Nekoliko godina prije smrti pitali su ga jednom prilikom što bi htio da mu napišu na nadgrobni spomenik. A on je odgovorio: "Ovdje leži onaj koji je nastojao što manje zajebati svojeg bližnjeg". Umro je 2002. godine od srca u dobi od 85 godina, a oni koji nisu dopustili da im nesumnjiva književna veličina Camila Joséa Cele zamagli kritičku oštricu reći će da taj čovjek izrazito nije uspio u ostvarenju namjere iz željenog epitafa.
Zajebao je, naime, mnoge bližnje - kao Frankov cenzor odmah nakon Španjolskoga građanskog rata, kao egocentrični licemjer koji je pljuvao, a poslije se hvalio nagradama, kao optuženi plagijator tuđeg romana... Tako skandalozan život preživio je, međutim, briljantan književni opus mračnog realizma i brutalne nepomirljive provokacije, s kojim Hrvatska do nedavne objave romana "Košnica" nije bila posebno upoznata.
Mjestašce Ira Flavia s atlantske obale Galicije nije moglo ni sanjati kakvo im je biće 1916. godine došlo na svijet u susjedstvu. Otac mu je bio domaći, majka Engleskinja, a na to koliko im je obitelj materijalno dobro stajala upućuje već i to što je njegov djed John Trulock bio direktor prve željeznice u Galiciji. Obitelj je bila "više srednje klase", što je u Španjolskoj u to doba bilo skoro u rangu plemstva.
Uz roditeljsku ljubav, kao najstariji od devetero braće i sestara, mali Camilo kasnije će reći: "Imao sam tako sretno djetinjstvo da mi je bilo teško odrasti". Ubrzo će se pokazati da je Cela bio lijen za školu i tko zna što bi od njega ispalo da 1932. kao 16-godišnjak nije obolio od tuberkuloze i zaglavio na dvije godine u sanatoriju Guadarrama kraj Madrida. Tinejdžer je mogao ili umrijeti od dosade ili početi čitati knjige u industrijskim razmjerima. Bilo je to vrijeme u kojem je počeo pisati pjesme, priče, započeo je roman..., sve u sanatoriju. I preživio.
Čim je prizdravio toliko da ga mogu pustiti iz sanatorija, vjerojatno pod dojmom liječenja i tako bliske prijetnje smrću, Cela je upisao studij medicine na Universidad Complutense de Madrid. I vrlo brzo odustao. Imao je samo 20 godina kad je izbio Građanski rat.
Još se oporavljao od posljedica tuberkuloze, ali ni to ga nije spriječilo da iz Madrida, u kojemu su živjeli, s teritorija pod kontrolom demokratski izabrane republikanske vlade od centra do ljevice, pobjegne ravno falangistima Francisca Franca, fašistima, i pridruži se pobuni kojom su rušili Republiku. Bio je, pokazalo se, pravo dijete svoje klase.
To je ostao do kraja života, tako je kao već star još govorio: "Španjolski ljevičari obični su oportunisti, možda u praksi čak ni ne postoje. Španjolac je u svojoj suštini reakcionaran, a njegova progresivnost uvijek je pogrešan stav". No u rekordnom roku nakon što je otišao u rat ranili su ga geleri republikanske granate i za njega je rat bio gotov.
Tad počinje razdoblje u kojem se Camilo José Cela najviše ogriješio o "svoje bližnje" koje se "trudio što manje zajebati". Godine 1938., ni s čim izazvan, na svoju ruku ponudio se vlastima na područjima pod Francom da bude denuncijant. S krajem rata pomislio je da bi mogao biti pravnik, opet je upisao studij, ali je, umjesto da studira, otišao raditi u ured u tvornici tekstila u okolici Madrida. I počeo pisati prvi roman "Obitelj Pascala Duartea", o čovjeku koji čini brojne zločine, koji ne preza ni pred ubojstvima, koji pritom ne osjeća ništa.
Napokon je došlo vrijeme da Cela pokaže koliko je zapravo bio kompleksna osoba, totalno uvrnuta kombinacija desničara i rođenog pobunjenika. Prošetavao se madridskim kafićima, glumio je šminkera i gradio si auru estetskog inovatora, a sve u Španjolskoj ispunjenoj očajem, bijedom i postratnim kaosom. Roman je u prvom izdanju 1942. tiskao u tajnosti, u jednoj garaži u Burgosu, jer je očito imao dovoljno razuma da zna da će zbog tog djela imati pristojnu količinu problema s vlastima.
Opisao je izmišljeno selo u Galiciji, čovjeka koji se u ćeliji osuđenog na smrt prisjeća svojih zločina, na kraju i ubojstva majke. Atmosfera je maglovita, Španjolska je kišna poput Irske. Cela je bio brži od Francovih cenzora i uspio je rasprodati prvo izdanje prije nego što su oni stigli reagirati. Zaplijenili su mu tek drugo izdanje. Izbio je skandal, ali je vrlo brzo postalo jasno da je zvijezda rođena, jer Španjolska je bila književno opustošena zemlja.
Oni najbolji ili su bili pobijeni ili su uspjeli pobjeći ili su život kupili tako što su zašutjeli. Bila je to gadna društvena kritika zemlje pod Francom iz pera frankovca i danas se smatra početkom španjolske postratne književnosti. Nije prošlo dugo i vlasti su mu roman ipak vratile u prodaju, možda pod pritiskom eksplozije popularnosti djela, a možda i zato što se 1943. Cela, kao 27-godišnjak kojeg je do jučer cenzurirao totalitarni režim koji je još podržavao, zaposlio kao državni cenzor.
I to je također bio Camilo José Cela. Činilo se da će uspjeti mirno živjeti, makar radio i tako pogan posao. Godine 1944. oženio se Mariom del Rosario Conde Picaveom, a dvije godine poslije dobili su sina Camila Josea. Da, bio je u dovoljnoj mjeri egocentrik da sina nazove po sebi samom.
Pisao je putopisne reportaže, eseje, definitivno je krenuo stazom čovjeka koji kao nitko drugi predvodi španjolsku književnost, što će ga vremenom učiniti najnagrađivanijim književnikom, ali i takvim kojega kao nikoga drugoga nisu postavljali na prijestolje i demonstrativno ga rušili s njega do kraja života. Godine 1951. napisao je svoje remek-djelo, roman "Košnica" ("La Colmena"), koloplet priča o 200 likova koje prati u gostionici Doñe Rose u Madridu.
Ovaj put roman nije stigao ni objaviti, nego ga je objavio tek u Buenos Airesu. Nevjerojatno je da i danas biografije vrlo često kao isključivi razlog zabrane tog briljantnog romana navode opscenost. Istina jest da i ovdje ima seksa, onakvog o kakvom pristojni ljudi sigurno ne maštaju.
Istina jest i to da već u drugoj rečenici Cela piše i "jebi ga" i "najebali smo". No pravi problem tog romana bilo je to što opisuje Madrid odmah nakon rata, morbidan grad u kojem službenici, radnici i prodavači životare po ulicama i kafićima siromašnih četvrti bez ljudskog dostojanstva, kao radilice društva, pa se tako i grad pokazuje kao košnica izranjavana ratom, sa stannovnicima koje pokreću glad i ljubav.
Nastavak na sljedećoj stranici...
