Kad sam vidio "Umornu smrt", odjednom sam shvatio da želim raditi filmove, piše u autobiografiji Luis Bunuel. "Nisu me toliko uzbudile same tri priče", nastavlja, "nego ona glavna, dolazak čovjeka u crnom šeširu (kojega sam istoga trena prepoznao kao Smrt) u flamanski gradić, te scena na groblju. Nešto je iz tog filma prodiralo u moju dubinu. Razbistrilo mi je život i moju viziju svijeta".
"Umorna smrt" je podnaslovljena kao "Njemačka narodna priča u šest kitica". Zašto šest, to ni Lang ni njegova scenaristica i supruga Thea von Harbou nikad nisu objasnili. Film ima jednu središnju priču u koju su utkane tri priče o smrti iz srednjovjekovnog Bagdada, renesansne Venecije i carske Kine.
U središnjoj priči mladom zaljubljenom flamanskom paru pridružuje se u kočiji muškarac odjeven u crno, s velikim crnim šeširom na glavi. On je Smrt, a došao je po momka jer mu je vrijeme umrijeti. Kad ga odvede na drugi svijet, djevojka pati i Smrt joj predloži da u tri različita razdoblja pokuša voljenom spasiti život.
Ako uspije, on će joj ga vratiti iz mrtvih. Djevojka ne uspijeva te na kraju pristaje i sama umrijeti kako bi bila s voljenim u svijetu mrtvih. Film završava dvosmisleno: Smrt zagrli i vodi ljubavni par, a potom nestaje i ostavlja ih zajedno, a mi ne znamo jesu li ostali u svijetu živih ili mrtvih.
Nedavno prikazana restaurirana verzija "Umorne smrti" izazvala je po tko zna koji put u 96 godina od nastanka pozornost ljubitelja filma i umjetnosti 20. stoljeća. To je osmi film Fritza Langa, snimljen 1921., te prvi s kojim je postigao uspjeh u Njemačkoj i svijetu. Nije utjecao samo na Bunuela i sudbinski mu usmjerio život, nego i na mnoge redatelje širom svijeta.
Mladi Alfred Hitchcock bio je toliko impresioniran filmom da je tijekom dvadesetih godina sa suprugom hodočastio Langu u Njemačku jer ga je želio upoznati i vidjeti kako radi u UFA studiju u Potsdam-Babelsbergu kraj Berlina, najstarijem velikom filmskom studiju na svijetu, osnovanom 1912. Ingmar Bergman u "Sedmom pečatu" (1957.) doslovno je preslikao Smrt iz Langova filma, a glumac Bengt Ekerot preuzeo je odjeću, izgled i kretnje Langova glumca, Bernhardta Goetzkea, sve osim šešira.
Međunarodni, engleski naslov filma "Sudbina" (Destiny) manje je dojmljiv i poetski precizan od Langova, no nije netočan jer je sudbina, kako je govorio Lang, središnji motiv cijelog njegova opusa, od prvoga filma "Mješanka" iz 1919. do posljednjeg "Tisuću očiju doktora Mabusea", snimljenog 1960. Kao što je njegova Smrt u filmu umorna od vođenja ljudi u svijet mrtvih, tako je i Lang cijelog svojeg uzbudljivog života bio umoran od neočekivanih preokreta koje mu je dodjeljivala sudbina.
Nikad nije bio miran i spokojan te taj nemir, nesigurnost, tjeskoba i strah od onoga što će ga bilo kad, bilo gdje i na bilo koji način dočekati, utkan je u sve njegove filmove. Langovi su junaci progonjeni, opsjednuti i nespokojni, bez sigurnog mjesta za život, a ono malo kratkotrajne sreće što im sudbina dopušta tek je kratki prolog njihovih nesreća. Postoji jedan događaj iz Langova života koji oslikava njegove strahove od neočekivanih obrata sudbine. Jednom ga je policija uhitila pod sumnjom da je počinio ubojstvo.
Lang nije imao pojma o tome i, naravno, nije počinio nikakvo ubojstvo, no nije mogao dokazati gdje je bio u vrijeme kad se ubojstvo dogodilo. Nije imao alibi. Kafkijanski osjećaj nemoći zbog neosnovanog uhićenja toliko se usjekao u njegovu svijest da je od trenutka kad je oslobođen sumnje i pušten na slobodu počeo voditi dnevnik za koji su njegovi prijatelji rekli da je najdosadniji dnevnik svih vremena.
