Kultura
2096 prikaza

Hrvati, Srbi, Bošnjaci PTSP-ovci skupa se liječe

Leon Lučev
1/5
Luka Stanzl/PIXSELL
Ubijali su se, sad najbolje razumiju jedni, druge, kaže Leon Lučev, kao i da je 'bio branitelj, sad je umjetnik'

Hoće li se ratni veterani iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, okupljeni na mirovnoj radionici, svojevrsnoj psihodrami, u udaljenom planinskom hotelu, suočiti s posttraumatskim sindromom i otpustiti nataloženu bol ili će i dalje frcati iskre na nacionalnoj i vjerskoj osnovi tema je najnovijeg filma kazališnog, filmskog i televizijskoga glumca Leona Lučeva "Muškarci ne plaču", koji je na svim festivalima na kojima je dosad prikazan, od Karlovyih Vary preko Herceg Novog i Sarajeva do Bergena, izazvao ovacije i suze.

Film je režirao bosansko-hercegovački redatelj Alen Drljević, kojemu je to dugometražni debi, i izabran je kao BiH kandidat za Oscara. Nastao je po motivima stvarnih događaja, čak su neki likovi bazirani na likovima iz života. Zanimljivo je da su mnogi glumci u filmu, kao i sam Drljević, bili u ratu, i to na suprotnim stranama, pa tako imaju osobno ratno iksustvo.

Zijah Sokolović Zijah Sokolović Kultura "Kad je komunizam propao, komunisti nisu nigdje otišli"

Premda se film najavljuje kao film-bomba, koji ruši predrasude o braniteljima, ali i muškarcima, Lučev, koji je i sam bio branitelj od 1991. do 1994., smatra da je puno važnije što film otvara dosad još neotvorenu temu duboko zakopane boli u braniteljima, koja je ista kod svih, bez obzira na to o kojoj je vojsci riječ. Što je točno moći će se provjeriti već u utorak, 14. studenog, kad će u kinu Europa u sklopu 15. Zagreb film festivala biti održana prva hrvatska projekcija filma "Muškarci ne plaču".

O čemu govori film 'Muškarci ne plaču'?

Leon Lučev | Author: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL

Film otvara temu boli, traume, samoće, otuđenja i usamljenosti prozrokovane sudjelovanjem u ratnim akcijama, zarobljeništvu... Nudi jedan način suočenja s tim osobnim 'materijalima' kroz tehniku psihodrame kao put ka otvaranju bolnih tema, prihvaćanju istih, suočenju, a kao posljedica toga vraćanje sebi, zbližavanju s drugim ljudima koji su prošli isto.

Zajedništvu. Konkretno, to je priča o slovenskom terapeutu koji organizira radionice psihodrame za vojnike zaraćenih strana na području BiH, dakle hrvatske, muslimanske i srpske. On ih kroz tu metodu psihodrame polako uvodi u neke njihove priče koje nikad nisu izgovorili. On preuzima jako veliku odgovornost za grupu ljudi, ne znajući što će se kod njih otvoriti.

A otvaraju se duboko zakopane boli i traume, primjerice, kod čovjeka koji je bio zarobljen i kojeg su mučili, zatim kod čovjeka zbog čije je zapovjedne odgovornosti pobijeno 20 ljudi, kod čovjeka kojeg su natjerali da ubija zarobljenike, kod klinca kojeg je majka natjerala da ide u vojsku i koji je u prvoj akciji ostao oduzet. Sve to ostalo je upisano u njima, oni s time žive i šute. A onda počinju izricati.

Veljko Bulajić Veljko Bulajić Kultura 'Nijemci su me ranili bombom, a brata mi je ubio četnik'

Film se najavljuje kao film u kojem se ruše predrasude i o braniteljima. Možete li to pojasniti?

Film ima nekoliko slojeva. Ako bismo ga ogolili i o njemu govorili isključivo terapeutski, bez spominjanja rata, to je film o suočenju s boli i izricanju trauma koje u tim ljudima stoje 20 i više godina te ih još nikome nisu izrekli. Dakle, o prihvaćanju, dopuštanju te na kraju izricanju i transformaciji boli. Te traume kod svakoga su drukčije: kod jednoga je ubojstvo, kod drugog nasilje i mučenje, kod trećega odgovornost i krivnja za smrt suboraca...

