Obljetnice su, prije svega, dobri pokazatelji. Prilike da se obilježi određeni odsjek vremena, napravi pregled, presjek, definira pogled u budućnost te prisjeti kad je i kako sve započelo. Kad su obljetnice “okrugle”, poput primjerice pete ili desete, možemo biti sigurni da ćemo o instituciji ili projektu o kojemu se radi čuti puno, iscrpno i, sasvim sigurno, pomalo patetično.

Takva je ljudska priroda i u rasponu od tek jedne govornikove rečenice na obilježavanju obljetnica često od pretjerane sentimentalnosti dolazimo do pretjeranog optimizma u tek nekoliko riječi. Svejedno, jedna institucija ove godine broji deset godina postojanja, no o njoj još nismo čuli ni glasa. Hrvatski audiovizualni centar, ta krovna institucija hrvatskog filma, među nama je točno deset godina.

Zamišljen, osnovan i pokrenut s ciljem sustavnog promicanja audiovizualnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj, HAVC je jedan od rijetkih svijetlih primjera koji je već od početka napravio točno ono što se od njega očekivalo – usustavio je audiovizualnu djelatnost do razine koju su mnogi priželjkivali, no malo tko uistinu i očekivao. Samozatajno, ali i vizionarski, Albert Kapović zakotrljao je prvi kamen i uskoro se stvorila lavina.

Nekako istodobno kad i HAVC, otvoren je i prvi ured Programa MEDIA Europske zajednice te su se time otvorila vrata bogate riznice kojom upravlja Europska komisija. Hrvatski filmski profesionalci mogli su početi računati na europska sredstva u produkciji, promociji i distribuciji europskih i hrvatskih audiovizualnih djela.

Pod sigurnim i kontinuiranim vodstvom Martine Petrović program je u svojih deset godina hrvatskoj audiovizualnoj industriji osigurao 5,929.144 eura bespovratnih sredstava i može se smatrati vrlo uspjelim. Martina Petrović nije propustila obilježiti tih prilično trijumfalnih deset godina na prošlotjednom cjelodnevnom svečarskom, ali i radnom sastanku europskih i hrvatskih filmskih profesionalaca. Ipak – jedno je pitanje svima okupljenima visjelo iznad glave: što se događa s HAVC-om?

Film kao N-bomba Hrvati, Srbi, Bošnjaci PTSP-ovci skupa se liječe

Naime, u rasponu od tek nekoliko tjedana HAVC je napustilo pet dugogodišnjih suradnika i profesionalaca bez čijeg se doprinosa teško može zamisliti nesmetan rad naše ključne filmske institucije. Pogledi puni pitanja, kuloarske teorije i tiha objašnjavanja po kutovima kina na Kaptolu nudili su svakakva objašnjenja, no jedno nije moglo promaknuti ni najpovršnijem promatraču: hrvatska je filmska zajednica nakon dugog razdoblja šokiranosti sad već jasno posve uronjena u stupor.

O tim je stanjima mnoge retke ispisala poznata aktivistica i publicistica Naomi Klein, a za razumijevanje tog fenomena u našem filmskom miljeu potreb no je spomenuti još jednu, razumljivo neobilježenu, obljetnicu: 6. veljače 2017. godine Hrvoje Hribar je podnio ostavku na mjesto ravnatelja HAVC-a.

Šok i stupor

Nesmiljeni i žestoki napadi na Hrvoja Hribara trajali su mjesecima i nisu se birala sredstva kojima će ga se uzdrmati i ukloniti s čelnog mjesta Hrvatskog audiovizualnog centra. Saveznika je imao malo ili nimalo, a gledajući unazad, čini se kako su gotovo svi željeli da to medijsko mučenje i razvlačenje što prije završi – ovako ili onako. Grleni povici o utajenim milijunima bili su poput crvene krpe pred očima medija, građana i naravno, institucija.

“Negativac” je otišao, a o crvenoj krpi ćemo još malo na kraju... Ono što Hribarovi krvnici nisu znali ili za što uopće nisu marili jest: (hrvatska) kinematografija je poput koraljnog grebena. Mali ekosustav u kojem svatko ovisi o svakome i napad na jedan njegov dio dovodi u opasnost cjelinu. Napad na sam vrh, na svojevrsnog “morskog psa” tog koraljnoga grebena, morao je ostaviti fatalnu posljedicu i rana se upravo proteklih tjedana razjapila na mjestu na kojem nitko nije ni pomišljao da može nastati.

