Zafrkavale su se, smijale i “valjale” viceve dok su novinara u koloni provlačile kroz HNK-ov “minojski labirint”, iza kulisa preko skele na razini prvog ili drugog kata, između lanaca, utega, raznih robusnih mehanizama... Stjecao se dojam da su sestre Željka i Neda Martić tim putovima kadre proći i zatvorenih očiju. A to vjerojatno i nije daleko od istine. Jer, što od najranijeg djetinjstva u publici, što profesionalno kao operne pjevačice, blizanke Martić zgradom HNK u Zagrebu motaju se još od 1972., već 47 godina.

“Roditelji su nas još male, samo s pet godina, počeli voditi u kazalište, bili su strastveni ljubitelji glazbe. Posjet HNK bio nam je kao ulazak u bajku, u nekakav dvorac, fantastičan osjećaj. I kad smo s devet godina išle na prijamni za muzičku školu, sva djeca su pjevala pjesmice, a ja sam pjevala ‘Trijumfalni marš’ iz ‘Aide’, dok je Neda pjevala nešto iz opere”, rekla nam je Željka, iz svega glasa se smijući s Nedom.

Željka je sopranistica, a sestra mezzosopranistica, obje svjetskoga glasa. Željka će u petak, 22. veljače, nastupiti na premijeri “Trubadura” redatelja Arnauda Bernarda kojim će ravnati maestro Marcello Mottadelli (ravnatelj Opere HNK Zagreb). “Trubadur” je standardni dio repertoara opere koja drži do sebe, “željezni repertoar”, kaže Željka. Usto, ovo Verdijevo djelo duboko je utkano u pjevačke karijere sestara Martić. 

“U jednoj ranijoj, klasičnoj verziji pokojnog Nenada Turkalja, tamo još 2. ožujka 2000., sestra i ja čak smo obje nastupale. Ovo sad jedno je osuvremenjivanje u smislu kretanja glumaca pjevača, puno je više dramaturških akcenata, scena i kostimi su vrlo lijepi, smješteni u 18. stoljeće u jednoj palači. Promjene scene nema, sve se događa u jednoj dvorani”, kazala nam je Željka kad smo se već smjestili u malu dvoranu za vježbanje, između stalaka za note, stolce, jednoga klavira, kontrabasa...

Uvijek su, kažu, zbunjivale ljude kad su skupa nastupale. Na samom početku karijere, 1996., u “Carmen” je Željka bila Micaela a Neda Mercedes. U “Evgeniju Onjeginu” 1998. Željka je pjevala Tatjanu a Neda Larinu majku. Prije dvije godine Larina majka bila je Željka, a Neda je bila dadilja.

“Tada, 1996., čuveni tenor, Argentinac Luis Lima, pjevao je sa sestrom u prvom činu, s Micaelom. I onda dođe drugi čin, gdje ju je odjednom vidio kao Ciganku. I priđe i pita: ‘Oprostite, molim vas, pa koliko vi uloga imate!?’”, pričala je Neda i opet su se smijale u glas.

Za razgovor o Verdiju sestre su dušu dale, o tome da se “Trubadur” dugo “porađao”, da je Verdi na njemu počeo raditi još 1851., a premijera je bila tek 1853., da su mu u međuvremenu ulijetali i “Rigoletto” i “Traviata”, još mu je i umro libretist... Tu operu Verdi kao da je dvije godine krpao.
“A pisano je prekrasno, kao da je to napisao u jednom dahu...”, rekla je Željka.
“...sav je pun, te pjevačke linije glavnih četiriju rola, rekla bih da su poput opernih šlagera...”, rekla je Neda.
“... toliko inventivno...” , opet Željka.
“... na svoj način poseban, istodobno ulazi u uho, slušljiv...”, nastavila je Neda.

Tako izgleda razgovor s ovim blizankama. One se uvijek dopunjuju, kaže Neda:
“Znate, mi vam isto mislimo. Kada dođem, evo, u neku sobu, mi ćemo upotrijebiti iste riječi, kad čujemo neku glazbu, mi ćemo isto čuti, za isti problem naći ćemo isto rješenje”. Razlika u dobi između njih, dodala je, samo je 20 minuta.

“Željka je starija. Nju su morali izvući prije jer je slabije disala. Inače bih ja bila starija”, opet su se smijale.

Leo Jakovina 'Zagrebački balet mi je dijamant koji žudi biti brušen'

Rođene Zagrepčanke skupa su krenule u nižu srednju glazbenu, Željka na oboi a Neda na klaviru. A kako je oboa trajala pet a klavir šest godina, privremeno su se razišle; Željka je s 18 godina otišla na Akademiju za glasbo u Ljubljani. Za jednojajčane blizanke drama! Zapravo i ne jer je Neda već sljedeće godine požurila za sestrom. Starijom.

“Nekako već tad, u Jugoslaviji, Ljubljana i Slovenija bili su vrata prema Zapadu. Imala sam izvrsnog profesora, završila sam obou i english horn. Neda je tamo krenula studirati muzikologiju. Još prije toga išle smo privatno kod profesora Nonija Žunec, poznatog tenora. On je bio Mariborac i bilo mu je simpatično da idemo u Sloveniju”, ispričala je Željka.

