Kad sam vidio "Umornu smrt", odjednom sam shvatio da želim raditi filmove, piše u autobiografiji Luis Bunuel. "Nisu me toliko uzbudile same tri priče", nastavlja, "nego ona glavna, dolazak čovjeka u crnom šeširu (kojega sam istoga trena prepoznao kao Smrt) u flamanski gradić, te scena na groblju. Nešto je iz tog filma prodiralo u moju dubinu. Razbistrilo mi je život i moju viziju svijeta".

"Umorna smrt" je podnaslovljena kao "Njemačka narodna priča u šest kitica". Zašto šest, to ni Lang ni njegova scenaristica i supruga Thea von Harbou nikad nisu objasnili. Film ima jednu središnju priču u koju su utkane tri priče o smrti iz srednjovjekovnog Bagdada, renesansne Venecije i carske Kine.

U središnjoj priči mladom zaljubljenom flamanskom paru pridružuje se u kočiji muškarac odjeven u crno, s velikim crnim šeširom na glavi. On je Smrt, a došao je po momka jer mu je vrijeme umrijeti. Kad ga odvede na drugi svijet, djevojka pati i Smrt joj predloži da u tri različita razdoblja pokuša voljenom spasiti život.

Ako uspije, on će joj ga vratiti iz mrtvih. Djevojka ne uspijeva te na kraju pristaje i sama umrijeti kako bi bila s voljenim u svijetu mrtvih. Film završava dvosmisleno: Smrt zagrli i vodi ljubavni par, a potom nestaje i ostavlja ih zajedno, a mi ne znamo jesu li ostali u svijetu živih ili mrtvih.

Nedavno prikazana restaurirana verzija "Umorne smrti" izazvala je po tko zna koji put u 96 godina od nastanka pozornost ljubitelja filma i umjetnosti 20. stoljeća. To je osmi film Fritza Langa, snimljen 1921., te prvi s kojim je postigao uspjeh u Njemačkoj i svijetu. Nije utjecao samo na Bunuela i sudbinski mu usmjerio život, nego i na mnoge redatelje širom svijeta.

Mladi Alfred Hitchcock bio je toliko impresioniran filmom da je tijekom dvadesetih godina sa suprugom hodočastio Langu u Njemačku jer ga je želio upoznati i vidjeti kako radi u UFA studiju u Potsdam-Babelsbergu kraj Berlina, najstarijem velikom filmskom studiju na svijetu, osnovanom 1912. Ingmar Bergman u "Sedmom pečatu" (1957.) doslovno je preslikao Smrt iz Langova filma, a glumac Bengt Ekerot preuzeo je odjeću, izgled i kretnje Langova glumca, Bernhardta Goetzkea, sve osim šešira.

Međunarodni, engleski naslov filma "Sudbina" (Destiny) manje je dojmljiv i poetski precizan od Langova, no nije netočan jer je sudbina, kako je govorio Lang, središnji motiv cijelog njegova opusa, od prvoga filma "Mješanka" iz 1919. do posljednjeg "Tisuću očiju doktora Mabusea", snimljenog 1960. Kao što je njegova Smrt u filmu umorna od vođenja ljudi u svijet mrtvih, tako je i Lang cijelog svojeg uzbudljivog života bio umoran od neočekivanih preokreta koje mu je dodjeljivala sudbina.

BILE SU POJAM Nacističke starlete: Hitleru je bilo važno da su lijepe

Nikad nije bio miran i spokojan te taj nemir, nesigurnost, tjeskoba i strah od onoga što će ga bilo kad, bilo gdje i na bilo koji način dočekati, utkan je u sve njegove filmove. Langovi su junaci progonjeni, opsjednuti i nespokojni, bez sigurnog mjesta za život, a ono malo kratkotrajne sreće što im sudbina dopušta tek je kratki prolog njihovih nesreća. Postoji jedan događaj iz Langova života koji oslikava njegove strahove od neočekivanih obrata sudbine. Jednom ga je policija uhitila pod sumnjom da je počinio ubojstvo.

