Aralica: Pokvareni komunist tada je bio prava rijetkost!
Pred sam kraj romana "Farell", opisujući idejni luk glavnog junaka romana Gašpara Grbeše Bilonjića, Ivan Aralica piše retke koji zapanjuju:
"Ako je bio onaj koji je njega i mnoge druge, sve Zekane u Farellu, učinio komunistima, Gašpar nije bio i onaj koji je stvorio komunizam, pa njegova laž, njegova kleptomanija, u temelje komunizma ne može ni biti ugrađena. Gašpar je bio pokvareni sjemeništarac kojemu se učinilo da će svoju bolesnu gramzivost i vlastohleplje teže ostvariti u crkvi, gdje je pokvarenih i vlastohlepnih sva sila, nego u Komunističkoj partiji, gdje su takvi prava rijetkost, rijetkost kao što je on bio. Zato je odlučio svoju kleptomaniju i kleptolagniju ostvariti u komunizmu. A kad je vidio da to tamo ne prolazi, od toga je odustao..."
Ivan Aralica u očima mlađe publike kotira kao pisac s Tuđmanova noćnog ormarića, Vrhovnikov privatni klasik, dijelom i ideolog, pisao mu je koncepte nekih važnih istupa. Nakon Tuđmanova odlaska politički se pasivizirao, ali je kao pisac vodio žestok rat protiv "mentalnih komunista". U recentnoj politici naginjao je više Pašaliću nego Sanaderu, pa je ovakva ocjena komunističkog pokreta, premda djelomično izvučena iz konteksta, ipak šokantna.
Da je takva lauda napisana u pohvalu političkih profila a la Drago Krpina, nitko se ne bi osobito iznenadio, no ocjena komunizma kao puritanskog pokreta u kojemu bolesno gramzivi i vlastohlepni imaju malo prostora, dok je u crkvi "pokvarenih i vlastohlepnih sva sila", nagoni na propitivanje. Malo je mjesta sumnji da je tu riječ o uvjerenju pisca, koje je pripisano glavnom liku.
No njegov je stav, kako rekosmo, ipak, nešto reljefniji: američke Hrvate, komuniste, on naziva "Zekanima" (zekani su konji zelenkaste boje), dok drugo političko pleme, ljute Hrvate, naziva "Zadrtanima", čemu ne treba prijevoda. Aralica je o komunizmu ranije govorio kao o sustavu nastalu iz mržnje i zavisti (siromašnih prema bogatima, Napoleon je jednom rekao da je Francusku revoluciju "pokretala taština, jednakost joj je bila samo izlikom"), dok je u "Psima u trgovištu" kroz lik Sulejmana prikazao Tita.
U nizu pamfleta, poput "Mentalnog komunista", Aralica je iznio tezu da "mentalni komunisti vjeruju kako će vječno vladati Hrvatskom", a moguće ih je prepoznati po snažnoj ljubomori i zavisti. Premda je sam bio u partizanima, založio se za ostanak ploče s famoznim natpisom "Za dom spremni u Jasenovcu". "HOS-ova ploča mora ostati u Jasenovcu", rekao je, "a protivnike ploče treba uvjeriti da ZDS u njezinu grbu ne znači slavljenje ustaškog režima, nego da je ta ploča postavljena u spomen žrtvi pripadnika HOS-a.
Drugo, stranke ljevice moraju shvatiti da komunizam kao osnova njihove stranačke ideologije mora biti uklonjen. Treba izjednačiti komunizam i fašizam, a iz antifašizma apstrahirati komunističko vodstvo", rekao je za Večernji list... No nije jasno zašto.
Ako među komunistima nije prolazila kleptomanija (masovno raširena bolest hrvatske političke vrhuške, koja malo pomalo uništava ovu zemlju), ako je vlastohlepnih bilo malo, ili manje no u crkvi gdje ih, slušamo li Isusa, uopće ne bi trebalo biti, ako kleptolagniju (orgazmičku sreću nakon uspješne krađe) nije moguće ostvariti među komunistima - zašto onda ekskomunicirati takve blaženike iz demokratske političke zajednice?
U kojoj - budimo realni - dominiraju kleptomani, vlastohlepni lopovi i beskrupulozni pojedinci izliveni iz Gašparova kalupa... Hrvati iz Zagore činili su veliki dio članstva američke KP. Bježeći od gladi i siromaštva, dolazili su u američke rudnike i čeličane. Vješto napisan, napet, zanimljiv, radnjom i karakterima raskošan roman, "Farell" prikazuje odlazak Gašpara Bilonića u taj grad, te njegovu mobilizaciju sunarodnjaka za ideje Partije, u kojima se koristi svim sredstvima - lažima, lukavošću, opsjenama, prijevarama svih vrsta.
