Je li egalitarizam, odnosno egalitarni sindrom kako ga je detektirao sociolog Josip Županov jedan od kočničara razvoja u Hrvatskoj? Ako egalitarizam postoji u svim društvima (dovoljno se sjetiti Skandinavije), zašto bi u našem i sličnim nama bio percipiran kao kočnica razvoja?

Vuk Vuković (u eseju u dva dijela) objašnjava da se egalitarizam manifestira različito u zemljama europske jezgre i periferije kojoj pripada i Hrvatska. Ubrzana industrijalizacija na periferiji u 20. stoljeću značila je da se mentalitet nije stigao prilagoditi (evoluirati) kao u jezgri, gdje je razvoj počeo najmanje stotinu godina ranije i odvijao se sporije. Zbog toga se spremnost na prihvaćanje pravila tržišne ekonomije tamo razvijala kroz veći broj generacija.

(Prvi dio eseja možete pročitati ovdje, drugi čitajte u nastavku ovog članka)

O liberalizmu Nema političkih sloboda bez onih ekonomskih

To se događa uz razlike u intenzitetu tog projekta s obzirom na različite razine predratnog dosegnutog razvoja (primjerice, Čehoslovačka i Poljska su bile razvijenije od europskog jugoistoka). Druga razlika je u načinu uspostave režima, gdje je u jednima revolucionarni politički pokret izrastao interno i zauzeo vlast u određenim okolnostima, a u drugima je eksterno nametnut tenkovima (prije 2. svjetskog rata u baltičkim zemljama ili krajem rata u ostalim istočnoeuropskim državama).

To je različito odredilo njihovu geopolitičku poziciju u uvjetima hladnog rata, gdje je novi socijalistički režim većinom percipirao kao stran i nametnut što je imalo antimotivacijski učinak kod stanovništva. U odnosu na druge zemlje europske periferije, bivša Jugoslavija (i unutar nje Hrvatska) imala je specifičnu poziciju.



Komunistička partija imala je legitimitet osloboditelja zemlje od nacističke okupacije te je državu postavila na federalističkim načelima nacionalnog oslobođenja i povrata teritorija (Hrvatska je, primjerice, prvi put u povijesti imala čitavu istočnu obalu Jadrana, od Savudrije do Prevlake), zbog čega je imala veću potporu stanovništva, kredibilitet i povoljan geopolitički položaj (na temelju kojeg je ubirala značajne rente desetljećima nakon prekida sovjetskog utjecaja).

Nakon 1948. i raskida s boljševizacijom društva slijedio je niz reformatorskih eksperimenata, s različitim učincima, u upravljanju ekonomijom i organizaciji društva. Sekularizacija, odvajanje Crkve od države, ravnopravnost žena, procesi decentralizacije, urbanizacija, otvaranje prema svjetskom tržištu i sl. predstavljali su značajne modernizacijske iskorake u usporedbi prema zatečenom stanju (vidjeti knjigu Rudolfa Bićanića "Kako živi narod" o razini predratne bijede većine stanovništva, o gladi i bolestima, što je iskorijenjeno upravo u bivšoj državi).

U tadašnjoj SR Hrvatskoj upravo je u istom 30-godišnjem razdoblju od 1950. do 1980. izgrađen golemi dio gospodarske i socijalne infrastrukture koju i danas koristimo te je značajno porastao životni standard. BDP per capita (u američkim dolarima 1990.) povećan je u 30 godina za 5,2 puta (s 1709 dolara 1952. na 8922 dolara 1981.; izvor Maddison Project), što nam je omogućilo da prestignemo Grčku, Irsku i Portugal te smanjimo zaostajanje za većinom zemalja europske jezgre, jer je rast BDP-a per capita bio brži od njihovih (tako je npr. susjedna Austrija povećala u istom razdoblju BDP per capita za 3,5 puta, a Italija za 3,6 puta).

Ayn Rand Stvorila je kapitalizam 21. stoljeća i prezirala siromašne

Međutim, Hrvatska 80-ih ulazi u razdoblje relativne stagnacije, čime počinje ponovno zaostajanje koje traje sve do danas (u idućih 30 godina, od 1981. do 2010., realni BDP per capita se u Hrvatskoj povećao za samo 1,1 put, dok se u Irskoj povećao za 2,5, Portugalu 1,8, Grčkoj 1,6, Austriji 1,8 i Italiji 1,4 puta).

U usporedbi sa socijalističkim zemljama istoka i jugoistoka Europe, Hrvatska je 1952. po BDP per capita bila ispod Čehoslovačke, Mađarske, Poljske te čak i Bugarske, da bi do 1981. prestigla sve te zemlje (Mađarska je zaostala za 40%, a Poljska za čak 67%) i povećala razliku u odnosu na ostale zemlje. Po istom pokazatelju, od 1981. do 2010. Mađarska je smanjila zaostatak, a Češka, Slovačka i Poljska su pretekle Hrvatsku, s tim da su 2017. rezultati još porazniji za Hrvatsku.

