Leonard Jakovina je napravio čudo u zagrebačkom Baletu. Tijekom prvog ravnateljskog mandata tog mladog, šarmantnog i vrlo odgovornog ravnatelja Baleta praizvedeni su, između ostalih, izvanredni Krležini "Gospoda Glembajevi", Mannova "Smrt u Veneciji" i "Apoksiomen", naslovi o kojima se ranije moglo samo sanjati, a internacionalni ansambl doveden je do takve preciznosti da može izvesti i najzahtjevnije koreografije.
Uz to, klasici tzv. bijelog baleta, kao što su "Orašar" i "Labuđe jezero", ruše rekorde gledanosti. Uz sav administrativni i organizacijski posao, taj zagrebački i minhenski đak te bivša plesačka zvijeda berlinskog baleta našao je vremena za pedagoški rad pa priprema plesače za natjecanja i gala večere.
Sad, na početku drugog mandata, priprema još jednu senzaciju - moderni balet "Metropolis" u koreografiji i režiji Jiříja Bubeníčeka, što govori da je ravnatelj zagrebačkog Baleta očito sklon inovativnim i u baletnom smislu provokativnim projektima.
Naime, balet "Metropolis" je nastao prema istoimenom i planetarno poznatom ZF romanu Thee von Harbou, a njezin suprug Fritz Lang je prema tom djelu 1927. snimio remek-djelo. Priča je aktualna jer prikazuje surovi model kapitalističkoga društva i klasne razlike, a kako se pojavljuje i motiv revolucije, to je izazvalo desničare da djelo kritiziraju kao komunističku propagandu, dok su mu ljevičari zamjerali naivnost poruke.
Sezonu otvarate baletom 'Metropolis' u koreografiji Jirija Bubeničeka, koja je inspirirana romanom Thee von Harbou, njemačke glumice i novelistice te scenaristice slavnog filma Fritza Langa? Zašto baš 'Metropolis'?
Volim novitete te smatram da repertoar zagrebačkoga Baleta mora pratiti izazovne naslove i raznolik plesni izričaj. Tražio sam od koreografa nekoliko idejnih naslova s naznakom da još nikad nisu bili izvođeni i tako sam došao do odabira 'Metropolisa'. Fasciniran sam tim kultnim romanom Thee von Harbou jer je iznimno kompleksan i govori o radnji smještenoj u budućnosti u kojoj su se sukobili kapitalizam i komunizam. Priča je sinteza religiozne alegorije i borbe podređene klase, a krajnja poruka Metropolisa je da je posrednik između uma i ruku srce. 'Um' predstavlja društvo intelektualaca, a 'ruke' društvo radnika. 'Srce' je ljudsko milosrđe i obostrano razumijevanje koje ujedinjuje sve. Sama radnja bavi se općim problemom koji, nažalost, primjećujemo i u današnje vrijeme, a to je podjela društva i borba za pravo pojedinca.
Tko je zapravo Jiří Bubeniček, koji je odrastao u cirkusu i uvijek surađuje s bratom blizancem Ottom, skladateljem, dramaturgom i dizajnerom? Gdje je njihovo mjesto u Europi danas?
Jiří i Otto Bubeniček su umjetnici koji iza sebe imaju grandioznu plesačku karijeru. Godinama su plesali u Hamburškom baletu kod Johna Neumeira, a trenutačno koreografijom osvajaju pozornice diljem svijeta. Jiří njeguje spoj neoklasičanog, modernog i koreodramskog stila te trenutačno slovi kao jedan od najperspektivnijih koreografa na europskoj plesnoj sceni.
Sezonu nastavljate s narativnim baletom 'Opasne veze', a završavate s projektom 'Annonciation - La Stravaganza' slavnog Angelina Preljokaja, s kojim ste i sami surađivali. Govori se da su tako veliki koreografi rasprodani godinama unaprijed. Kako ste ih uspjeli dobiti i jesu li oni prijelomno utjecali na vas kao plesača?
Koreograf 'Opasnih veza' Giorgio Madia, kao i Angelin Preljocaj, ostavili su veliki trag u mojoj karijeri, a radeći s njima otvorio sam nove horizonte sebi kao plesaču i umjetniku. Posebno s Angelinom me vežu predivne uspomene, a on se pojavio u vrlo važnom trenutku moje karijere. Naravno da je jako teško pridobiti takva imena, ali oni cijene moju viziju razvitka zagrebačkoga Baleta, pa samim time i žele sudjelovati u tom procesu.
Premda kao ravnatelj imate puno administrativnih i organizacijskih obveza, ipak se povremeno pojavljujete na sceni, primjerice, u operi 'Sicilijanske večernje', a sad i u 'Smrti u Veneciji' Valentine Turcu, gdje vozite gondolu. Što vam znači plesati pred zagrebačkom publikom u takvom baletu?
