Top News
769 prikaza

Ma koji kapitalizam, mi sanjamo izgubljeni socijalistički raj

Prosvjedi u Zagrebu
Patrik Macek (PIXSELL)
Kada netko kod nas za sebe kaže da je socijalist ili da smatra kako je socijalističko društveno uređenje, jednostavno, bolje od sadašnjeg, predatorsko-kapitalističkog, ispada da je jugonostalgičar, jugoslavenčina, najčešće oboje, ali istina je malo drukčija...

Kad netko u Hrvatskoj za sebe kaže da je socijalist ili da smatra kako je socijalističko društveno uređenje, jednostavno, bolje od sadašnjeg, predatorsko-kapitalističkog, on je: a) jugonostalgičar, jugoslavenčina, najčešće oboje; b) mrzitelj hrvatske države od stoljeća sedmog i nadalje; c) član neke nevladine organizacije i neizlječivi ovisnik o državnoj sisi; d) najobičniji uhljeb; e) prosječan Hrvat? Ove godine, za razliku od nekoliko ranijih, pred televizijskim kamerama nisu stajali gnjevni poljoprivrednici iz Slavonije, niti su maršem ka Zagrebu prijetili mljekari, dok se krave u drugom planu nadaju kako neće završiti kao šnicle. Kraj ljeta 2016., za uzaludno naricanje u prime timeu iskoristili su uzgajivači grožđa s juga. Grupirani, zabrinuti, suzdržano očajni, najavili su vlastitu propast i zatražili da ih se zaštiti od uvoznika koji grožđem od već nekuda zasipaju domaće tržište, ali i od onih što im za kilogram daju dvije i pol kune, da bi maloprodajna cijena iznosila – trideset.

Ne mogu poslovati tržišno i samoodrživo

Prije njih, pa tako šest – sedam mjeseci, kulturni djelatnici i dio medijskih profesionalaca, svakog su dana u svakom pogledu objašnjavali da, osim što ne može biti strogo kontrolirana, kultura u kompletu, kao i određeni, sadržajno usko profilirani mediji, ne mogu poslovati tržišno i samoodrživo, već isključivo pomoću javnog, proračunskog novca. I prije poslije, najčešće nedjeljom, kada nema nekih velikih vijesti sa Markova trga i iz Banskih dvora, a Bruxellesa pogotovo, javnosti je, parfrazirajući Johnyija, javljano da se narod gubi: da masovno, nikako turistički i na kratko, odlazi za Munchen, Dublin, Dortmund... Još ranije, kada je bivšoj vladi Zorana Milanovića palo na pamet da ima jeftinijih načina – što ne znači i efikasnijih, sasvim suprotno – za održavanje škola i bolnica čistim, „outsourcing“ je postala često korištena, svima razumljiva i masovno omražena riječ.

Otvoreno prvenstvo u obećanjima svega

Tu negdje, ranije dan, kasnije tjedan, potpuno je nevažno, SDP-ov povratak sa ruba ponora započeo je najavom bivšeg ministra financija Borisa Lalovca da će, milom ili silom, natjerati beskrupulozne bankare na konverziju kredita davanih u švicarskim francima u eure. Za to vrijeme, svatko sa ikakvom političkom ambicijom imao je načina da privuče malo pažnje i pokojeg glasača: trebalo je, prvo, zatražiti poništenje privatizacije, odmah se zatim pozvati na vojsku obespravljenih i obećati deblokiranje računa onih građana čiji su rashodi, ne njihovom voljom, uveliko prerasli prihode. E, onda su nam došli i izvanredni izbori, a prije njih, prirodno, predizborna kampanja – otvoreno prvenstvo u obećanjiima svega osim jedino preostaloga: krvi, znoja i suza. Nudi se, samo za glas više, besplatno, kvalitetno i za sve jednako obrazovanje, svima dostupno zdravstvo, državno sufinanciranje novih radnika i budućih roditelja, obećava se povećanje proračunskih izdvajanja za kulturu, zaštita domaćih poljoprivrednih proizvođača...

U širokoj paleti su još i povećanje plaća, smanjenje PDV-a, dostojanstvo umirovljenika, perspektiva mladih, povećanje nataliteta, sufinanciranje neovisnih i neprofitabilnih medija, javni radovi, a malo je falilo i da se najavi zakonsko određivanje omjera najniže i najviše plaće. Pogledamo li, a moramo, odnos ponude i potražnje, točnije potražnje i posljedične ponude, dobit ćemo i odgovor na pitanje sa početka teksta. Prosječan Hrvat ili Hrvatica, drugačije kazano, traže sustav u kojem će država kontrolirati tržište, evo neka bude grožđa, ali može i mlijeka, krumpira i češnjaka, umjesto što će njemu prepustiti da samo regulira odnos uvoza, izvoza i razlike u otkupnoj i prodajnoj cijeni; očekuje da svi, bez obzira na socijalni i društveni status, imaju jednaku mogućnost studiranja filozofije, medicine ili dramskih umjetnosti; pa, zatim, da opet svi, imali minimalan mjesečni prihod ili za trideset dana zarađivali isto toliko tisuća eura, budu jednaki pred liječnikom i u redu za magnetnu rezonancu; da se pri proširenju obitelji ne razgovara o tome je li važnije promijeniti automobil ili sinu napraviti brata, već o tome da li će dječiji doplatak biti utrošen na dječiju sobu odmah ili kada potomstvo preraste mogućnost dijeljenja zajedničkog prostora; da se kvalitet medija ne mjeri količinom oglasa, već relevancijom sadržaja, bez obzira na brojnost publike; da opera, balet, klasični tetatar ili izdavanje poezije ne ovise o prodanim ulaznicama, tiraži i milosti sponzora; pa, također, da država ne stvara fomoznu investicijsku klimu – kako se, inače, zove podilaženje bogatim investitorima pri kupni zemljišta i obaranju cijene rada – već da osigurava zapošljavanje, čime, uz ostalo, više neće biti potrebe za slobodnim protokom radne snage i odlascima u Munchen, Dublin, Dortmund...

Sve tako do pozicije banaka čiji se menadžeri neće voditi poslovnim, već javnim interesima i umjesto da stječu profit pokazivati brigu o elementarnim egzistencijalnim potrebama klijenata, u što spada i pravo na stanovanje. Da smo umjesto uspješnog prijelaza iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće, u ovo stigli ravno iz američkog osamnaestog, mogli bi kazati kako osoba e, prosječan Hrvat dakle, zagovara protekcionizam i povratak idejama prvog ministra financija SAD-a, Alexandra Hamiltona.

Naše želje proizlaze iz nedavne prošlosti

On se, Hamilton, 1789. – prije 227 godina! – zalagao, uz ostalo, za javne radove ili bankarski sustav u većinskom američkom vlasništvu, jer kapital, ma koliko šutjeli o tome, ima i nacionalnost. Postavio je, ustvari, temelje za politiku kasnijeg predsjednika Ulyssesa Granta, autora izjave o tome da će „nakon što od protekcionizma izvuče sve što može, Amerika za 200 godina prihvatiti slobodnu trgovinu“, plus sve što uz to ide. No, nismo: naše želje proizilaze iz nedavne prošlosti, živog sjećanja i mogućnosti kompariranja euforično odbačenog i demokratski odabranog ekonomskog uređenja. A ono ima svoje ime i zove se, ma kako to zastrašujuće zvučalo – socijalizam.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.