Je li egalitarizam, odnosno egalitarni sindrom kako ga je detektirao sociolog Josip Županov jedan od kočničara razvoja u Hrvatskoj? Ako egalitarizam postoji u svim društvima (dovoljno se sjetiti Skandinavije), zašto bi u našem i sličnim nama bio percipiran kao kočnica razvoja?
Vuk Vuković (u eseju u dva dijela) objašnjava da se egalitarizam manifestira različito u zemljama europske jezgre i periferije kojoj pripada i Hrvatska. Ubrzana industrijalizacija na periferiji u 20. stoljeću značila je da se mentalitet nije stigao prilagoditi (evoluirati) kao u jezgri, gdje je razvoj počeo najmanje stotinu godina ranije i odvijao se sporije. Zbog toga se spremnost na prihvaćanje pravila tržišne ekonomije tamo razvijala kroz veći broj generacija.
(Prvi dio eseja možete pročitati ovdje, drugi čitajte u nastavku ovog članka)
To je različito odredilo njihovu geopolitičku poziciju u uvjetima hladnog rata, gdje je novi socijalistički režim većinom percipirao kao stran i nametnut što je imalo antimotivacijski učinak kod stanovništva. U odnosu na druge zemlje europske periferije, bivša Jugoslavija (i unutar nje Hrvatska) imala je specifičnu poziciju.
Komunistička partija imala je legitimitet osloboditelja zemlje od nacističke okupacije te je državu postavila na federalističkim načelima nacionalnog oslobođenja i povrata teritorija (Hrvatska je, primjerice, prvi put u povijesti imala čitavu istočnu obalu Jadrana, od Savudrije do Prevlake), zbog čega je imala veću potporu stanovništva, kredibilitet i povoljan geopolitički položaj (na temelju kojeg je ubirala značajne rente desetljećima nakon prekida sovjetskog utjecaja).
Nakon 1948. i raskida s boljševizacijom društva slijedio je niz reformatorskih eksperimenata, s različitim učincima, u upravljanju ekonomijom i organizaciji društva. Sekularizacija, odvajanje Crkve od države, ravnopravnost žena, procesi decentralizacije, urbanizacija, otvaranje prema svjetskom tržištu i sl. predstavljali su značajne modernizacijske iskorake u usporedbi prema zatečenom stanju (vidjeti knjigu Rudolfa Bićanića "Kako živi narod" o razini predratne bijede većine stanovništva, o gladi i bolestima, što je iskorijenjeno upravo u bivšoj državi).
U tadašnjoj SR Hrvatskoj upravo je u istom 30-godišnjem razdoblju od 1950. do 1980. izgrađen golemi dio gospodarske i socijalne infrastrukture koju i danas koristimo te je značajno porastao životni standard. BDP per capita (u američkim dolarima 1990.) povećan je u 30 godina za 5,2 puta (s 1709 dolara 1952. na 8922 dolara 1981.; izvor Maddison Project), što nam je omogućilo da prestignemo Grčku, Irsku i Portugal te smanjimo zaostajanje za većinom zemalja europske jezgre, jer je rast BDP-a per capita bio brži od njihovih (tako je npr. susjedna Austrija povećala u istom razdoblju BDP per capita za 3,5 puta, a Italija za 3,6 puta).
Međutim, Hrvatska 80-ih ulazi u razdoblje relativne stagnacije, čime počinje ponovno zaostajanje koje traje sve do danas (u idućih 30 godina, od 1981. do 2010., realni BDP per capita se u Hrvatskoj povećao za samo 1,1 put, dok se u Irskoj povećao za 2,5, Portugalu 1,8, Grčkoj 1,6, Austriji 1,8 i Italiji 1,4 puta).
U usporedbi sa socijalističkim zemljama istoka i jugoistoka Europe, Hrvatska je 1952. po BDP per capita bila ispod Čehoslovačke, Mađarske, Poljske te čak i Bugarske, da bi do 1981. prestigla sve te zemlje (Mađarska je zaostala za 40%, a Poljska za čak 67%) i povećala razliku u odnosu na ostale zemlje. Po istom pokazatelju, od 1981. do 2010. Mađarska je smanjila zaostatak, a Češka, Slovačka i Poljska su pretekle Hrvatsku, s tim da su 2017. rezultati još porazniji za Hrvatsku.
U razdoblju brze modernizacije Hrvatske od 1952. do početka 80-ih godina prošlog stoljeća stvoren je golemi kapital u gospodarskoj i socijalnoj infrastrukturi, više nego u čitavoj dotadašnjoj povijesti (tvornice, hoteli kojih je za desetak godina sagrađeno oko 500, morske i zračne luke, cestovna i željeznička mreža, energetski objekti, kao što su hidroelektrane, termoelektrane, nuklearna elektrana, elektroprijenosna mreža, rafinerije, naftovod, stanovi, kuće, škole, vrtići, bolnice, muzeji, biblioteke itd).
Pokazatelj industrijalizacije je i nagli pad udjela agrarnog stanovništva koji je početkom 50-ih iznosio 56% ukupnog stanovništva (65% aktivne radne snage), dok krajem 80-ih pada na 10% (12% aktivne radne snage). Iako je dio industrijske infrastrukture postojao i prije rata, njezin zamah, kao i posebno nagli rast urbanizacije u promatranom periodu, dovodi do zaključka da je u samo 30 godina u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja periferije, ostvarena modernizacija za koju je u jezgri trebalo oko 150 godina.
Uspoređujući učinke modernizacije na životni standard i uzimajući 1820. godinu kao početnu godinu po Maddisonu, u odnosu na Hrvatsku, za povećanje BDP-a per capita Britaniji je za 5,2 puta trebalo točno 150 godina. Francuska je za isto povećanje trebala 134 godine, Austrija 136 godina, Italija 147 godina itd.
U samo tri desetljeća napravljen je relativno uspješan prijelaz iz agrarnog društva u industrijsko. Masovne migracije stanovništva iz poljoprivrede u industriju posljedično su dovele do visokog ekonomskog rasta jer su se resursi realocirali iz neefikasne poljoprivrede u puno efikasniju industriju.
Nagli rast temeljen na brzoj industrijalizaciji ubrzo se ispuhuje. Većina socijalističkih zemalja počela se zaduživati na Zapadu i temeljiti svoj rast na dugu. Već prva ozbiljna naftna kriza 70-ih zadaje snažan udarac dotadašnjem komandno-dužničkome modelu rasta pa 80-e godine označavaju početak kraja socijalističkog ekonomskog modela. Razvijeni Zapad tad ulazi u razdoblje treće industrijske IT revolucije (koja traje i danas), pojačava se globalizacija, a centralno-planski i samoupravni model gospodarskog razvitka to ne mogu pratiti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
