Bio je sjajan pisac, ali i fašist koji je izdao kolege

YouTube
Zasluženo je dobio Nobela, ali je bio i cenzor, doušnik, bezočni plagijator, a na TV-u je nudio pokazati kako šupkom usisava litru vode
Vidi originalni članak

Nekoliko godina prije smrti pitali su ga jednom prilikom što bi htio da mu napišu na nadgrobni spomenik. A on je odgovorio: "Ovdje leži onaj koji je nastojao što manje zajebati svojeg bližnjeg". Umro je 2002. godine od srca u dobi od 85 godina, a oni koji nisu dopustili da im nesumnjiva književna veličina Camila Joséa Cele zamagli kritičku oštricu reći će da taj čovjek izrazito nije uspio u ostvarenju namjere iz željenog epitafa.

Zajebao je, naime, mnoge bližnje - kao Frankov cenzor odmah nakon Španjolskoga građanskog rata, kao egocentrični licemjer koji je pljuvao, a poslije se hvalio nagradama, kao optuženi plagijator tuđeg romana... Tako skandalozan život preživio je, međutim, briljantan književni opus mračnog realizma i brutalne nepomirljive provokacije, s kojim Hrvatska do nedavne objave romana "Košnica" nije bila posebno upoznata.

Fašistički režim Žene prisilno vješali na kuke da bi abortirale

Mjestašce Ira Flavia s atlantske obale Galicije nije moglo ni sanjati kakvo im je biće 1916. godine došlo na svijet u susjedstvu. Otac mu je bio domaći, majka Engleskinja, a na to koliko im je obitelj materijalno dobro stajala upućuje već i to što je njegov djed John Trulock bio direktor prve željeznice u Galiciji. Obitelj je bila "više srednje klase", što je u Španjolskoj u to doba bilo skoro u rangu plemstva.

Uz roditeljsku ljubav, kao najstariji od devetero braće i sestara, mali Camilo kasnije će reći: "Imao sam tako sretno djetinjstvo da mi je bilo teško odrasti". Ubrzo će se pokazati da je Cela bio lijen za školu i tko zna što bi od njega ispalo da 1932. kao 16-godišnjak nije obolio od tuberkuloze i zaglavio na dvije godine u sanatoriju Guadarrama kraj Madrida. Tinejdžer je mogao ili umrijeti od dosade ili početi čitati knjige u industrijskim razmjerima. Bilo je to vrijeme u kojem je počeo pisati pjesme, priče, započeo je roman..., sve u sanatoriju. I preživio.

Čim je prizdravio toliko da ga mogu pustiti iz sanatorija, vjerojatno pod dojmom liječenja i tako bliske prijetnje smrću, Cela je upisao studij medicine na Universidad Complutense de Madrid. I vrlo brzo odustao. Imao je samo 20 godina kad je izbio Građanski rat.

Još se oporavljao od posljedica tuberkuloze, ali ni to ga nije spriječilo da iz Madrida, u kojemu su živjeli, s teritorija pod kontrolom demokratski izabrane republikanske vlade od centra do ljevice, pobjegne ravno falangistima Francisca Franca, fašistima, i pridruži se pobuni kojom su rušili Republiku. Bio je, pokazalo se, pravo dijete svoje klase.

To je ostao do kraja života, tako je kao već star još govorio: "Španjolski ljevičari obični su oportunisti, možda u praksi čak ni ne postoje. Španjolac je u svojoj suštini reakcionaran, a njegova progresivnost uvijek je pogrešan stav". No u rekordnom roku nakon što je otišao u rat ranili su ga geleri republikanske granate i za njega je rat bio gotov.

Tad počinje razdoblje u kojem se Camilo José Cela najviše ogriješio o "svoje bližnje" koje se "trudio što manje zajebati". Godine 1938., ni s čim izazvan, na svoju ruku ponudio se vlastima na područjima pod Francom da bude denuncijant. S krajem rata pomislio je da bi mogao biti pravnik, opet je upisao studij, ali je, umjesto da studira, otišao raditi u ured u tvornici tekstila u okolici Madrida. I počeo pisati prvi roman "Obitelj Pascala Duartea", o čovjeku koji čini brojne zločine, koji ne preza ni pred ubojstvima, koji pritom ne osjeća ništa.

Napokon je došlo vrijeme da Cela pokaže koliko je zapravo bio kompleksna osoba, totalno uvrnuta kombinacija desničara i rođenog pobunjenika. Prošetavao se madridskim kafićima, glumio je šminkera i gradio si auru estetskog inovatora, a sve u Španjolskoj ispunjenoj očajem, bijedom i postratnim kaosom. Roman je u prvom izdanju 1942. tiskao u tajnosti, u jednoj garaži u Burgosu, jer je očito imao dovoljno razuma da zna da će zbog tog djela imati pristojnu količinu problema s vlastima.

