To što Zlatko Gall nije napisao klasičnu biografiju, već je Dedićevu diskografiju - točnije, ‘glazbarstvo’, ‘pjesmarstvo’, filmografiju, liriku, aforizme, slikarstvo i ostalo – stavio pod tu egidu, nadopunivši ga s prikladnom količinom memoaristike, prisiljava čovjeka na korištenje barem dvije rečenice s uskličnicima, mada pravilo pristojnosti nalaže da je uskličnik po kartici teksta sasvim dovoljan. Prva rečenica glasi - gle, pa i 225 stranica posvećenih domaćem glazbenom opusu, može biti uzbudljivo kao triler! Drugo, opet usklik, i naša estrada, zabavna glazba, ima autora, preciznije, kant-autora, koji može zanimljivim sadržajem ispuniti knjigu u opsegu koji je inače rezerviran za ratne heroje, političare i kriminalce, ili sve troje u jednom! Gallu - ovdje svakako treba odati i priznanje odličnom piscu - je taj zadatak uspio zato što Arsena prati od početka svoje karijere, zato što ga zna u dušu, i zato što se poput mnogih među nama, trovao Arsenom (overdoziran, ali živ), pjesnikom naših života. U čemu je tajna Dedićeve poezije (jer, tu je primarno riječ o poeziji)? U tome što je Dedić najkraćim putem, najekonomičnijim jezikom (u kojemu je, kako je savjetovao Krilov, riječima tijesno a mislima široko) uspijevao doći do samog jezgra svima zajedničke emocije, baš kao i njegov najveći pjesnički uzor, kojemu je stao uz bok. U intervjuu za “Nezavisne novine’ Arsen je rekao: “Moja najveća ljubav je Tin Ujević. Moj pokojni kum Zvonimir Golob je pred kraj života stalno sjedio s Tinom u Tip-topu’. Ja nisam imao sreću upoznati Tina. Umro je 11. novembra 1955. godine. Nažalost, ja sam počeo u Zagrebu živjeti 1957. godine, tako da Tina nisam imao sreću ni zagrliti...” Šteta, ali zagrlio ga je svojim lirskim genijem, dokazujući pobratimstvo lica u svemiru. Osjećajan, dubok, elegičan, nikad – ali nikad – trivijalan, Arsen je, vidimo u knjizi, već od ranih kritičara, najnemilosrdnijih od nemilosrdnih, kumova Tenžere i Mandića, bio priznat kao klasik koji spaja nemoguće, prezrenu estradu i štovanu visoku kulturu. “Nitko nema pravo zatvarati vrata žanrovima ni drukčijim rukopisima. 

Pristajem na rukopis guslara i na Goranov. Ne razlikujem Brela od našeg milog Tadijanovića. To su različiti rukopisi, isti dosezi...” rekao je jednom a ta je formula, nalik na eklekticizam, dala dobar dio naših ponajboljih kulturnih proizvoda, od Ivana Meštrovića do Gorana Bregovića ili Pere Gotovca. Za Arsenovo je otmjeno i duboko pjesmarstvo bila potrebna silna hrabrost. Ići svojim putem, mimo, ili nasuprot svih, s nečim što je šezdesetih i sedamdesetih, u onoj kulturnoj klimi moralo zvučati kao šamar masovnom ukusu, nije zahtijevalo malo odlučnosti i snage volje. Jer, to je značilo staviti na kocku udobnost, egzistenciju, popularnost, sve. Kako preživjeti pjevajući “Moderato cantabile” u sredini gdje se pjeva sa prstom u uvu? Iz Gallove se knjige vidi kako je najveći dio Arsenovih evergrina loše prolazio na festivalima, mnoge su mu pjesme odbijene od žirija ali ih je potvrdio najstručniji žiri - život. Sve je počelo dosta loše – već je prvi njegov koncert, negdje 1953., Slobodna Dalmacija prikazala je pod naslovom “Fijasko u Drnišu” (ako Arsen nije muljao, jer taj tekst u digitaliziranom arhivu Slobodne Dalmacije nismo uspjeli pronaći), no do “odjavne špice” išlo je samo uzlazno. S prizvukom tuge i gorčine proizašle iz osobnog iskustva, Arsen je, uz ponešto taštine, aforistički primijetio da mase uvijek nepogrešivo prepoznaju dobre autore, da bi ih potom rušili. Ipak, kad je umro, za njima je plakala cijela Jugoslavija. Tada već debelo bivša. U knjizi ima i dosta detalja iz privatnog Arsenova života, pa i pravih tragičnih epizoda. Među najgore spada ona u kojoj trudnoj Gabi, u visokoj fazi trudnoće, netko telefonira kako bi joj priopćio lažnu vijest da je Arsen poginuo u prometnoj nesreći. Gabi je ta suluda, lažna vijest, toliko uzrujala da je pobacila. Bilo je to perfidno ubojstvo., koje je izveo nepoznati, nikad otkriveni počinitelj. Motiv nije moguće reći s pouzdanjem ali vjerojatno je riječ o ljubomori ili nečemu sličnom. 