Lang nije imao pojma o tome i, naravno, nije počinio nikakvo ubojstvo, no nije mogao dokazati gdje je bio u vrijeme kad se ubojstvo dogodilo. Nije imao alibi. Kafkijanski osjećaj nemoći zbog neosnovanog uhićenja toliko se usjekao u njegovu svijest da je od trenutka kad je oslobođen sumnje i pušten na slobodu počeo voditi dnevnik za koji su njegovi prijatelji rekli da je najdosadniji dnevnik svih vremena.

U njemu nije bilo nijedne misli, zapažanja, događaja, baš ničeg zanimljivog osim tisuća stranica statistike Langova kretanja svakoga dana njegova života, s preciznim podacima o mjestu, vremenu i radnji. Na primjer: ustao iz kreveta u 6:39, izašao iz stana u 8:12, bio u studiju od 8:45, u 13:28 Hans donio sendvič od šunke i pivo, u 19:05 došao Pavel Bucha kojemu sam bacio stolicu u glavu, u 20:30 s Mitzi, Josefom i Lotte na večeri kod Hoffmana, jeo biftek i knedle s makom, popio tri krigle svijetlog piva, večeru platio Josef...

I tako desetljećima, dok ga je služio vid, sve zbog straha da bi ga jednom ponovno mogla privesti policija te da bi bio spreman i mogao dokazati gdje je bio, s kim i što je radio bilo kad tijekom bilo kojeg dana i noći svojega života. Lang nije bio "control freak" samo prema samome sebi, nego i prema svima s kojima je radio. Vrlo konkretan, precizan i zahtjevan, rano je stekao glas neugodnog redatelja i nesnošljivog tiranina s kojim, dok je bio u Hollywoodu, mnogi poznati glumci nisu željeli raditi, što mu je bila velika prepreka u karijeri.

Fritz Lang, punim imenom Friedrich Christian Anton, rodio se, kao i još trojica velikih redatelja, Erich von Stroheim, Billy Wilder i Josef von Sternberg, u Beču, 5. 12. 1890. Majka mu je bila Židovka koja je prešla na katoličku vjeru, otac moravskog podrijetla, po zanimanju arhitekt. Odgojen je u dobrostojećoj bečkoj građanskoj obitelji kao katolik, vrlo discipliniran, ali istodobno nemirnog duha, bujne mašte i željan pustolovina.

Nakon srednje škole započinje tehnički studij, brzo ga napušta, upisuje studij grafičkih umjetnosti, prekida i taj studij te započinje još jedan umjetnički, prekida ga, napušta obiteljski dom i putuje, prvo u Belgiju i Nizozemsku, zatim obilazi mediteranske zemlje, a potom Aziju, sve do Balija i Kine. Od 1913. do 1914 živi u Parizu kao slikar.

U Prvom svjetskom ratu služi na raznim ratištima kao poručnik, više puta je ranjavan i s nekoliko odličja za hrabrost završava u vojnoj bolnici gdje crta, slika i piše prve scenarije za tad vrlo popularne filmske serijale po uzoru na one francuskog redatelja Louisa Feuilladea. Langa je posebno impresionirao Feuilladeov pet i pol satni "Fantomas" (1913. - 1914.), što je iznimno važno jer će do kraja karijere u svim svojim filmovima spajati popularnu kulturu s visokom umjetnošću, šund s akademski priznatim formama, nisko s uzvišenim, blato sa zvijezdama, podzemlje s nebom...

Po svršetku rata piše prve scenarije i glumi razne živopisne uloge, a 1919. režira "Mješanku", prvi od sedam filmova u kojima eksperimentira, usavršava svoj stil te stječe dramaturške i narativne vještine. S osmim filmom, "Umornom smrti" 1921., započinje Langov niz od sedam antologijskih nijemih filmova kojima stječe slavu jednog od najvećih svjetskih redatelja: "Dr, Mabuse, kockar" (1922.), "Nibelunzi: Siegfried" i "Nibelunzi: Kriemhildina osveta" (1924.), "Metropolis" (1927.), "Špijuni" (1928.) i "Žena na Mjesecu" (1929.).

S tim filmovima Lang stvara neku vrstu klasičnog starog zavjeta umjetnosti filma nijemoga razdoblja. Drevni mitovi, bajke, znanstvena fantastika, distopija, špijunaža, kriminalno podzemlje, narodne priče i predanja, sve to u svega sedam filmova i devet godina. Koliko su Langovi filmovi proročki ispred svojega vremena vidljivo je ako usporedimo "Metropolis" sa suvrenim distopijskim hit serijalom "Igre gladi".

