Je li egalitarizam, odnosno egalitarni sindrom kako ga je detektirao sociolog Josip Županov jedan od kočničara razvoja u Hrvatskoj? Ako egalitarizam postoji u svim društvima (dovoljno se sjetiti Skandinavije), zašto bi u našem i sličnim nama bio percipiran kao kočnica razvoja?
Vuk Vuković (u eseju u dva dijela) objašnjava da se egalitarizam manifestira različito u zemljama europske jezgre i periferije kojoj pripada i Hrvatska. Ubrzana industrijalizacija na periferiji u 20. stoljeću značila je da se mentalitet nije stigao prilagoditi (evoluirati) kao u jezgri, gdje je razvoj počeo najmanje stotinu godina ranije i odvijao se sporije. Zbog toga se spremnost na prihvaćanje pravila tržišne ekonomije tamo razvijala kroz veći broj generacija.
Egalitarni sindrom Josipa Županova
Teorija egalitarnog sindroma sociologa Josipa Županova kontroverzna je tema u Hrvatskoj. Dok je egalitarizam kao kulturološki fenomen prilično raširena pojava prisutna u svim društvima, teorija egalitarnog sindroma razvija taj koncept nešto dublje te definira radikalni egalitarizam kao prepreku društvenog razvoja.
Županovljeva teorija temelji se na dva postulata: prvi je da je egalitarni sindrom naslijeđe predindustrijskog društva, odnosno agrarne zajednice, koji se potom dodatno osnažio tijekom socijalizma, a drugi je da je egalitarni sindrom kulturološka (mentalitetska) razvojna kočnica hrvatskog društva koja sprečava njegovu potpuniju modernizaciju. Drugim riječima, problem hrvatskog razvoja leži u mentalitetu koji je, između ostalog, temeljen na radikalnom egalitarizmu.
Koje vrijednosti podrazumijeva radikalni egalitarizam? Jedna od njih je perspektiva ograničenog dobra ili igra nulte sume – ako je jednima bolje, drugima mora biti lošije. Takvo razmišljanje je tipično za predindustrijska društva kad napredak nije ni postajao, a resursi su bez tehnološkog napretka doista bili fiksni.
Iduća vrijednost je egalitarna raspodjela koja ne dopušta rast zarade iznad određene, društveno propisane razine, bez obzira na razlike u riziku, odgovornosti ili produktivnosti. Dobar primjer je uravnilovka, tipičan problem domaćih Sveučilišta. Na to se nadovezuje i intelektualna uravnilovka koja uz sebe veže protivljenje inovacijama, kreativnosti i promjeni općenito.
Na sličan način su definirani i antiintelektualizam te antiprofesionalizam – negativni stavovi prema struci i uopće intelektualnom radu koji se u okviru agrarnog društva smatrao nepotreban i nevažan. Konačno, egalitarni sindrom karakterizira i snažan negativan stav prema poduzetništvu, koji se manifestira kroz averziju prema bogatima i bogaćenju općenito, riziku i preferiranju sigurnosti te davanju prednosti državnom vlasništvu pred privatnim.
Rasprava o egalitarnom sindromu u Hrvatskoj aktualizirana je prvo kritičkim osvrtom na Županovljevu teoriju od strane Danijele Dolenec (2015.), a potom i odgovorom u seriji članaka Aleksandra Štulhofera i Ivana Burića (2015., 2016.) s idejom da se empirijski testira postojanje i trajnost egalitarnog sindroma. Toj seriji sam i sâm pridonio u tekstu pod nazivom: "Je li Županov imao pravo? Testiranje podrijetla i perzistencije egalitarnoga sindroma" (2017.), objavljenom u Društvenim istraživanjima.
Kritike egalitarnog sindroma
Kritičari teorije egalitarnog sindroma ističu kako bi vrijednosti koje se vežu uz radikalni egalitarizam mogle biti posljedica ratnih stradanja i ekonomske tranzicije 90-ih. Sve ono što anketna ispitivanja pokazuju kao radikalni egalitarizam zapravo bi mogli biti tek nedavno razvijeni odgovori na loše provedenu tranziciju i nasljeđe rata.
I dok su rat i tranzicija zacijelo ostavili duboke tragove u hrvatskom društvu, tragove koji će možda trajati stotinu godina (pogledajmo samo rasne sukobe koji još plamte u SAD-u imajući na umu da je njihov građanski rat završio prije čak 150 godina), rat po svemu sudeći ne objašnjava dugotrajnost egalitarnog sindroma.
Empirijska analiza na kojoj sam radio s kolegama Štulhoferom i Burićem limitirana je veličinom uzorka, usporedivošću podataka i činjenicom da slično istraživanje nije postojalo prije rata (dakle, nemamo usporedive podatke koji bi mogli reći da je rat nužno uzrokovao ove faktore), ali ipak možemo nešto reći o dugotrajnosti agrarnog utjecaja.
Pronašli smo da udio poljoprivrednog stanovništva u populaciji današnjih županija 1970. objašnjava veliki dio radikalnih egalitarnih vrednota koje gaje današnji stanovnici. S druge strane, učinak rata (mjeren brojem civilnih i vojnih ratnih invalida) ne pokazuje korelaciju s egalitarnim sindromom na županijskoj razini. Učinak udjela poljoprivrednog stanovništva 1970. jedini objašnjava raširenost radikalnih egalitarnih normi.
Osim toga, Burić i Štulhofer su u ranijem radu iz 2016. pokazali da su te norme, odnosno vrednote negativno povezane sa socioekonomskim razvojem. Zbog toga možemo tvrditi da je egalitarni sindrom vjerojatno naslijeđeni kulturološki kočničar razvoja u Hrvatskoj. Ostaju pitanja bolje teorijske elaboracije egalitarizma (zbog čega bi uopće bio vrijednosna barijera modernizaciji) i kvantifikacije njegova utjecaja na razvoj (teško je reći je li utjecaj "velik", "srednji" ili "mali").
Egalitarizam kao evolucijsko nasljeđe ljudskog roda
Radikalni egalitarizam predstavlja skup vrijednosti koji je u suštini suprotstavljen napretku koji se dogodio kroz industrijsku revoluciju. On nije, kako se to pogrešno interpretira, posljedica socijalizma, nego proizlazi iz agrarnog, predindustrijskog, maltuzijanskog društva u kojemu je ljudski rod živio od neolitske revolucije 10.000 godina prije Krista pa sve do prije otprilike 250 godina.
Nastavak na sljedećoj stranici...