Vode ga pohlepa i ambicija, a kako je sposoban, uspijeva se fotografirati i sa Staljinom. Bivši sjemeništarac, kao i Džugašvili, Gašpar prenosi crkvene rituale u svoju partijsku organizaciju, koja uskoro počinje funkcionirati kao alternativna crkva, kao nova religija. Ta je religija, doduše, prilično raspojasana - komunisti imaju prilično slobodouman seksualni moral.
Oni su promiskuitetni, to vide kao dio opće emancipacije čovječanstva, "šaraju" kad god mogu. Premda fiktivni lik, Gašpar je nalik na mnoge američke Hrvate tih godina, npr. Stevea Nelsona - Stjepana Mesaroša - koji je bio istaknuti američki komunist, borac u Španjolskoj i politički komesar američke brigade.
Fascinantno je da su Hrvati, mali narod koji je početkom stoljeća bio pod višeslojnom stranom vlašću, uz to iz dozlaboga nepismenog dijela Europe, u 20. stoljeću uspjeli ostaviti toliki trag na međunarodnoj i svjetskoj političkoj sceni. U 2. svjetskom ratu bila je riječ o partizanskom pokretu, većinski popunjenom Hrvatima, koji je godinama držao jedini slobodni teritorij u Europi, a u tom pokretu sudjelovao je kao dječak i Ivan Aralica.
Potom Josip Broz, o kojemu izvod matične knjige vjenčanih iz 1952. potvrđuje da se izjašnjavao kao Hrvat, bez da bi zbog toga završio na robiji, tijekom Hladnog rata održavao je ravnotežu između kapitalističkog i komunističkog bloka, poput tampon zone. Aralica nas, konačno, podsjeća na povijesnu činjenicu koju je do njegova "Farella" uvelike prekrio zaborav: 1925. godine Hrvati su činili čak sedminu cjelokupnog članstva KP SAD-a. Pa još kakvi Hrvati! Mahom iz dinarskih krajeva, takvih u kojima su tad još pamtili i bojeve s Turcima.
Kao netko tko je kao jako mlad bio u NOB-u, tko je poslije o njemu pisao kao razočarani idealist i oštri antikomunist, a u njemu je otkrio i korijene predaka, Aralica je pisao u "Farrellu".
"Ta se partija formirala u tom industrijskom središtu, u gradu Farrellu u Americi. A kako su Hrvati tu bili brojčano najjači, bilo ih je 25.000, prirodno je bilo da se učlanjuju u komuniste. Kad sam čitao ispise useljenika iz naših krajeva u SAD-u, vidio sam mnoge za koje nisam imao pojma da su umrli u Americi. Tamo su otišla dva brata mojega djeda, susjedi, brojna rodbina", objasnio nam je Aralica.
Koliko su Hrvati bili utjecajni u KP SAD-a pokazuje i to što je hrvatski jezik bio jedan od najzastupljenijih u tiskanju komunističkih novina u SAD-u, uz bok njemačkom i ruskom. Izlazili su Glas komunista, Komunista, Radnik, potom Glas radnika, Radnički glasnik, Narodni glasnik, Narodni zajedničar, u Chicagu je bila Radnička knjižara hrvatskih komunista u SAD-u, od 1937. i Hrvatsko potporno bratstvo. Kako su se Hrvati proveli s komunizmom u 20. stoljeću, pitali smo Aralicu, i jesu li ga "prokockali"?
"Što se tiče odnosa prema komunizmu, mislim da su Hrvati prošli kao većina europskih malih naroda. Kod nas se uvriježilo vjerovati da su komunistički utjecaji dolazili iz Rusije, s onim ljudima koji su sudjelovali u Oktobarskoj revoluciji - ili kao ratni zarobljenici ili kao oni koji su iz drugih europskih zemalja dolazili u Rusiju da sudjeluju u revoluciji. Međutim, kad sam istražujući sudbinu mojega djeda u komunistima doznao o ovim zbivanjima u Farrellu, vidio sam da je komunistički utjecaj u hrvatski narod, i prije i tijekom te nakon Oktobarske revolucije, dolazio iz zapadnih zemalja. Žarište tih komunističkih ideja bila su tri velika naroda: Nijemci, Francuzi i Englezi, ali je dobar dio njih začet u SAD-u. Odatle su i neki blagdani, kao Prvi maj, vezani upravo uz SAD. Samo, kako je u SAD-u komunizam doživio potpuni debakl, na to se zaboravilo i ostao je dojam da je sve dolazilo iz SSSR-a", rekao je Aralica.