Mučno. To je vječni pratitelj genijalnih ljudi, jal. Arsen se, znao je reći, od svega “sklanjao u rad“. Džaba ti talent ako ne želiš raditi. Bio je osamljeni borac, lirski kondotjer koji nije spadao ni u čiji čopor. Od prvih razočarenja kolektivom i kolektivistima (u socijalizmu, kad je zbog religioznih pjesama imao problema) do epohe nacionalizma, on je uvijek bio solist. Bio je fanatik rada. Odlično je zapažao naše mane. “Mi imamo”, govorio je, “sjajne, sposobne ljude, ali nemamo volje. Još kad su posebno plaćeni, onda nekako i ide, ali ovo što sam snimao s velikim orkestrima već su prebacili na radio, na rad za plaću. Čim se prešlo na rad za plaću, ajme meni. Kad sam radio sa Zagrebačkim solistima, npr. za Kreljinu ‘Stelu’, to su bili disciplinirani glazbenici koji rade privatno jer su samostalna glazbena udruga. Tako je onda divota raditi, jer može im se sve reći. Što je glazbenik bolji, s njime lakše komuniciraš, a ako je loš, onda će imati sto primjedbi. Pokušajte mu reći da ne zna, a ja inače tako razgovaram gdje god mogu. Nisam osobito milosrdan, ali najčešće moram prešutjeti, jer inače orkestar neće obaviti posao do kraja.” O opsesiji savršenstvom govori i ovaj citat iz Gallove knjige: “Tadejev film radili smo u Češkoj. Česi imaju orkestar koji se zove Fisio, što znači filmski simfonijski orkestar, koji neprekidno djeluje od 1942. S njima sam snimio partituru za film ‘Tajna starog tavana’, dječji ZF. Bilo mi je zgodno što su mi rekli da je moja partitura bila količinski najveći materijal koji je ikad stigao pred taj orkestar. 

Kako se tamo radi, o tome vam ne moram govoriti. U nas ne smiješ nekome reći ponovi, jer će ti odgovoriti: A kaj je bilo? Treba ponavljati samo koliko treba da se dođe do savršenog…” “U nas je sve teže, u nas nikomu ne možeš izgovoriti da opet nešto odsvira, a da ne kažeš zašto ponavljamo. Ponavljamo zato što ne znaš svirati, trebalo bi reći. Inače me uvijek radovalo kada sam pisao za simfonijski orkestar, za velike orkestre radio sam i partiture za: ‘Prosjake i sinove’, ‘U registraturi’, ‘Glembajeve’, ‘Donatora’ i ‘Hajdučki gaj’ (...) Radio sam i u Rimu i u Milanu. To je bilo dobro, ali ne mislim da se u nas ne mogu napraviti vrhunski rezultati. Treba nam samo veći angažman, pošteniji odnos… “O Arsenu sam desetljećima pisao često i mnogo, razgovarao s njim, bio na svim značajnijim koncertima, ali i veselio se s Draženom Vrdoljakom i Sinišom Škaricom na urnebesnim rođendanskim feštama u njegovu šibenskom dvoru” piše Gall. I tako je to trajalo sve do 17. kolovoza 2015., kad sam napisao i onaj posljednji novinski oproštajni tekst koji je objavljen uz egidu “in memoriam“. “Teško je bilo s Arsenom zadnjih godina, slušati što priča...”, citira Gall riječi Matije Dedića. “On je jako otvoreno, čak i u medijima, govorio kako svoju priču privodi kraju. Ja sam uvijek mislio: ‘On je takav, mračnjak, pa sad priča tako’, dok se nisam zaista uvjerio u to da je on osjetio da njegov život vrlo brzo više neće sličiti na ono kako je on navikao živjeti. Da bude kralj i vladar, okružen obožavateljima. Nažalost, uspio je u svojoj namjeri da ‘tu priču privede kraju’. Bio sam ljut na njega i najradije bih mu rekao: ‘Čovječe, ipak nisi ozbiljno bolestan. S druge strane, ne možeš zauvijek imati karijeru. Probaj ostati zbog Lu i Eme. Međutim, i on je shvatio da svojom odlukom da završi svoj život definitivno olakšava svima nama koji smo bili oko njega. Spasio je i sebe od bolničkih ležanja, i Gabi, koja je već u ozbiljnim godinama. Arsen se jednostavno povukao. Jednog ljeta je samo nestao, kako je i htio...”