Je li egalitarizam, odnosno egalitarni sindrom kako ga je detektirao sociolog Josip Županov jedan od kočničara razvoja u Hrvatskoj? Ako egalitarizam postoji u svim društvima (dovoljno se sjetiti Skandinavije), zašto bi u našem i sličnim nama bio percipiran kao kočnica razvoja?
Vuk Vuković (u eseju u dva dijela) objašnjava da se egalitarizam manifestira različito u zemljama europske jezgre i periferije kojoj pripada i Hrvatska. Ubrzana industrijalizacija na periferiji u 20. stoljeću značila je da se mentalitet nije stigao prilagoditi (evoluirati) kao u jezgri, gdje je razvoj počeo najmanje stotinu godina ranije i odvijao se sporije. Zbog toga se spremnost na prihvaćanje pravila tržišne ekonomije tamo razvijala kroz veći broj generacija.
(Prvi dio eseja možete pročitati ovdje, drugi čitajte u nastavku ovog članka)
To se događa uz razlike u intenzitetu tog projekta s obzirom na različite razine predratnog dosegnutog razvoja (primjerice, Čehoslovačka i Poljska su bile razvijenije od europskog jugoistoka). Druga razlika je u načinu uspostave režima, gdje je u jednima revolucionarni politički pokret izrastao interno i zauzeo vlast u određenim okolnostima, a u drugima je eksterno nametnut tenkovima (prije 2. svjetskog rata u baltičkim zemljama ili krajem rata u ostalim istočnoeuropskim državama).To je različito odredilo njihovu geopolitičku poziciju u uvjetima hladnog rata, gdje je novi socijalistički režim većinom percipirao kao stran i nametnut što je imalo antimotivacijski učinak kod stanovništva. U odnosu na druge zemlje europske periferije, bivša Jugoslavija (i unutar nje Hrvatska) imala je specifičnu poziciju.
![Radnice u tvornicama | Author: Martina Grlić](/media/img/01/bd/ac6d5864fda660b6382f.jpeg)
Komunistička partija imala je legitimitet osloboditelja zemlje od nacističke okupacije te je državu postavila na federalističkim načelima nacionalnog oslobođenja i povrata teritorija (Hrvatska je, primjerice, prvi put u povijesti imala čitavu istočnu obalu Jadrana, od Savudrije do Prevlake), zbog čega je imala veću potporu stanovništva, kredibilitet i povoljan geopolitički položaj (na temelju kojeg je ubirala značajne rente desetljećima nakon prekida sovjetskog utjecaja).
Nakon 1948. i raskida s boljševizacijom društva slijedio je niz reformatorskih eksperimenata, s različitim učincima, u upravljanju ekonomijom i organizaciji društva. Sekularizacija, odvajanje Crkve od države, ravnopravnost žena, procesi decentralizacije, urbanizacija, otvaranje prema svjetskom tržištu i sl. predstavljali su značajne modernizacijske iskorake u usporedbi prema zatečenom stanju (vidjeti knjigu Rudolfa Bićanića "Kako živi narod" o razini predratne bijede većine stanovništva, o gladi i bolestima, što je iskorijenjeno upravo u bivšoj državi).
U tadašnjoj SR Hrvatskoj upravo je u istom 30-godišnjem razdoblju od 1950. do 1980. izgrađen golemi dio gospodarske i socijalne infrastrukture koju i danas koristimo te je značajno porastao životni standard. BDP per capita (u američkim dolarima 1990.) povećan je u 30 godina za 5,2 puta (s 1709 dolara 1952. na 8922 dolara 1981.; izvor Maddison Project), što nam je omogućilo da prestignemo Grčku, Irsku i Portugal te smanjimo zaostajanje za većinom zemalja europske jezgre, jer je rast BDP-a per capita bio brži od njihovih (tako je npr. susjedna Austrija povećala u istom razdoblju BDP per capita za 3,5 puta, a Italija za 3,6 puta).
Međutim, Hrvatska 80-ih ulazi u razdoblje relativne stagnacije, čime počinje ponovno zaostajanje koje traje sve do danas (u idućih 30 godina, od 1981. do 2010., realni BDP per capita se u Hrvatskoj povećao za samo 1,1 put, dok se u Irskoj povećao za 2,5, Portugalu 1,8, Grčkoj 1,6, Austriji 1,8 i Italiji 1,4 puta).
U usporedbi sa socijalističkim zemljama istoka i jugoistoka Europe, Hrvatska je 1952. po BDP per capita bila ispod Čehoslovačke, Mađarske, Poljske te čak i Bugarske, da bi do 1981. prestigla sve te zemlje (Mađarska je zaostala za 40%, a Poljska za čak 67%) i povećala razliku u odnosu na ostale zemlje. Po istom pokazatelju, od 1981. do 2010. Mađarska je smanjila zaostatak, a Češka, Slovačka i Poljska su pretekle Hrvatsku, s tim da su 2017. rezultati još porazniji za Hrvatsku.
U razdoblju brze modernizacije Hrvatske od 1952. do početka 80-ih godina prošlog stoljeća stvoren je golemi kapital u gospodarskoj i socijalnoj infrastrukturi, više nego u čitavoj dotadašnjoj povijesti (tvornice, hoteli kojih je za desetak godina sagrađeno oko 500, morske i zračne luke, cestovna i željeznička mreža, energetski objekti, kao što su hidroelektrane, termoelektrane, nuklearna elektrana, elektroprijenosna mreža, rafinerije, naftovod, stanovi, kuće, škole, vrtići, bolnice, muzeji, biblioteke itd).
![Radnice u tvornicama | Author: Martina Grlić](/media/img/87/56/79f6151274499af2144e.jpeg)
Pokazatelj industrijalizacije je i nagli pad udjela agrarnog stanovništva koji je početkom 50-ih iznosio 56% ukupnog stanovništva (65% aktivne radne snage), dok krajem 80-ih pada na 10% (12% aktivne radne snage). Iako je dio industrijske infrastrukture postojao i prije rata, njezin zamah, kao i posebno nagli rast urbanizacije u promatranom periodu, dovodi do zaključka da je u samo 30 godina u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja periferije, ostvarena modernizacija za koju je u jezgri trebalo oko 150 godina.
Uspoređujući učinke modernizacije na životni standard i uzimajući 1820. godinu kao početnu godinu po Maddisonu, u odnosu na Hrvatsku, za povećanje BDP-a per capita Britaniji je za 5,2 puta trebalo točno 150 godina. Francuska je za isto povećanje trebala 134 godine, Austrija 136 godina, Italija 147 godina itd.
U samo tri desetljeća napravljen je relativno uspješan prijelaz iz agrarnog društva u industrijsko. Masovne migracije stanovništva iz poljoprivrede u industriju posljedično su dovele do visokog ekonomskog rasta jer su se resursi realocirali iz neefikasne poljoprivrede u puno efikasniju industriju.
Nagli rast temeljen na brzoj industrijalizaciji ubrzo se ispuhuje. Većina socijalističkih zemalja počela se zaduživati na Zapadu i temeljiti svoj rast na dugu. Već prva ozbiljna naftna kriza 70-ih zadaje snažan udarac dotadašnjem komandno-dužničkome modelu rasta pa 80-e godine označavaju početak kraja socijalističkog ekonomskog modela. Razvijeni Zapad tad ulazi u razdoblje treće industrijske IT revolucije (koja traje i danas), pojačava se globalizacija, a centralno-planski i samoupravni model gospodarskog razvitka to ne mogu pratiti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Prrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr......uuuh