Francova diktatura Časne sestre krale bebe i prodavale ih bogatima

Opisao je izmišljeno selo u Galiciji, čovjeka koji se u ćeliji osuđenog na smrt prisjeća svojih zločina, na kraju i ubojstva majke. Atmosfera je maglovita, Španjolska je kišna poput Irske. Cela je bio brži od Francovih cenzora i uspio je rasprodati prvo izdanje prije nego što su oni stigli reagirati. Zaplijenili su mu tek drugo izdanje. Izbio je skandal, ali je vrlo brzo postalo jasno da je zvijezda rođena, jer Španjolska je bila književno opustošena zemlja.

Oni najbolji ili su bili pobijeni ili su uspjeli pobjeći ili su život kupili tako što su zašutjeli. Bila je to gadna društvena kritika zemlje pod Francom iz pera frankovca i danas se smatra početkom španjolske postratne književnosti. Nije prošlo dugo i vlasti su mu roman ipak vratile u prodaju, možda pod pritiskom eksplozije popularnosti djela, a možda i zato što se 1943. Cela, kao 27-godišnjak kojeg je do jučer cenzurirao totalitarni režim koji je još podržavao, zaposlio kao državni cenzor.

I to je također bio Camilo José Cela. Činilo se da će uspjeti mirno živjeti, makar radio i tako pogan posao. Godine 1944. oženio se Mariom del Rosario Conde Picaveom, a dvije godine poslije dobili su sina Camila Josea. Da, bio je u dovoljnoj mjeri egocentrik da sina nazove po sebi samom.

Pisao je putopisne reportaže, eseje, definitivno je krenuo stazom čovjeka koji kao nitko drugi predvodi španjolsku književnost, što će ga vremenom učiniti najnagrađivanijim književnikom, ali i takvim kojega kao nikoga drugoga nisu postavljali na prijestolje i demonstrativno ga rušili s njega do kraja života. Godine 1951. napisao je svoje remek-djelo, roman "Košnica" ("La Colmena"), koloplet priča o 200 likova koje prati u gostionici Doñe Rose u Madridu.

Ovaj put roman nije stigao ni objaviti, nego ga je objavio tek u Buenos Airesu. Nevjerojatno je da i danas biografije vrlo često kao isključivi razlog zabrane tog briljantnog romana navode opscenost. Istina jest da i ovdje ima seksa, onakvog o kakvom pristojni ljudi sigurno ne maštaju.

Istina jest i to da već u drugoj rečenici Cela piše i "jebi ga" i "najebali smo". No pravi problem tog romana bilo je to što opisuje Madrid odmah nakon rata, morbidan grad u kojem službenici, radnici i prodavači životare po ulicama i kafićima siromašnih četvrti bez ljudskog dostojanstva, kao radilice društva, pa se tako i grad pokazuje kao košnica izranjavana ratom, sa stannovnicima koje pokreću glad i ljubav.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Da je bila samo riječ o opscenosti, sigurno ne bi Celu izbacili iz Novinarskog društva, zabranivši mu time da se igdje u tisku pojavljuje njegovo ime. Nastavio je Cela pisati i dalje, ali se 1954., poučen iskustvom Federica Garcia Lorce, kojega su u ratu ubili baš njegovi falangisti, s obitelji odselio na Mallorcu. Bilo je to njegovo utočište.

A opet, tko će ga znati od koga je bježao - od ćudljivosti režima ili od demokratskih, posebno lijevih ilegalaca, jer je i dalje bio aktivan kao dojavljivač tajnoj policiji o disidentima, kolegama s intelektualne scene. Dvije godine poslije opet obrat, pokrenuo je časopis Papeles de Son Armadans i njime nastavio živcirati Francisca Franca. Do kraja izlaženja lista, do 1979., u njemu je objavljivao autore na regionalnim jezicima, na katalonskom i galicijskom, koje Francov režim nije podnosio.

Mrski simboli Franco i Thatcher ostaju bez imena ulica i trgova

A ne samo to, nego i mnoge autore koji su u egzil iz Španjolske pobjegli 1939. nakon pobjede upravo Celinih fašista. On jest podržavao režim, ali je to koristio kao otvaranje prostora za slobodno djelovanje, za otvoreni jezik o seksualnosti, o jezicima nacionalnih manjina i literaturu iz egzila, što su bila tri glavna tabua Francove Španjolske. Iz tog vremena potječe njegova izjava: "Smatram se najznačajnijim romanopiscem od 1898. i upravo me straši kad se sjetim kako mi je lako bilo to postati. Ispričavam se što to nisam mogao izbjeći".

