolucije, one koje su je prigrlile te se počele snažno razvijati i industrijalizirati (što je za sobom nosilo i negativne inicijalne posljedice izrabljivanja radnika i dječjeg rada, dočarane iz Dickensovih i Zolinih romana, ali i reakciju u vidu nastajanja ideologije socijalizma i komunizma te kasniju borbu za radnička prava omogućenu upravo zahvaljujući paralelnom razvoju demokracije u zemljama jezgre), te one koje su se uporno odupirale prihvatiti industrijalizaciju (poput Otomanskog Carstva, Rusije, te jednim dijelom i Austro-Ugarske), čije su vladajuće elite u napretku vidjele opasnost za vlastiti opstanak te su sustavno sprečavale industrijalizaciju.

Podsjetimo i na činjenicu da Marxu i Engelsu u "Manifestu komunističke partije" na kraj pameti nije zamisliti proletersku revoluciju na istoku Europe koji smatraju suviše nazadnim za revolucionarne društvene procese. Danas se često zaboravlja da je njihov iskazani cilj bio vrlo konkretan - proleterska revolucija u Njemačkoj zbog njezina (relativno malog) zaostajanja za Britanijom i Francuskom sredinom 19. stoljeća.

Uz ekonomsko nazadovanje, zemlje periferije ostaju zarobljene u autoritarnim (monarhističkim) sistemima sve do Prvog svjetskog rata. Dok je u Engleskoj tad već postojala gusta željeznička mreža, u Hrvatskoj je postojala jedna jedina pruga. Dok London početkom 18. stoljeća prelazi broj stanovnika koji Zagreb ima danas, Zagreb prelazi 100.000 stanovnika prvi put na popisu 1921.

Stoga nije čudno da se ideja socijalizma, koja potencira ideju egalitarizma, puno lakše prihvaćala u zemljama periferije, zarobljenima u agrarnim društvima i autoritarizmu, nego u zemljama jezgre, iako je baš u zemljama jezgre rani oblik kapitalizma doveo do ideje komunizma (izvan Europe ideja socijalizma bila je prihvatljiva zbog razbijanja kolonijalnog nasljeđa, ali i narativa o eksploataciji od strane jezgre).

Brza modernizacija na periferiji i superbrza modernizacija u Hrvatskoj

Tijekom druge polovice 20. stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, ubrzana industrijalizacija počinje i u zemljama europske periferije, i to uglavnom u okviru socijalističkog oblika upravljanja. Socijalizam tad, u od 50-ih do početka 80-ih godina, u većini zemalja europske periferije dovodi do nagle i ubrzane industrijalizacije.

(Nastavak teksta pročitajte 4. veljače na express.hr)