'Sicilijanske večernje' su me osvojile na prvu! Sjećam se tog inicijalnog sastanka s Januszom Kicom koji me oduševio, a sve je rezultiralo mojom koreografijom i plesanjem u predstavi. 'Smrt u Veneciji' je posebna priča koju ću pamtiti zauvijek. Naime, cijeli proces stvaranja tog monumentalnog djela je zračio nevjerojatnom energijom. Vrlo kreativan i inspirativni tijek u kojem su plesači počeli otkrivati sasvim nove pristupe, kako se izraziti bez suvišnih dodataka, otklanjati površnost te strepiti prema unutarnjim refleksima.
Živjeli ste više od deset godina u Njemačkoj, najviše u Berlinu, gdje ste surađivali s brojnim koreografima svjetskoga glasa, a onda ste preuzeli ravnanje zagrebačkim Baletom. Je li vam bilo teško napustiti vrlo uspješnu plesačku karijeru, odbaciti status zvijezde i svoj fun klub te se baciti u sasvim novo područje? Jeste li u tim prvim danima osjećali onaj prirodni strah od novog i nepoznatog?
Mogao bih reći da me Njemačka postavila kao plesača, a i organizirala sad kao ravnatelja. Nikad nisam bio osoba koja dopušta strahu da ga kontrolira, nego dajem prednost razumu. Povratak u Zagreb gledam kao jedan logičan i zdrav potez. Naravno da je to bio određeni rizik, ali opravdan. Ples je moja najveća ljubav, a obožavatelji uvijek ostaju pri srcu. Ne žalim ni za čim i ponosan sam na sve te godine Münchena, Berlina i ostalih pozornica na kojima sam nastupao. Međutim, sad je vrijeme da svu svoju energiju fokusiram na balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Jeste li se lako adaptirali na život u puno manjem gradu kao što je Zagreb, gdje se živi mirnije i skromnije, no ljudi su jako politizirani i kultura je marginalizirana? Kakav vam je društveni život?
Trebalo mi je određeno vrijeme da se adaptiram i priviknem na određene situacije. Ipak sam 17 godina proveo u inozemstvu. Moram priznati da jako volim Zagreb, njegovu veličinu, a i sadržaje koje pruža. Naravno da uvijek može bolje i zato treba težiti prema tome. Po prirodi sam vuk samotnjak, volim biti sam, šetati po gradu, proučavati i upijati ono što me inpirira.
Vodite zagrebački Balet četiri godine. Kakvu ste situaciju zatekli na početku, a kakva je sad? Kako biste ocijenili uspjehe i neuspjehe u svojem prvom mandatu? Jeste li ispunili sve svoje planove vezane uz zagrebački Balet?
Zagrebački Balet gledam kao dijamant koji žudi biti brušen i poliran. Kad sam stupio na dužnost, prvo što sam primijetio je manjak noviteta i određene kreativnosti. Nedostajala je glad i žeđ za stvaranjem, a to je trebalo pod hitno promijeniti. Primijetio sam također niz talentiranih i mladih plesača što me potaknulo na formiranje i stvaranje nove zvjezdane generacije zagrebačkog Baleta. Iskreno, zadovoljan sam i presretan na uspjehu koji je cijeli ansambl postigao. Njihov predani rad i trud su urodili plodom. Neuspjeh gledam kao sastavni dio života jer nas on fokusira i mijenja te od njega ne bježim, nego ga objeručke prihvaćam i ispravljam.
Poznato je da Njemačka, odnosno Berlin puno ulažu u balet i kulturu pa je grad stekao neslužbeni status grada kulture. Možete li usporediti odnos prema baletu i kulturi između Berlina i Zagreba?
Zaista je teško usporediti Berlin i Zagreb prvenstveno gledajući s financijskog aspekta. Što se tiče baleta i samog ustroja baletnih ansambala, moram priznati da jako zaostajemo u nekim ključnim odlukama i reformama. Posebno ako govorimo o rješavanju pitanja umirovljenja baletnih umjetnika.
Umjetnici često kažu da ih ne zanima politika i da se njome ne bave, no problem je što se ona bavi nama, često na loš način, recimo zabranama i lošim odlukama. Kako vi vidite ove rasprave oko ustaštva i antifašizma, neokonzervativne revolucije, revidiranja povijesti?
Vidim ih kao jedan sveopći mrak i to me stvarno umara. Ne prihvaćam bilo kakve zabrane koje imaju cilj stvoriti kaos i podjelu u društvu. Kultura mora ostati neovisna i slobodna, a istodobno kritična i kreativna jer narod bez kulture nema budućnost.
Kako biste sebe opisali kao osobu? Primjerice, jeste li spremni upustiti se u neku suludu avanturu?
Škorpion koji neprestano traži odgovore, preveliki emotivac i osoba koja ne podnosi nepravdu. U prošlosti sam se već toliko puta selio, mijenjao stanove i gradove, a jednu kutiju uvijek ostavljam zapakiranu. Život je jedna velika avantura, a ja sam spreman da me ponovno odvede u nepoznato.