Nije moguće da ga skandali nisu zabavljali, jer teško da je netko poput njega svu zadovoljštinu "Tajnog rječnika" iz 1971. mogao pronaći isključivo u spašavanje kulturne baštine. Riječ je o zbirci svih prostačkih izraza, slenga, svega tabuiziranog u Španjolskoj još iz doba inkvizicije. A na tome je radio čak dvije godine. U intervjuu iz 1987. reći će: "General Franco bio je odličan saveznik svih tih lijenih Španjolaca. Bilo je to po Španjolsku vrlo bolno doba, ali ako netko baš želi raditi, on radi".

Ako je tko mislio, nije se Cela reformirao. Barem ne više od onog civilizacijskog konsenzusa Španjolaca nakon Francove smrti 1975. da počnu graditi društvo svi skupa, koliko god bilo bolno prijeći preko užasa i žrtava građanskog rata i diktature. Kralj ga je 1977. na godinu dana imenovao senatorom, a on? On si je rekao da je sad došao trenutak da vrati milo za drago cenzorima, iako je davno i on bio jedan od njih. Napisao je knjigu "Kronika izvanrednih događaja Archidonina kurca", ispunjenu odgovarajućim prostaklucima.

A onda se uozbiljio. Smrtno. Objavio je 1983. "Mazurku za dva mrtvaca", za koju je godinu poslije nagrađen najvećim književnim priznanjem u Španjolskoj. Roman počinje ubojstvom vojnika metkom s leđa točno u trenutku dok ovaj ispod stabla smokve masturbira prisjećajući se svoje prošlosti. Priča se vrti oko ljubavi i smrti, puna je nasilja i seksa, puno prije nego što je to postalo sveta dobitna kombinacija modernih masovnih medija.

Opisuje izmišljeno selo u Galiciji, a završava osvetom vojnika s početka tako što psi poput razjarenih vukova rastrgaju ubojicu. Godinu ranije doživio je još jednu zadovoljštinu, i to zbilja veliku. Njegova nekoć cenzurirana "Košnica" adaptirana je kao film. Čak je i sam nastupio u kratkoj ulozi neimenovanog intelektualca u kafiću Done Rose.

Nakon što je film u Berlinu nagrađen Zlatnim medvjedom, Cela je pričao da je svoje junake htio prikazati kao kolektiv koji se kreće isključivo po instinktu, da je htio staviti pod mikroskop jednu kulturu bacila. A onda, 1989., dodijeljena mu je Nobelova nagrada za "bogatu i intenzivnu prozu koja, uz suzdržano suosjećanje, tvori izazovnu viziju čovjekove ranjivosti". "Bilo je i vrijeme", navodno je rekao. Do tada je djelovao kao netko tko puno bolje funkcionira kad su stvari malo uzdrmane, izvan propisanog reda.

Posljednje počivalište Misterij Lorcina groba: 79 godina se ne zna gdje mu tijelo

Govorio je da je hladni red muzeja, statistika, groblja neljudski i neprirodan. No s razvodom od supruge 1990. i ženidbom već sljedeće godine s 40 godina mlađom novinarkom Marinom Concepcion Castano Lopez kao da je prerastao samoga sebe. U svoje vrijeme za nagradu Cervantes za životno djelo rekao je da ona za pisca znači da je "prekriven govnima". Ali kad su mu je dodijelili 1995., on ju je ipak prihvatio.

Imao je već 82 godine kad je 1998., na komemoraciji povodom 100 godina rođenja Federica Garcije Lorce, otvoreno i prostački negodovao zbog deklariranih gayeva koji su se također odazvali: "Draža bi mi bila direktna i manje anegdotalna komemoracija, bez prisutnosti gay skupina. Nemam ništa protiv njih, samo ih ne puštam blizu svoje guzice".

U posljednjim godinama bio je doista sklon skandalima, tako i kad ga je na državnoj televiziji intervjuirao Mercedes Mila, a on se počeo hvaliti sposobnošću da kroz anus usiše litru vode. Ponudio je čak da im na licu mjesta pokaže kako bi mu povjerovali. I kad se već mislilo da više ne može napraviti ništa gore od onoga što je do tada radio niti napisati išta bolje od remek-djela koja je već napisao, Camilo Jose Cela opet je oborio medije.

U ožujku 2001. novine su se pitale zar je moguće da bi on ukrao cijele pasuse mlade kolegice. Cela je bio u dobi od 84 godine, a sporan je bio roman "Križ sv. Andrije", i to da je navodno cijele pasuse prepisao od malo poznate spisateljice Marije del Carmen Formoso Lapido iz njezina romana "Carmen, Carmela, Carmina".

Bio je već star, pitanje je koliko ga je još uopće bilo briga, ali je zabilježeno da se na sudu branio vrlo mlitavo, a sveopći dojam o tome je li bio kriv ili nije, baš nije išao u njegovu korist. Umro je iznenada, od srca. I ostao u legendi. I po lošem i po briljantnom.

Posjeti Express