Posve šokirani napadom na njihov greben hrvatski filmaši posljednjih su godinu dana u posvemašnem stuporu. Nitko više ne podiže glas, nitko ne mreška more, a Daniel Rafaelić, Hribarov nasljednik na čelu HAVC-a, za svoju je primarnu zadaću preuzeo upravo taj zadatak: primiriti situaciju. U toj općoj bonaci nitko se nije glasnije zapitao kako to da petero bitnih djelatnika odlazi iz institucije, i to baš kad ona raspisuje natječaje za zapošljavanje.

Odlasci profesionalaca iz HAVC-a ni u Hribarovo vrijeme nisu bili rijetki i često mu se to zamjeralo tu nesposobnost da zadrži oko sebe kvalitetne ljude. Hribar je mnoge od njih zasjenio, netko bi rekao time i štitio, no svi uspjesi HAVC-a ni približno nisu Hribarovi. Dapače, priča o uspjehu HAVC-a je priča o gotovo cijelom vodu za javnost bezimenih, ali vrijednih profesionalaca. Prije svih priča o snažnom HAVC-u je priča o Ivani Ivišić koja je u Cannesu za Hrvatsku pronašla divno mjesto pod suncem na tamošnjem filmskom sajmu.

RUŠENJE TABUA On je bio prvi homoseksualac u jugoslavenskom filmu

Ivišić je i u Berlinu izborila sjajnu, središnju poziciju glavne zgrade marketa. Uspješan Program poticaja za ulaganja u proizvodnju audiovizualnih djela, koji je hrvatskom gospodarstvu u prvih pet godina donio gotovo 400 milijuna kuna, osmislila je i postavila Tatjana Aćimović.

Kapitalni projekt od nemjerljive važnosti za razinu medijske pismenosti i filmske kulture u Hrvatskoj, projekt digitalizacije nezavisnih kinoprikazivača i digitalizaciju 28 kina u 18 županija i 27 gradova te šest filmskih festivala vodila je Tina Hajon. Sve redom vrijedne stručnjakinje koje su prije ili kasnije napustile HAVC. Međutim, s jednom velikom razlikom u odnosu na posljednji egzodus. Sve su one prvo obavile svoj posao, uvele u njega nasljednike i potom otišle.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nedavnim odlaskom Marija Kozine, ključne osobe promocije i plasmana Hrvatskog audiovizualnog centra, prekinula se uspješna desetogodišnja promotivna žila kucavica osmišljena i postavljena od Ivane Ivišić, koja je najblistavije trenutke imala u Cannesu 2015., kad je “Zvizdan” Dalibora Matanića nagrađen od strane žirija programa Un Certain Regard.

Grebeni i otoci

Što je filmska industrija najlakše se može vidjeti na ključnim svjetskim festivalima i pripadajućim sajmovima, odnosno marketima. Berlin i Cannes stoje bok uz bok jedan drugome, u mnogočemu posve različiti, no u jednome jednaki: ako su pojedine kinematografije veći ili manji koraljni grebeni, na tim se mjestima mogu vidjeti kako izgledaju njihovi koraljni otoci. Mjesta su to iznimne vreve, brojnih ideja, projekata, planova, ugovora, namjera, obećanja i nadanja.

Nemilosrdan i brz svijet u kojem je jedna stvar na visokoj cijeni: pouzdanost. Povjerenje se teško stječe, no lako gubi te knjižica kontakata i planova Marija Kozine bez Marija Kozine ne znači ništa. Jednako vrijedi za apsolutno svaku takvu knjižicu svakog pojedinog filmskog profesionalca. Ovogodišnji Berlinale za naš film, ali i za HAVC nije dobro prošao. Već tijekom trajanja festivala dolazile su vijesti kako stvari ne funkcioniraju dobro, kako se stvorio jaz između “starih” i “novih” djelatnika, između njihovih prioriteta i vizija.

Nije, naravno, dugo trebalo ni da naši tradicionalni partneri i suradnici iz drugih zemalja to isto primijete, ali i osjete na vlastitoj koži. Počeli smo gubiti na vrijednosti najvažnije monete, na već spomenutoj pouzdanosti... A upravo je ona, uz povjerenje partnera da će se dogovoreno ispoštovati i ostvariti, stvorila od HAVC-a ključnu točku filma jugoistočne Europe. Gotovo svaki iole ambiciozniji filmski projekt na području bivše Jugoslavije i šire posljednjih je godina bio na stolu profesionalaca iz HAVC-a.

Ponajprije na onom još jedne neznane junakinje u borbi za ugled hrvatskog filma: Sanje Ravlić, naše predstavnice i spone s Eurimagesom, fondom Vijeća Europe namijenjenog poticanju koprodukcije, distribucije i promocije europskog filmskog stvaralaštva. Koliki je utjecaj HAVC-a važan najlakše se mogao vidjeti na beogradskom FEST-u prije dvije godine, kad se natjecateljski program srpskog filma nije mogao zamisliti bez hrvatskog kapitala.

