To što Zlatko Gall nije napisao klasičnu biografiju, već je Dedićevu diskografiju - točnije, ‘glazbarstvo’, ‘pjesmarstvo’, filmografiju, liriku, aforizme, slikarstvo i ostalo – stavio pod tu egidu, nadopunivši ga s prikladnom količinom memoaristike, prisiljava čovjeka na korištenje barem dvije rečenice s uskličnicima, mada pravilo pristojnosti nalaže da je uskličnik po kartici teksta sasvim dovoljan. Prva rečenica glasi - gle, pa i 225 stranica posvećenih domaćem glazbenom opusu, može biti uzbudljivo kao triler! Drugo, opet usklik, i naša estrada, zabavna glazba, ima autora, preciznije, kant-autora, koji može zanimljivim sadržajem ispuniti knjigu u opsegu koji je inače rezerviran za ratne heroje, političare i kriminalce, ili sve troje u jednom! Gallu - ovdje svakako treba odati i priznanje odličnom piscu - je taj zadatak uspio zato što Arsena prati od početka svoje karijere, zato što ga zna u dušu, i zato što se poput mnogih među nama, trovao Arsenom (overdoziran, ali živ), pjesnikom naših života. U čemu je tajna Dedićeve poezije (jer, tu je primarno riječ o poeziji)? U tome što je Dedić najkraćim putem, najekonomičnijim jezikom (u kojemu je, kako je savjetovao Krilov, riječima tijesno a mislima široko) uspijevao doći do samog jezgra svima zajedničke emocije, baš kao i njegov najveći pjesnički uzor, kojemu je stao uz bok. U intervjuu za “Nezavisne novine’ Arsen je rekao: “Moja najveća ljubav je Tin Ujević. Moj pokojni kum Zvonimir Golob je pred kraj života stalno sjedio s Tinom u Tip-topu’. Ja nisam imao sreću upoznati Tina. Umro je 11. novembra 1955. godine. Nažalost, ja sam počeo u Zagrebu živjeti 1957. godine, tako da Tina nisam imao sreću ni zagrliti...” Šteta, ali zagrlio ga je svojim lirskim genijem, dokazujući pobratimstvo lica u svemiru. Osjećajan, dubok, elegičan, nikad – ali nikad – trivijalan, Arsen je, vidimo u knjizi, već od ranih kritičara, najnemilosrdnijih od nemilosrdnih, kumova Tenžere i Mandića, bio priznat kao klasik koji spaja nemoguće, prezrenu estradu i štovanu visoku kulturu. “Nitko nema pravo zatvarati vrata žanrovima ni drukčijim rukopisima.