Na isti način, ističe, komunizam nije autohton ni u samoj Rusiji.
"Mi se danas čudimo da se u Rusiji na krilima nacionalizma ili patriotizma razvija vrlo moćna nacija. Čini mi se kao da je komunizam Rusiji dan da ga isproba, da je nametnut od zapadnih zemalja koje su time htjele usporiti jedan munjeviti rast ruskog naroda, gospodarstva, pa i dominaciju u svjetskim prostorima. Za nas je bilo začuđujuće kad je u 90-ima došlo do raspada SSSR-a. Moram reći, kao student ruske književnosti i pasionirani pratilac tih zbivanja, da me to nije začudilo. SSSR se raspao lakše nego što se raspala Jugoslavija, 1000 puta lakše. Smatram da je brzi raspad SSSR-a, kao i spori raspad Jugoslavije, bio posljedica toga što je na čelu čitavog komunističkog bloka i SSSR-a njezina jezgra bila najmoćnija nacija. Njima je taj niz malih, slabih državica bio samo teret. Rusi su se toga vrlo lako riješili, naravno, uz iznimku Bjelorusije, koja je vrlo tijesno vezana uz Rusiju, i dijelova Ukrajine koji su etnički ruski, Krim i Donbas. Bilo je teškoća i kod onih naroda, kavkaskih, koji su direktno oslonjeni na Ruse. Drugdje je to išlo jako lako", rekao je Aralica.
Nastavak na sljedećoj stranici...
On kaže i to da je zamah komunizma, što se tiče samog početka, bio privid.
"Revolucija je u Rusiji bila golemi, golemi nazadak. Bio je ubijen veći dio stanovništva, ubijena je intelektualna elita. Te priče da je Maksim Gorki spašavao intelektualce... On je zapravo bio očajan što ovi učiniše, a konačno je i njega Staljin smaknuo jer mu je prigovarao: 'Pa, zašto ubijaš učene ljude?'. Tek potom su ni iz čega stvarali novu elitu."
Što se tiče širenja prosvjetiteljstva kao Svetog grala ideologije komunista, Aralica kaže da je nakon 2. svjetskog rata to bilo lako provoditi naprosto zato što je sve bilo zaostalo, što je i najmanja okupljena zbirka knjiga u tim uvjetima djelovala poput kulturnog proboja.
"Kraljevina Jugoslavija je podigla školu u mojem selu, naprosto nije vremenski stigla sve pokriti do rata. Bio je to proces i u Austro-Ugarskoj. Samo što su komunisti to vješto koristili. Što se tiče kulturnih institucija, i to je išlo takvim entuzijazmom, otvarala su se kazališta u svakoj školi, u svakome mjestu. To jest bilo dobro, ali i taj proces je počeo puno prije, s HSS-om. I ta stranka je imala izraženu lijevu i prosvjetiteljsku orijentaciju. Bilo je toga i kod Slovenaca - 'Mohorjeva družba', kod Srba 'Kolo srpskih sestara'. Komunisti su te oblike populizma samo dalje razvijali.
Umjetnost? U komunizmu ste imali mjerenje svega vrijednošću doprinosa razvoju komunizma. Tako je Lenjin glorificirao film, Staljin ga je obožavao. A to su činili i s književnošću. Odatle Krležin sukob na književnoj ljevici, rekao je: 'Književnost to ne smije raditi!' I to još prije rata. Zato on i nije išao u partizane", rekao je.
Njegov idealizam ideologijom za koju ističe da je u elementarnom dijelu direktno ukorijenjena u kršćanstvu razbio se nakon rata kad je vidio da ipak postoje jednaki i jednakiji. Razlika u odnosu na današnje prilike je, kaže, to što je tad pojam luksuznog bio na puno nižoj razini - stan ili kuća, dobro odijelo i dovoljno dobre hrane većini je bilo dovoljna povlastica da ne ide u nezakonite oblike korupcije. Odatle on izvlači i svoju tezu o "komunističkom mentalitetu" kojemu kapitalizam, poslije 1990., daje presudnu priliku da se razmaše.