Na toj razini to je film o prolasku kroz bol i dopuštanju da se ta bol pretvori u tugu te da se možda nakon 20 i nešto godina krene u proces izlječenja, transformacije te boli kroz tugu u nešto novo. Na drugoj razini promatramo vojnike triju suprotnih strana – Hrvate, Srbe i muslimane, koji su međusobno ratovali, a zapravo ih povezuje ratno iskustvo. Kad se maknu ti nacionalni identiteti, dolazimo do ljudi koji imaju slične boli i koji se jako prepoznaju.

Oni kroz podršku cijele grupe mogu proći kroz vlastitu bol i ranjivost, osjetiti emocije koje možda u društvu u kojem su odrasli i žive ne mogu izraziti ili nemaju s kime iskomunicirati. Dogodi se ponekad situacija da te čovjek koji je bio na suprotnoj strani jako dobro razumije jer ima slično iskustvo.

Na trećoj razini, to je film o zajedništvu. Kad se oni suoče s vlastitom boli i preuzmu odgovornost za suočavanje s tom boli, dogodi se prepoznavanje i početak novog života. Jako je teško početi novi život dok je bol još stvrdnuta u tebi. Ti je možeš mentalno razumjeti, ali ona i dalje priča svoju priču, traži slične situacije i potvrdu te boli. I dok se taj dio okamenjene boli ne prihvati, dopusti, otpusti kroz tugu i ne transformira, uzaludno nam je razumijevanje na racionalnom nivou.

Uspiju li oni u tom izricanju doprijeti do sebe?

Leon Lučev | Author: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL

Na početku krenu sa svađama, optužbama i pičkaranjem na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, ali nakon toga, kako odmiče psihodrama, ulaze u bol i tu više nema nacionalnog. Prestaje biti bitno kakve su se kape nosile, bitno je ono što ljudi sad osjećaju.

Kakav je vaš lik?

Valentin je Dalmatinac, iz Šibenika, živi na Capriju, a u ratu je bio zapovjednik jedinice. U jednoj akciji je izgubio dvadeset ljudi. Dječak iz jedinice koji je ostao u okruženju, na poziciji na koju ga je Valentin postavio, počinio je samoubojstvo. Zbog toga osjeća krivnju. Povlači se u sebe, pije i ostaje sam. To nikako ne može procesuirati, stalno je u tome. Na radionicu dolazi u sebi odlučan da se suoči s tim, tako da mu rad pomaže da sve to izgovori, da shvati da nije sam i da postoje ljudi koji imaju slična iskustva.

U filmu je okupljena glumačka ekipa iz Hrvatske, BiH, Srbije i Slovenije, a neki od njih su, kao i vi, bili u ratu. Kakva je bila atmosfera na setu?

Boris Isaković i Jasna Djurić su iz Srbije, Sebastian Cavazza i Primož Petkovšek su Slovenci, Ivo Gregurović i ja smo iz Hrvatske, a Ermin Bravo, Emir Hadžihafizbegović i Izudin Bajrović su iz Bosne. Mirko Zečević Tadić je ratni veteran iz Brčkog, iz HVO-a, invalid je, nema nogu, a penje se na Kilimandžaro. Nermin Karaić je iz Sarajeva, iz Armije BiH. To su sve vrhunski glumci, naše prijateljske veze traju desetak godina, vrlo smo bliski i jako se volimo.

Kad je ljubav podloga, možemo sve reći jedni drugima i nitko se neće naljutiti. I redatelj Alen Drljević, kao i producent Damir Ibrahimović, bili su u ratu. Premda je Alenu to debitantski film, imao je iskustvo, hrabrost i realizirani potencijal da nam da povjerenje i pusti nas da radimo najbolje što možemo uz njegove korekcije. Na snimanju je bila vedra i vesela atmosfera, osjećali smo veliko zajedništvo i toliko smo osjećali te likove da smo išli do kraja. Imali smo i pomoć od Vlade Miloševića, jednog od najboljih edukatora za psihodramu u regiji, s kojim smo i prošli radionicu psihodrame.

Nastavak čitajte na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.