Ponuditi svoj davni, unisono hvaljen književni debi nekim novim klincima, koji su sada u dobi u kojoj je autor bio kad su mu ukoričene prve proze, prilika je da se kultna generacijska knjiga revalorizira u drugačijem ključu. Čitanje s vremenskim odmakom, u drukčijim okolnostima, izvan konteksta u kojem se mladenačko djelo ispisivalo, donijet će svježe interpretacije i kritičke uvide, pa tako i moguće spoznaje o eventualnim manjkovima teksta s poodavno mitskim statusom ili pak njegovu nepodnošenju protoka vremena. Sve navedeno takvu autorsku odluku čini uzbudljivom, ali, dakako, i riskantnom. Baš na to odvažio se Stanislav Habjan, grafički dizajner, likovni i multimedijalni umjetnik i performer, sa svojom zbirkom kratkih proza inicijalno naslovljenom "Nemoguća varijanta", i to čak trideset i šest godina od prvog izdanja, ovaj put uz dodatak "i drugih priča". Trima cjelinama iz izvorne zbirke – "Izvanredna životinja", "Povijest bolesti" i "Foreign Affairs", pridodane su ovdje još dvije - "Mailart Office" te "I druge priče" - koje su se kumulirale od 1980-ih. Dok je izdanje iz orwellovske 1984., iz doba revivala kratkopričaške forme, objavio Centar društvenih djelatnosti, kao jedno od najzapaženijih među dvanaest naslova tada novopokrenute, a kasnije vrlo utjecajne biblioteke (časopisa) Quorum, dizajn i grafičku pripremu proširenog izdanja iz studenog prošle godine potpisuje Petikat, kuća koju Habjan vodi s Borisom Greinerom i Danijelom Žeželjem. Riječ je o raznorodnim, ponegdje i teško žanrovski odredivim minimalističkim zapisima u slobodnoj formi, kratkim pričama i apsurdističkim minijaturama, stilskim vježbama, leksičkim igrarijama te poetskim crticama, a sve to gusto je premreženo glazbenim, književnim i stripovskim referencama čime je kreiran popkulturalni melanž koji će biti primarno izazovan informiranijoj, napose obrazovanijoj publici. U negdje autoironičnim, drugdje dirljivim, često ludičkim prozama Habjan kolažira elemente kanonske i popularne književnosti, ne mareći za jazove i srazove između visokog i niskog, artizma i trivijalnosti, upušta se u dijalogiziranje s generacijskim autorima, ali i u intelektualnu razmjenu s inspirativnim mu prethodnicima od Štulića do Waitsa, od Hemingwaya do Buzzatija, od Jarrea do Briana Enoa. 

Kao ključna odrednica zbirke nameće se urbana ambijentiranost; "Nemoguća varijanta i druge priče" u svim svojim segmentima autentična je zagrebačka priča pa čak i kad su fabule situirane u Ameriku, u tuđu literaturu, na otok ili u san. Također, odmah je jasno, dokumenti su to interaktivnosti i magije koja proizlazi iz generacijskog i intelektualnog prepoznavanja, iz kontinuiranog druženja i neraskidivog zajedništva, iz višerazinske povezanosti grupice najbližih prijatelja, ujedno i kolega umjetnika. Svojevrsna ekskluzivnost kao ishodišna točka generira prepoznatljivu, vanvremensku snolikost, ali katkad i pretencioznost tog eklektičnog i sebi okrenutog, zapravo samodostatnog svijeta. Problem s kojim bi se, stoga, mogao suočiti čitatelj koji formativno ne pripada osamdesetima, a koji uz to nije ni pripadnik autorovog šireg kruga, osjećaj je da u tu knjigu, u svu tu internu mitologiju, ustvari nije pozvan. Dobrodošao je svakako, rečenice su meke i benevolentne, fragmenti ispovjedni i lirski, ali upravo taj intimizam kod slučajnog čitatelja stvara nelagodu autsajderske zatečenosti u nečijem privatnom razgovoru, voajerskog zavirivanja u tuđe dnevničke zapise ili povjerljivu korespondenciju. Habjan i jest autor epistolarnosti, strastveno piše posvete prijateljima, kao što je ona za Davora Mindoljevića ili pisma, poput onog koje upućuje Edi Budiši, prerano preminulom kvorumovcu. U pitanju je zbirka netipičnih dimenzija 18.5 x 16.5 s posve bijelim koricama i minimalističkim ovitkom, konceptualnog predznaka. Obličje knjige, tog u ovom slučaju naglašeno umjetničkog predmeta, u svojoj je superiornoj jednostavnosti silno pozivajuće, no čitatelj će brzo udariti o barijeru pa zaključiti da je tekst kao kriptiran, da mu, čitatelju, nedostaje kod. 