SLAVNA FILMAŠICA Leni Riefenstal - genijalka koja je proslavila Hitlera

Osnovna podjela svijeta na vladajuću elitu i pokornu većinu je ista, motiv pobune također, no sve bez Langove biblijske vizije apokaliptične budućnosti. Langov nijemi filmski stari zavjet koristi poetski jezik simbola, mitološku ikonografiju i apstraktno poimanje vremena. Filmovi mogu trajati sat, dva, tri, četiri, prema potrebi, ponekad u dva dijela.

Nijemi starozavjetni kanon završava "Ženom na Mjesecu", znanstveno-fantastičnim filmom u kojemu Lang sudbini suvremene civilizacije odbrojava trajanje apokaliptičnim nizanjem brojeva unatrag, od desetke do nule, prvi put u povijesti u brojčanom nizu koji ima svoj svršetak, a koji je kasnije preuzet u stvarnosti za sva odbrojavanja do početka, na primjer, utrke ili lansiranja svemirskog broda. To je ujedno i film u kojemu ostavlja ljubavni par sretan, kao i u "Umornoj smrti", ali sam samcat, na Mjesecu.

Daleko od ljudi. Langovi novozavjetni zvučni filmovi sublimiraju poetski jezik simbola i mitološku ikonografiju u okružje grada i svakodnevice. Božanski elementi, zemlja, zrak, voda i vatra svedeni su na jedan element koji je stvorio moderni čovjek: asfalt. Nijemi starozavjetni poetski ples svjetlosti duginih nijansi od bljeska do potpune tame dobija u Langovim zvučnim filmovima oštre filmnoarovske sjene svakodnevnog urbanog života. Vrijeme više nije apstraktna, proročka, poetska kategorija, nego ima ritam prilagođen brzom i modernom načinu života. Langovi filmovi više ne traju tri i četiri sata, već najviše dva, a s vremenom i manje.

Langovo zvučno evanđelje započinje remek-djelom "M", prvim filmom o jednom serijskom ubojici (Jack Trbosjek u Pabstovoj "Pandorinoj kutiji" bio je epizodni lik), pedofilu Hansu Beckertu koji ubija djevojčice i čija sudbina, u Langovoj kirurški preciznoj političkoj i sociološkoj viziji bolesne moderne civilizacije, potresa i zrcali cijelo društvo, od vrha vlasti i policije pa do običnog puka i gangsterskog podzemlja.

Već sljedećom filmskom poslanicom, kriminalističkim filmom "Testament doktora Mabusea", Lang uzvisuje svojeg nijemog starozavjetnog demona zločina i podzemlja do pijedestala prototipa duhovnog oca nacionalsocijalizma. Snimljen 1933., u osvit dolaska Hitlera na vlast, film izaziva bijes nacista i dr. Joseph Goebbels zabranjuje njegovo prikazivanje pod optužbom da predstavlja prijetnju za red i zakon u zemlji te da može uznemiriti javnost.

Istodobno, Goebbels želi pridobiti Langa za "njemačku stvar". Hitler obožava "Nibelunge", Langov film koji je, kako piše u podnaslovu, "posvećen njemačkom narodu", a Goebbels voli "Metropolis", apokaliptičnu sliku totalitarne vlasti elite nad pokornim pukom. Goebbels, navodno, bez oklijevanja nudi "Meisteru" Langu upravu nad kinematografijom Trećeg Reicha. "Ali, za miloga Boga, Herr Reichskanzler", uzvraća Lang Goebbelsu, "moja majka je Židovka!".

Na što kancelar i ministar narodnog prosvjećenja i propagande Goebbels odgovara (vidimo ga kako se smiješi): "Herr Lang, mi odlučujemo o tome tko je Židov, a tko ne". Goebbels povjerava Langu da Hitler toliko voli njegove filmove da želi da njihov stil postane stil cijelog Trećeg Reicha.

Priča kaže, a Lang je njezin tvorac, da je sa sastanka s Goebbelsom otišao taksijem kući, uzeo pasoš i novca koliko je imao uza se te odjurio na kolodvor i prvim vlakom pobjegao u Pariz. Mada neki biografi tvrde da to nije istina i svoje tvrdnje dokazuju žigovima u Langovoj putovnici, to je sasvim nevažno. Činjenica je da je Lang odbio suradnju s nacistima i napustio Njemačku. A bio je Hitlerov i Goebbelsov ljubimac te je mogao postati fuehrer njemačke nacionalsocijalističke kinematografije.