U razdoblju brze modernizacije Hrvatske od 1952. do početka 80-ih godina prošlog stoljeća stvoren je golemi kapital u gospodarskoj i socijalnoj infrastrukturi, više nego u čitavoj dotadašnjoj povijesti (tvornice, hoteli kojih je za desetak godina sagrađeno oko 500, morske i zračne luke, cestovna i željeznička mreža, energetski objekti, kao što su hidroelektrane, termoelektrane, nuklearna elektrana, elektroprijenosna mreža, rafinerije, naftovod, stanovi, kuće, škole, vrtići, bolnice, muzeji, biblioteke itd).

Pokazatelj industrijalizacije je i nagli pad udjela agrarnog stanovništva koji je početkom 50-ih iznosio 56% ukupnog stanovništva (65% aktivne radne snage), dok krajem 80-ih pada na 10% (12% aktivne radne snage). Iako je dio industrijske infrastrukture postojao i prije rata, njezin zamah, kao i posebno nagli rast urbanizacije u promatranom periodu, dovodi do zaključka da je u samo 30 godina u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja periferije, ostvarena modernizacija za koju je u jezgri trebalo oko 150 godina.

Uspoređujući učinke modernizacije na životni standard i uzimajući 1820. godinu kao početnu godinu po Maddisonu, u odnosu na Hrvatsku, za povećanje BDP-a per capita Britaniji je za 5,2 puta trebalo točno 150 godina. Francuska je za isto povećanje trebala 134 godine, Austrija 136 godina, Italija 147 godina itd.

U samo tri desetljeća napravljen je relativno uspješan prijelaz iz agrarnog društva u industrijsko. Masovne migracije stanovništva iz poljoprivrede u industriju posljedično su dovele do visokog ekonomskog rasta jer su se resursi realocirali iz neefikasne poljoprivrede u puno efikasniju industriju.

KAKO STVARI STOJE Ma koji kapitalizam, mi sanjamo izgubljeni socijalistički raj

Nagli rast temeljen na brzoj industrijalizaciji ubrzo se ispuhuje. Većina socijalističkih zemalja počela se zaduživati na Zapadu i temeljiti svoj rast na dugu. Već prva ozbiljna naftna kriza 70-ih zadaje snažan udarac dotadašnjem komandno-dužničkome modelu rasta pa 80-e godine označavaju početak kraja socijalističkog ekonomskog modela. Razvijeni Zapad tad ulazi u razdoblje treće industrijske IT revolucije (koja traje i danas), pojačava se globalizacija, a centralno-planski i samoupravni model gospodarskog razvitka to ne mogu pratiti.

Nastavak na sljedećoj stranici...



Socijalističke vlasti u državama europske periferije nisu znale napraviti prijelaz iz industrijskog u postindustrijsko društvo na jednako uspješan način kao što su napravili prijelaz iz agrarnog u industrijsko. Razlog je u tome što tehnološki napredak nije moguće planirati. Industrijalizaciju dijelom jest, jer je poanta bila plansko oponašanje onoga što su ranije velikim dijelom spontano napravili Englezi ili Nijemci.

Centralno-planski sustavi mogu biti dobri u industrijskom kopiranju, ali ne i u kreiranju jer nemaju interni poticaj za inovacije. Raspadom socijalističkog modela u zemljama periferije krajem 20. stoljeća počinje razdoblje tranzicije ka demokraciji i kapitalizmu. U mnogima je prijelaz bio primarno deklarativan. Tranziciju su većinom vodile bivše socijalističke političke elite koje su se pokazale neuspješnima u upravljanju bivšim modelom.

Bez pomaka Jedni plaču za socijalizmom, ali u pravom socijalizmu nema ni toalet papira

S takvom su praksom nastavile tijekom tranzicije, zadržavajući staru moć u novim partijskim oblicima, formalno poštujući temeljne demokratske standarde (novi ustavi, višestranački izbori), ali omogućujući klijentelističke kontrole i transfere ranije javnih, odnosno državnih, a u bivšoj Jugoslaviji nominalno društvenih resursa. Početkom 90-ih nastupa doba velikog pada BDP-a i životnog standarda. Raste nezaposlenost i opet počinju emigracije stanovništva.

U 50-ak godina, dakle kroz pamtljivi dio životnog vijeka samo jedne generacije, zemlje periferije prošle su kroz socijalistički oblik industrijalizacije i urbanizacije, pad socijalizma te konačno kroz uglavnom neuspješnu prvu fazu tranzicije koju su vodile stare elite. U pojedinim zemljama periferije tek je posljednjih godina kroz integracijske procese EU započela uspješnija tranzicija druge faze.