Sretan rođendan Bulajićeva 'Neretva' danas bi koštala 100 milijuna dolara

Gotovo trećina filmova (“Dobra žena”, “Narodni heroj Ljiljan Vidić”, “S one strane”, “Ti mene nosiš”, “Zvizdan” i “Život je truba”) snimljena je s većinskim ili manjinskim hrvatskim udjelom. To je klasična definicija “kulturnog utjecaja”. Neki od najvažnijih filmova s jugoistoka Europe posljednjih godina ne bi bili snimljeni bez hrvatskog novca: “Krugovi”, “Ničije dijete” i “Sieranevada”, primjerice. Također, ono u čemu smo nedvojbeni bili prvi u ovom dijelu svijeta se mijenja – svoje vlastite financijske poticaje stranim filmskim ekipama u međuvremenu su uveli Crna Gora, Makedonija, Slovenija i Srbija, a na tom je pravcu i Rumunjska.

Povrh te činjenice ostaje i spoznaja da se u privlačenju stranih filmskih ekipa od osnivanja Programa poticaja nije ništa dodatno razvilo. Nije otvoren ni jedan suvremeni studio; ostali smo u toj globalnoj utakmici na vlastitoj početnoj poziciji – sjajne lokacije i sposobni profesionalci.

Mirovanje kao poraz

Hrvatska kinematografija i filmski in dustrija nema pravo na mirovanje i na amputaciju od velikih projekata i zamisli. Stajanje na mjestu za HAVC značilo bi isto što i neplivanje za morskoga psa: sigurnu smrt. I to ne samo za HAVC. Problemi poput dostupnosti hrvatskih filmova već predu go ostaju neriješeni. Pokušajte kupiti DVD s nekim hrvatskim naslovom. U pravilu ne možete. Pokušajte ga pronaći na nekom legalnom digitalnom servisu. Ni to neće ići uz poneki izuzetak. O filmskoj baštini da ne govorimo.

Od četristotinjak snimljenih dugometražnih igranih filmova digitalizirano je tek njih dvadesetak, a u drugim je filmskim rodovima statistika još poraznija. Istodobno, došlo je do smanjivanja količine odobrenih filmova i njihovih budžeta, a već kontinuirano su u najnepovljnijoj poziciji oni koji i najmanje imaju – eksperimentalisti i debitanti.

Novi Zakon o audiovizualnim djelatnostima također se već dugo čeka, a s obzirom na brojnost primjedbi i sugestija profesionalaca te strukovnih udruga na prijedlog Zakona daleko smo od kvalitetne regulacije i unapređenja audiovizualnog sektora. Posla je puno, a vremena i novca tradicionalno malo. Poražavajuće je da se oskudijeva i u kadrovskom pogledu. Od prvoga dana podkapacitiran u smislu odnosa opsega posla i broja djelatnika, HAVC si ne smije dopustiti olako gubljenje kvalitetnog kadra.

U velikim državama poput Njemačke ili Francuske ljudi su možda zamjenjivi, u malima poput Hrvatske nikad i nikako. Neusklađenost prioriteta i interesa te strategije djelovanja rezultirali su lošim berlinskim danima, a nedavna radikalna promjena (uspješnog) profesionalnog tima sasvim sigurno neće pomoći na predstojećim canneskima. Potrebno je buđenje, potrebno je pokretanje. Mirovanje je jednako porazu.

Crvena krpa

'Kralj Lear' 'Da sam kao mlad bio hrabriji, možda bih još bio u Zagrebu'

I na kraju malo o crvenoj krpi, brojnim optužbama o spiskanim, utajenim i pokradenim milijunima. Hribara nema već godinu dana, no službenih optužnica još nema. Nalaz revizije za 2016. godinu još se čeka, no negativan nalaz one za 2015., kad se sve razjasnilo i sleglo, spao je na jedno parkirno mjesto, petnaest službenih telefona za vanjske suradnike s troškom od 250 kuna mjesečno i četiri povećanja plaće za pet posto.

U koridi mahanje crvenom krpom životinja plati glavom, a čini se kako smo mi odlučili ubiti kravu zbog jednog čak ni odreska, nego (političkog) obračuna. U Prigorju su krave nekad zvali drugim mamama jedna je godinama hranila cijelu obitelj. Deset je godina tek pola životnog vijeka tih hraniteljica i sad je jedino pitanje hoće li obitelj filmaša i njihovi politički gospodari svoju sačuvati ili ne.