No prvi komunisti o kojima on piše u Farrellu, suvremenici revolucionara Oktobra u Rusiji, bili su takvi idealisti da Aralica u romanu navodi Gašpara, "pokvarenog sjemeništarca", koji je komunistima pristupio zato što se u Crkvi nije mogao probiti u golemoj konkurenciji "kleptomana", da bi u komunistima shvatio da ni tu ne prolazi jer su tu grabež i vlastohleplje takva rijetkost da je previše odskakao. Taj fenomen Aralica je naširoko objasnio:
"Ti naši ljudi koji su odlazili u Farrell, ako su bili pismeni, na njih se komunistička ideologija jako lijepila. Mojeg djeda opismenili su fratri. Zapanjuje koliko je puno visokih komunista bilo u mladosti ili religiozno ili predisponirano da postanu svećenici. Staljin je bio pop, jedino što je imao od škole bilo je sjemenište. Zatim Tito, Krleža..."
Partizani su, kaže, vrlo često bili vjernici, nije bilo govora o suzbijanju vjere u NOB-u. U partizanima su postojali i službeni svećenici - katolički, pravoslavni i muslimanski.
"Ako ćemo pravo, nitko od tih naših koji su u Americi išli u komuniste taj politički potez nije doživljavao kao odlazak od Crkve", pričao je. Bila je riječ o ideji o "Kristu kao prvom komunistu". Aralica se za Express svojedobno složio sa zaključkom da nema kvalitetnog komunista bez dobrog tradicionalnog vjeronauka u formativnim godinama.
"Mislim da su to doista bili pravi komunisti. Ti ljudi polaze od kršćanskog učenja, da je Isus tražio jednakost svih ljudi, pa kako to nisu mogli postići popovi, odnosno Crkva, da će to postići komunisti jer će podići revoluciju i preraspodijeliti dobra. To je bila jednostavna shema koju je prihvaćao naš čovjek. Moj djed je htio postati bogat, nije imao ništa protiv kapitalizma, u njega se čak savršeno uklapao kao ugostitelj. Nije imao ništa ni protiv Crkve, ona ga je opismenila. Ali ga je fascinirala mogućnost da se konačno provede u djelo nauk Isusov. Oni su nosili iskonsku ideju jednakosti, a ovi drugi su preuzeli samo borbu za isticanje i bogaćenje. To je komunizam i dovelo do kraha", kazao je.
Tako su oni pismeniji, ne i spektakularno obrazovani, postali Zekani, a oni nepismeni, koji su se u SAD-u nastavljali držati stare tradicije, uz Crkvu, ostali su Zadrtani. Aralica strogo razlikuje prve, iskrene idealiste od kasnijeg komunizma, nasilja i jagme za povlasticama i samobogaćenjem. Na pitanje da objasni dio o "svoj sili gramzivih i vlastohlepnih u Crkvi", nasuprot puritanskim prvim komunistima, Aralica je odgovorio anegdotom.
"U Crkvi od početaka imate procese raščišćavanja onoga što nije dobro. Imate svetost ali i ljude s manama, i stalno to dvoje morate usklađivati. Moj pokojni prijatelj Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski, znao bi mi reći: 'Znaš li što je najveći dokaz da Bog postoji? To što Crkva postoji, a da je mi svećenici nismo uništili'. Razotkrivanje skandala i obračun s njima Crkvu pročišćava, učvršćuje je, ljude s manama se pročišćava, a ostaje svetost. I komunisti su imali svoju svetost, kao revolucija, napredak, te je isto kao i u Crkvi i u komunizmu postojao ljudski faktor. No komunistička svetost se istopila u jednoj generaciji, ostao je samo ljudski faktor", kazao je.
Komunizam je imao i "svece-mučenike".
"Osnovna ideja komunizma doista je do te mjere privlačila ljude da su bili spremni žrtvovati svoj život. U romanu imate lik Cije Perice koji to prikazuje. Ali kad je rat završio, bile su razdiobe, jedni su slijedili put da se bogate, a drugi su išli u teško razočaranje. Pitate zašto danas nema takvih asketa i puritanaca? Reći ću vam: dabogda ih nikad ni ne bilo, to da ima ljudi koji su spremni dati i svoj život! Jer to se događa samo u kritičnim momentima u povijesti, kao kad se, primjerice, morala braniti nova hrvatska država. Tolika želja se akumulirala među ljudima da su mladi bili spremni ginuti za obranu te zemlje. Entuzijazma ipak mislim da ima još i danas. Evo, u vašoj branši, pa i u stranačkim životima. Polaganje vlastitog života kao žrtve, ne, neka se to više ne ponovi!", rekao je Aralica.
Na kraju smo ga pitali i o nedostatku samoprijegora u doba neovisne nacije. Mogu li se tajkunizacija, grabež kroz privatizaciju i slično zvati domoljubnima?
"Naravno da to uopće nije domobljublje! Ali tu ulazimo u ekonomiju gdje vam ja nisam stručnjak. Ha, ha, ha!"