Druga faza počinje jačim angažiranjem starih članica EU u privlačenju zemalja europske periferije u učlanjenje u Uniju (velikim dijelom zbog geostrateških razloga, odnosno zbog ideje jačanja pozicije EU na svjetskom tržištu spram novih globalnih konkurenata), gdje se kao uvjet pridruživanja nameće implementacija pravila na kojima funkcionira EU, jačanje uloge institucija vladavine zakona, demokratskih procedura i tržišne otvorenosti, za što se davala konkretna financijska pomoć.

Ipak, pokazalo se da su vladajuće elite pojedinih zemalja, nakon ubiranja koristi od pridruživanja (fondovi, niske kamatne stope i povoljno zaduživanje), sklone posezati za starim autokratskim oblicima vladavine radi što dulje konzumacije moći.

Spora prilagodba u jezgri nasuprot prebrze na periferiji

U razlici između dugotrajne i evolutivne prilagodbe u europskoj jezgri spram brzih i naglih promjena na periferiji potencijalno leži jedan od razloga mentalitetne i kulturološke neprilagođenosti većine naroda periferije modernome svijetu i kapitalističkom sustavu. Sporija prilagodba kulturoloških obrazaca ponašanja, neformalnih običaja, tradicionalnih idejnih i religijskih svjetonazora omogućuje opstojnost sindroma egalitarizma koji na periferiji djeluje kao prepreka za moderan ekonomski rast i razvoj u tržišnom i demokratskom okviru.

S jedne strane, nije bilo dovoljno vremena za prilagodbu stanovništva brzim industrijsko-urbanim promjenama. S druge strane, nije izgrađivan institucionalni okvir niti javna dobra koja bi olakšavala prilagodbu te potiskivala antimodernizacijsko nasljeđe agrarnoga društva. U pojedinim zemljama europskoga jugoistoka čak se može govoriti i o ostacima plemenskog nasljeđa kao podlozi "rodijačkog" crony kapitalizma.

Put u propast 'Kapitalizam će uništiti čovjeka i svijet do 2050.'

Veći dio ljudi rođenih 40-ih, 50-ih, pa čak i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća rođeni su u agrarnim zajednicama, u selima, a roditelji su im barem prvi dio života živjeli prema običajima kao njihovi preci iz prethodnih stoljeća. Ljudi rođeni nakon Drugog svjetskog rata (tzv. baby boomeri) proživjeli su nevjerojatan napredak svojstven trima industrijskim revolucijama u samo jednom životnom vijeku!

Iako danas svako od njih uzima taj napredak zdravo za gotovo i iako ljudi rođeni 50-ih u zabitim selima danas koriste pametne telefone, problem kulturološke prilagodbe je ostao. Prebrzi razvoj unutar jedne generacije nije mogao suzbiti mentalitet naslijeđen iz agrarnog društva. U zemljama jezgre slična je prilagodba trajala kroz nekoliko generacija i u nekoliko faza.

Inicijalni prijelaz iz agrarnog društva dogodio se krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Idući veliki prijelaz bio je brz tehnološki napredak iz druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, kad svijet upoznaje modernu medicinu, automobile i električnu energiju te na njima zasnovane inovacije.

Sve daljnje promjene tijekom 20. stoljeća, uključujući i ovu posljednju, informacijsko-tehnološku, proživljavale su nove generacije, neopterećene agrarnim naslijeđem. Time je i prilagodba na kapitalistički sustav (karakteriziran stalnim rastom nasuprot maltuzijanske stagnacije, promjenama, inovacijama, novim proizvodima, potrošačkim mentalitetom itd.) tekla puno lakše nego na periferiji koja je sve te promjene proživljavala tijekom jedne generacije, i to u okviru socijalizma.

Drugim riječima, tržišnu ekonomiju kakvu danas poznajemo u kulturološkom smislu lakše su prihvatile zemlje jezgre od zemalja periferije. Imale su naprosto više vremena. U takvom povijesnom kontekstu Hrvatska je zaostala, periferna europska zemlja koja je relativno nedavno prošla tranziciju iz agrarnog u industrijsko društvo i još se nalazi u takozvanoj postindustrijskoj tranziciji.

U tom smislu možemo govoriti o dugotrajnosti (inerciji) naslijeđa egalitarizma i njegovu značajnom utjecaju na formiranje današnjeg mentaliteta u Hrvatskoj te posljedicama za ekonomski i uopće društveni razvoj. Koliko je taj mentalitet stvarno bitan u odnosu na druge faktore poticanja ili ograničavanja rasta i razvoja - tema je za daljnja istraživanja.