Imale su, kažu, izvrsne uvjete. Pet studenata na sve četiri godine poput stalne individualne nastave. Prisjećale su se gramofona i ploča, tepiha po učionicama, praktično kao da su u velikom dnevnom boravku. Čak su tamo uvijek bile u papučama. Najvažnije od svega rekla je Željka:

“Imale smo prekrasnu profesoricu...”,  Kako su ono rekle da se zvala?

“Eva Novšak Houška”, u glas su odgovorili sopran i mezzosopran.

Žunec je bio taj koji im je predložio da u Ljubljani idu i na pjevanje, jer bi “u tome mogle biti dobre”. Na trećoj godini Željka ga je poslušala, za njom i Neda.  “Nisam znala što bih prije vježbala; obou, english horn, klavir, koji je bio obavezan, ili pjevanje. Kad sam se odlučila za pjevanje, profesor mi je rekao: ‘Znaš, kad si ti otišla u pjevače, oboisti su odahnuli!’”, rekla je Željka, a Neda pukla od smijeha: “Hahaha! Pa kad si im odnosila nagrade... Ja sam išla na Filozofski fakultet kako bih postala kritičarka. U Ljubljani smo puno pjevale slovenske skladatelje, praizvodile smo njihova djela...”

Nakon Ljubljane nastavile su na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Grazu, a onda su na tri godine završile u Italiji, gdje ih je “bilo posvuda”.

“Najviše smo se zadržale u Rimu. Krenule smo tamo na veliko svjetsko natjecanje ‘Maria Callas Nuove voci per Verdi’. To je za pjevače, recimo, ono što je za tenisača Wimbledon. Bila je strašno velika konkurencija iz cijelog svijeta; 2400 kandidata u tri etape kroz šest mjeseci. U Italiju smo uopće otišle živjeti kako bismo se tamo spremile. Bilo je to 2000. Te tri etape bile su u Parmi, u Napulju i u Bussetu, rodnome mjestu Verdija. U komisiji su bila velika svjetska operna imena: Raina Kabaivanska, Magda Olivero, Renata Scotto, čuvene dive”, pričala je Neda.

Znači, imale su tremu? “Ma bilo je, ali...”, započela je Neda a nastavila Željka:
“... smo bile vrlo dobro pripremljene. Toliko da su nas pitali: ‘Gdje vi živite?’ A mi kažemo: ‘Živimo u Zagrebu’. Čudili su se da tako belkantistički pjevamo kao da smo cijeli život u Italiji. Bile smo stilski dobro pripremljene jer smo radile s maestrom iz Rimske opere Segijem La Stellom...”
“... a on je radio s ljudima poput Pavarottija...”, pa Neda:
“... sa svjetskom elitom”, na kraju rečenice Željka. U drugom krugu natjecanja kandidata je još bilo čak 800, ali je već tad bilo jasno tko su favoriti.

M. Mottadelli 'Ja znam da je Messa da Requiem remek djelo!'

“Ja sam ušla među četiri najljepša verdijanska mezzosoprana, a sestra među šest soprana, i to raznih fahova; koloraturni, dramski, lirski itd. Bile smo i u La Stampi. Ali dobile smo grozan bronhitis i to nas je malo omelo”, kazala je Neda. Tu je zapela s pričom, ali ju je odala sestra, prvu nagradu u Nedinoj kategoriji nisu htjeli nikome dodijeliti. “Nagrada je bila namijenjena njoj, a njoj se dogodio taj bronhitis...”, rekla je Željka.

Svejedno su u te tri godine životno profitirale. Tamo su radile i “Trubadura”, imale su gala koncerte u Parmi u Teatro Regiju, pa na RAI-ju, upoznale su ljude iz cijelog svijeta, najveća imena iz Scale. Najvažnije je bilo to što su na izvoru čule kako Verdi može ispasti.

“Čule smo kako to doista mora biti.”

U Rimu je Neda nastupila u ulozi Ulrice u “Krabuljnom plesu”, na što je ponosna, jer malo je umjetnika odavde koji su nastupali u Teatro dell’Opera di Roma, i to još Verdija na njihovom, talijanskom terenu. U istoj operi Željku su htjeli u ulozi Amelie, no ona je to tad odbila.

“Otpjevala sam je sedam godina poslije u zagrebačkoj Operi, kad sam se osjećala spremnom za tu ulogu”, kazala je. Vidjele su svijeta, svijet je čuo njih, no Opera HNK u Zagrebu ostala je njihovo sidro. Glazba im je strast kao i onog dana kad su ih mama i tata za ruku poveli na prvu predstavu, a zabuna kad ih brkaju i danas im je zabavna kao nekoć. Još je, kažu, i dobro kad su u kostimu, pa se barem tako vidi razlika. Ali kad su probe, kostima nema i onda se čak i dirigent više ne snalazi, ne zna kojoj će dati znak da je sad red na nju. “Jer ima sto stvari koje mora pratiti, gledati, davati znakove. Jednom prilikom maestro Bareza se predao, samo je rekao: ‘Neću reći koja je, da ne bih pogriješio’.”