Obljetnice su, prije svega, dobri pokazatelji. Prilike da se obilježi određeni odsjek vremena, napravi pregled, presjek, definira pogled u budućnost te prisjeti kad je i kako sve započelo. Kad su obljetnice “okrugle”, poput primjerice pete ili desete, možemo biti sigurni da ćemo o instituciji ili projektu o kojemu se radi čuti puno, iscrpno i, sasvim sigurno, pomalo patetično.
Takva je ljudska priroda i u rasponu od tek jedne govornikove rečenice na obilježavanju obljetnica često od pretjerane sentimentalnosti dolazimo do pretjeranog optimizma u tek nekoliko riječi. Svejedno, jedna institucija ove godine broji deset godina postojanja, no o njoj još nismo čuli ni glasa. Hrvatski audiovizualni centar, ta krovna institucija hrvatskog filma, među nama je točno deset godina.
Zamišljen, osnovan i pokrenut s ciljem sustavnog promicanja audiovizualnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj, HAVC je jedan od rijetkih svijetlih primjera koji je već od početka napravio točno ono što se od njega očekivalo – usustavio je audiovizualnu djelatnost do razine koju su mnogi priželjkivali, no malo tko uistinu i očekivao. Samozatajno, ali i vizionarski, Albert Kapović zakotrljao je prvi kamen i uskoro se stvorila lavina.
Nekako istodobno kad i HAVC, otvoren je i prvi ured Programa MEDIA Europske zajednice te su se time otvorila vrata bogate riznice kojom upravlja Europska komisija. Hrvatski filmski profesionalci mogli su početi računati na europska sredstva u produkciji, promociji i distribuciji europskih i hrvatskih audiovizualnih djela.
Pod sigurnim i kontinuiranim vodstvom Martine Petrović program je u svojih deset godina hrvatskoj audiovizualnoj industriji osigurao 5,929.144 eura bespovratnih sredstava i može se smatrati vrlo uspjelim. Martina Petrović nije propustila obilježiti tih prilično trijumfalnih deset godina na prošlotjednom cjelodnevnom svečarskom, ali i radnom sastanku europskih i hrvatskih filmskih profesionalaca. Ipak – jedno je pitanje svima okupljenima visjelo iznad glave: što se događa s HAVC-om?
Naime, u rasponu od tek nekoliko tjedana HAVC je napustilo pet dugogodišnjih suradnika i profesionalaca bez čijeg se doprinosa teško može zamisliti nesmetan rad naše ključne filmske institucije. Pogledi puni pitanja, kuloarske teorije i tiha objašnjavanja po kutovima kina na Kaptolu nudili su svakakva objašnjenja, no jedno nije moglo promaknuti ni najpovršnijem promatraču: hrvatska je filmska zajednica nakon dugog razdoblja šokiranosti sad već jasno posve uronjena u stupor.
O tim je stanjima mnoge retke ispisala poznata aktivistica i publicistica Naomi Klein, a za razumijevanje tog fenomena u našem filmskom miljeu potreb no je spomenuti još jednu, razumljivo neobilježenu, obljetnicu: 6. veljače 2017. godine Hrvoje Hribar je podnio ostavku na mjesto ravnatelja HAVC-a.
Šok i stupor
Nesmiljeni i žestoki napadi na Hrvoja Hribara trajali su mjesecima i nisu se birala sredstva kojima će ga se uzdrmati i ukloniti s čelnog mjesta Hrvatskog audiovizualnog centra. Saveznika je imao malo ili nimalo, a gledajući unazad, čini se kako su gotovo svi željeli da to medijsko mučenje i razvlačenje što prije završi – ovako ili onako. Grleni povici o utajenim milijunima bili su poput crvene krpe pred očima medija, građana i naravno, institucija.
“Negativac” je otišao, a o crvenoj krpi ćemo još malo na kraju... Ono što Hribarovi krvnici nisu znali ili za što uopće nisu marili jest: (hrvatska) kinematografija je poput koraljnog grebena. Mali ekosustav u kojem svatko ovisi o svakome i napad na jedan njegov dio dovodi u opasnost cjelinu. Napad na sam vrh, na svojevrsnog “morskog psa” tog koraljnoga grebena, morao je ostaviti fatalnu posljedicu i rana se upravo proteklih tjedana razjapila na mjestu na kojem nitko nije ni pomišljao da može nastati.
Posve šokirani napadom na njihov greben hrvatski filmaši posljednjih su godinu dana u posvemašnem stuporu. Nitko više ne podiže glas, nitko ne mreška more, a Daniel Rafaelić, Hribarov nasljednik na čelu HAVC-a, za svoju je primarnu zadaću preuzeo upravo taj zadatak: primiriti situaciju. U toj općoj bonaci nitko se nije glasnije zapitao kako to da petero bitnih djelatnika odlazi iz institucije, i to baš kad ona raspisuje natječaje za zapošljavanje.
Odlasci profesionalaca iz HAVC-a ni u Hribarovo vrijeme nisu bili rijetki i često mu se to zamjeralo tu nesposobnost da zadrži oko sebe kvalitetne ljude. Hribar je mnoge od njih zasjenio, netko bi rekao time i štitio, no svi uspjesi HAVC-a ni približno nisu Hribarovi. Dapače, priča o uspjehu HAVC-a je priča o gotovo cijelom vodu za javnost bezimenih, ali vrijednih profesionalaca. Prije svih priča o snažnom HAVC-u je priča o Ivani Ivišić koja je u Cannesu za Hrvatsku pronašla divno mjesto pod suncem na tamošnjem filmskom sajmu.
Ivišić je i u Berlinu izborila sjajnu, središnju poziciju glavne zgrade marketa. Uspješan Program poticaja za ulaganja u proizvodnju audiovizualnih djela, koji je hrvatskom gospodarstvu u prvih pet godina donio gotovo 400 milijuna kuna, osmislila je i postavila Tatjana Aćimović.
Kapitalni projekt od nemjerljive važnosti za razinu medijske pismenosti i filmske kulture u Hrvatskoj, projekt digitalizacije nezavisnih kinoprikazivača i digitalizaciju 28 kina u 18 županija i 27 gradova te šest filmskih festivala vodila je Tina Hajon. Sve redom vrijedne stručnjakinje koje su prije ili kasnije napustile HAVC. Međutim, s jednom velikom razlikom u odnosu na posljednji egzodus. Sve su one prvo obavile svoj posao, uvele u njega nasljednike i potom otišle.
Nastavak na sljedećoj stranici...