Nakon kratkog boravka u Francuskoj, gdje režira romantičnu fantaziju "Liliom" (1933.), prema kazališnom komadu Ferenca Molnara (pogrešan projekt za Langa, koji bi bio idealan za Maxa Ophulsa ili Ernsta Lubitscha), odlazi na poziv producenta Davida O. Selznicka u Ameriku, gdje započinje novi život.

Iako se druži s mnogima od oko 800 njemačkih pisaca, skladatelja, glumaca, redatelja i ostalih umjetnika koji su protjerani ili su pobjegli pred Hitlerom, strastveno se uključuje u američki život i stvarnost, razgovara sa svima, upoznaje sve detalje svakodnevice, jezik, žargon, običaje...

Čita novine, skuplja detektivske i znanstveno-fantastične časopise, a posebno pažljivo prati stripove iz kojih je, kako kaže, najviše naučio o Americi i koji su mu pomogli u radu na holivudskim filmovima. U dvadeset godina, od 1936. do 1956., režira u Americi 22 filma, među kojima i antologijska ostvarenja: "Zakon linča" (1936.), "Samo jednom se živi" (1937.), "Lov na čovjeka" (1941.), "I krvnici umiru" (1943.), "Žena u izlogu" (1944.), "Ministarstvo straha" (1944.), "Grimizna ulica" (1945.), "Plašt i bodež" (1946.), "Ranč prokletih" (1952.), "Velika hajka" (1953.), "Ljudska žudnja" (1954.).

Veljko Bulajić 'Nijemci su me ranili bombom, a brata mi je ubio četnik'

No kao i u Njemačkoj tijekom Hitlera, tako i krajem 40-ih i početkom 50-ih, Americi u vrijeme senatora McCarthyja i njegove komisije za progon "ljevičara" optuženih za "antiameričku djelatnost", Lang ne može živjeti i raditi spokojno jer je osumnjičen za suradnju s komunistima, posebno s piscem i dramatičarem Bertloltom Brechtom, kojemu je osobno pomogao da dođe u SAD te s kojim je surađivao na scenarijima za filmove "I krvnici umiru" i "Ti i ja".

Osjećajući se sve više kao stranac, Lang 1956. napušta Ameriku i vraća se u Berlin, gdje prihvaća projekt koji je trebao raditi na početku karijere, prema romanu tadašnje supruge. Riječ o pustolovnom filmu u stilu Karla Maya u dva dijela: "Ešnapurski tigar" i "Indijski nadgrobni spomenik" (1959.).

Na razini priče pošteni karlmajevski šund, ali zato redateljski savršen i stilski profinjen, taj je diptih oduševio francuske novovalovce, posebno Claudea Chabrola, kojemu je Lang, kao i Bunuelu, odredio sudbinu kad je prvi put gledao "Testament doktora Mabusea" i odlučio se baviti filmom. Jedan drugi novovalovac, Jean-Luc Godard, dao je 1963. Langu ulogu samoga sebe u filmu "Prezir". Lang glumi Langa koji snima film prema Homerovoj "Odiseji" i sukobljava se s producentom, baš kao što je to radio u Hollywoodu.

Tad 73-godišnji Lang je skoro potpuno slijep, no glumi ulogu sebe disciplinirano i precizno, kako je i sam tražio od glumaca u svojim filmovima. Premda jedva vidi čitati slova, a televiziju gleda prislonjen očima na ekran, redigira svoju biografiju koju piše njegova prijateljica, filmska povijesničarka Lotte H. Eisner, te ispravlja sve što ne odobrava i dopušta joj, kao pravi "control freak", izdati verziju kojoj je i on autor, iako to nitko neće znati.

U svemu je, kako kaže još jedan njegov poštovatelj i novovovalovac Francois Truffaut, "neumitan". Truffaut opisuje Langov filmski stil kao da govori o njegovu životu: "Svaki kadar, svaki pokret kamere, svaki rez, svaka kretnja glumca i svaka gesta je konačna i neponovljiva".