To nas dovodi do kvorumaške teze da autor mora poznavati svu svoju publiku; u skladu s tim Habjan kao da unaprijed zna kome se obraća, a to, čini se, nismo mi. Dok se svojim dizajnerskim radom, a tijekom godina potpisuje vizualni identitet brojnih književnih i filmskih festivala, kazališnih predstava i kulturnih časopisa, Habjan itekako otvarao publici, tu mahom ostaje nedostupan, neproničan, čak elitistički hermetičan, što čitatelja prvotno uvučenog slikovitošću svako malo izbacuje iz priče, a onda i obeshrabruje, umara. Veseli, u ovakvom kriptičnom primjeru i više nego inače, što su obje knjige popraćene pogovorom - Vjekoslava Bobana u izvornom odnosno Dubravke Zime u novom izdanju - vrijedan je to običaj od kojeg su izuzev Disputa i Šarenog dućana odustali nažalost gotovo svi domaći izdavači. Nakon prve zbirke priča Stanislav Habjan, sklon kolektivnim angažmanima i praksama, usredotočuje se na druge stvaralačke forme pa se intenzivno bavi grafičkim dizajnom te u tandemu s Greinerom i Žeželjem, a djelujući unutar umjetničkih grupacija Greiner i Kropilak, Slipa konfidenca i Petikat, ostvaruje impresivan niz knjiga i kataloga, grafičkih mapa i slikovnica. Ukratko, Habjan je izniman po tome što je stvorio vlastitu manufakturu i svojom proizvodnjom izvan mainstreama postavio receptivni okvir za zahtjevniju publiku. Prošireno reizdanje "Nemoguće varijante" pojavljuje se u doba pandemijskog kaosa i privremenog zamiranja života, ali baš u takvom kriznom trenutku Habjanu izlaze još dvije nove knjige: prva nosi naslov "Košulja na cvjetove i pjesme na struju" i, kako je objašnjeno podnaslovom, namijenjena je pjevanju, a druga, "Vrijeme & mi: PostApoc dijalozi", nastala je kao dio glazbeno tj. literarno multimedijalnog projekta Car je gol. Treba reći da se tolika produktivnost poklapa s novim naslovom Hrvatskog dizajnerskog društva, naime tamo je upravo objavljena umjetnička monografija "Neobjavljeno 1983-2023", kao neformalni presjek Habjanova umjetničkog i dizajnerskog djelovanja. Iznenađuje ta Habjanova policentrična (hiper)aktivnost, u kojoj ima mladalaštva, zaigranosti i zapitanosti, intelektualne svježine i umjetničke neuništivosti, nužnosti odmjeravanja snaga sa samim sobom i upornog vraćanja na titrave početke, kao da se uvijek iznova ima potrebu potvrđivati kao autor. Habjanova vizualnost ipak je jača od literarnosti, a i ondje, u tim prozno poetskim, nerijetko poprilično eksperimentalnim tekstovima, najdojmljivija je opet vizualna osjetilnost, estetizacija zbilje, očuđenje nekih sasvim banalnih zbivanja. Stanislava Habjana bilo bi zgodno doživjeti u zoni koja za njega nije već istražena i sigurna, evo, zašto ne u teatarskoj adaptaciji vlastitih priča.