Ponuditi svoj davni, unisono hvaljen književni debi nekim novim klincima, koji su sada u dobi u kojoj je autor bio kad su mu ukoričene prve proze, prilika je da se kultna generacijska knjiga revalorizira u drugačijem ključu. Čitanje s vremenskim odmakom, u drukčijim okolnostima, izvan konteksta u kojem se mladenačko djelo ispisivalo, donijet će svježe interpretacije i kritičke uvide, pa tako i moguće spoznaje o eventualnim manjkovima teksta s poodavno mitskim statusom ili pak njegovu nepodnošenju protoka vremena. Sve navedeno takvu autorsku odluku čini uzbudljivom, ali, dakako, i riskantnom. Baš na to odvažio se Stanislav Habjan, grafički dizajner, likovni i multimedijalni umjetnik i performer, sa svojom zbirkom kratkih proza inicijalno naslovljenom "Nemoguća varijanta", i to čak trideset i šest godina od prvog izdanja, ovaj put uz dodatak "i drugih priča". Trima cjelinama iz izvorne zbirke – "Izvanredna životinja", "Povijest bolesti" i "Foreign Affairs", pridodane su ovdje još dvije - "Mailart Office" te "I druge priče" - koje su se kumulirale od 1980-ih. Dok je izdanje iz orwellovske 1984., iz doba revivala kratkopričaške forme, objavio Centar društvenih djelatnosti, kao jedno od najzapaženijih među dvanaest naslova tada novopokrenute, a kasnije vrlo utjecajne biblioteke (časopisa) Quorum, dizajn i grafičku pripremu proširenog izdanja iz studenog prošle godine potpisuje Petikat, kuća koju Habjan vodi s Borisom Greinerom i Danijelom Žeželjem. Riječ je o raznorodnim, ponegdje i teško žanrovski odredivim minimalističkim zapisima u slobodnoj formi, kratkim pričama i apsurdističkim minijaturama, stilskim vježbama, leksičkim igrarijama te poetskim crticama, a sve to gusto je premreženo glazbenim, književnim i stripovskim referencama čime je kreiran popkulturalni melanž koji će biti primarno izazovan informiranijoj, napose obrazovanijoj publici. U negdje autoironičnim, drugdje dirljivim, često ludičkim prozama Habjan kolažira elemente kanonske i popularne književnosti, ne mareći za jazove i srazove između visokog i niskog, artizma i trivijalnosti, upušta se u dijalogiziranje s generacijskim autorima, ali i u intelektualnu razmjenu s inspirativnim mu prethodnicima od Štulića do Waitsa, od Hemingwaya do Buzzatija, od Jarrea do Briana Enoa.
