“Pokriveni do brade, dobro ušuškani, bolesnici su se ‘liječili zrakom’ i cvokotali od zime. Budući da su ruke morali držati na toplom, nisu mogli čitati, pa bi razvezivali razgovore prigušenim glasovima, duge rasprave o kojekakvim stvarima koje ih, ustvari, u horizontalnom položaju u kojem su bili zarobljeni i ionako imobilizirane u gipsu nisu ni mogle izravno zanimati. Jedni su tako raspravljali o konjskim utrkama, drugi o ‘avijaciji’. Posebno je ‘avijacija’ bila tema i bilo je poprilično zanimljivo slušati njihova mišljenja i planove, izvanredno dobro upućene, dostojne pravih inženjera i egzaktne do najsitnijih detalja proučenih u specijalističkim časopisima i traktatima kojih su bile pune sobe tih letača okovanih u gips. Među tim sam ‘avijatičarima’ slovio kao neupućena neznalica koja se ne bavi istinski ozbiljnim i važnim stvarima.”

Ne-avijatičar među sanatorijskim avijatičarima, letačima u gipsu s rukama pod dekicom, jest Max Blecher (1909. - 1938.), rumunjski pisac židovskog podrijetla, koji tijekom studija medicine u Parizu obolijeva od Pottove bolesti, oblika tuberkuloze kralježnice uzrokovane infekcijom koja šireći se krvotokom zahvaća kralješke i diskove kralježnice. Bolest je studentu dijagnosticirana 1929., i to je godina kojom započinje Blecherova “horizontalna biografija”. Nepokretan ili slabo pokretan, u kolicima ili na operacijskim stolovima, u bolovima i pod anestezijom, imućni mladić sljedećih devet godina provodi po klinikama i sanatorijima: od francuske Pikardije, preko švicarskih Alpa, do rumunjske crnomorske obale.

Paralelno s “horizontalnom biografijom” odvija se i literarna biografija. Prvo književno djelo, kratku priču “Herrant”, Blecher objavljuje 1930., a četiri godine potom i zbirku pjesama “Prozirno tijelo” (1934.). Za života objavljuje i dva prozna djela, knjižicu “Događaji u neposrednoj irealnosti” (1936.), prije desetak godina prevedenu na hrvatski (prijevod Ana Brndarić Opriou i Adrian Opriou, urednica Nataša Medved), te “Srca s ožiljcima” (1937.). Kao posljednja knjiga planirane “sanatorijske tetralogije” postumno izlazi i “Osvijetljena jazbina: dnevnik iz sanatorija” (prvo izdanje 1947., drugo, cjelovito izdanje 1971.), od prošle godine dostupna i u hrvatskom prijevodu Gorana Čolakhodžića (urednik Josip Pandurić).

Za života, M. Blecher se dopisivao s Andréom Bretonom, Andréom Gideom i Heideggerom. Na njegovo pisanje utjecali su Dalí, Soren Kierkegaard, Marcel Proust i William Blake. Postumno, njegova proza uspoređivala se s Kafkom, Musilom i Brunom Schulzom, obožavao ga je i “gurao” Ionesco, a predgovor za “Događaje u neposrednoj irealnosti” napisala nobelovka Herta Müller. Danas Blecherovi romani, bez tradicionalne romaneskne strukture, ali sa svim elementima modernističkog romana, posreduju se uz crno-bijeli portret rekonvalescenta na bolničkoj postelji i pomodnu etiketu autofikcije (odnosno autofabule, autobiografije, dnevnika...).

Blecher opisuje bol, mrak, snove...

Zapisi “Osvijetljene jazbine”, što je Blecherova metafora unutarnjeg života, započinju na operacijskom stolu, a nastavljaju se sa smrću sudrugova pacijenata iz sanatorija. Blecher opisuje bol, mrak, snove, vlastitu otvorenu abdominalnu ranu i okus konjskog bifteka konjića koji je vukao prikolicu s kojom je odlazio u šetnju. Vrijeme provedeno u Bercku završava se prolaskom kroz Pariz i odlaskom u Švicarsku. U alpskom sanatoriju Blecher posjećuje bolesnu redovnicu... “I sad odjednom ta redovnica, fino oblikovana profila, ružičastih nosnica, lica blago rumena od groznice kao da joj je netko vješto nanio šminku...” Zašto li je bila tako lijepa, pita se mladi pacijent: “Je li onda istina da postoje i lijepe redovnice? Jesu li govorili istinu oni romani u nastavcima iz doba mojeg djetinjstva...”

Ukazanje zaređene ljepotice ukazanje je erosa u romanu bolesti i Tànatosa. No smrt uvijek čuči u kutu bolesničke sobe: “U trenutku kad smo poželjeli napustiti sobu, činilo se da se bolesnica guši, a liječnik se upirao da joj razdvoji čeljusti kako bi joj u usta ugurao cjevčicu boce s kisikom, držeći joj zube razdvojenima da je ne bi zdrobila i progutala krhotine. Bio je to prizor koji romansijer u svojim sveščićima nije predvidio”.

Ne-avijatičar iz Bercka, letač sputan invalidskom gutijerom, u Alpama će i sam poletjeti. Središnji dio “Osvijetljene jazbine” priča je o posjetama Dankinji kojoj Blecher daje nadimak Čedna, odnosno Če. “Imala je zelene oči, izvanredno jarko zelene, fine ruke, loše je govorila francuski i u svega nekoliko sekundi postigla je da se u nju zaljubim.” Mladi pacijent pita zelenooku djevojku može li biti slobodan s vremena na vrijeme je posjetiti. Djevojka mu dopušta, a on odgovara da će doći već sutradan.

Sutradan sniježi. Staza od gornjeg sanatorija do donje klinike prekrivena je debelim slojem snijega. Mladić se kroz mećavu probija do žičare, a onda se od žičare uspinje do klinike. U Švicarsku je stigao nepokretan, ali sad hoda, s mukom i u bolovima. Soba u koju ga je djevojka uvela ima plave zidove, miriši na čaj i lavandu, u daljini se vide planine, na krevetu je žuti prekrivač. Mladić kaže: “Zamisli da igramo predstavu”. Izmožden je probijanjem kroz snijeg, ali nije ovdje zbog čaja i piškota: “Kad je sjela na rub kreveta da me upita je li mi udobno, uhvatio sam je za ruke i izljubio ih, a onda je privukao k sebi. Mislim da su mi kretnje bile tako brze i grozničave da nisu ostavljale mjesta oklijevanju. A na moje nevjerojatno iznenađenje djevojka nije prosjedovala ni kad sam je počeo svlačiti...” Već je kasna večer kad otvori oči u sobi plavih zidova, a djevojka je odjevena u drugu haljinu - spavao je nekoliko sati. “E pa, zbilja, sram te bilo... Da zaspiš pored gole djevojke!”, kaže mu Če.

Posjeti Dankinji postaju svakodnevni. Sve dok mu djevojka ne kaže da ima dvije dobre vijesti. Prva je da je zdrava, a druga da dolazi njezin zaručnik. Zbog prve vijesti mladić može biti sretan, druga ga čini zbunjenim, upoznaje s ljubavnim jadima. I prva i druga vijest mladića trajno razdvajaju od djevojke.

Nakon Švicarske M. Blecher odlazi u Rumunjsku. Ako je pikardijski Berck uvod “Osvijetljene jazbine”, švicarske Alpe njegov središnji dio, crnomorski dio je epilog. U golemom sanatoriju na rubu mora Blecher traži zapuštenu sobu na vrhu zgrade, punu miševa. Tamo, kao na pramcu broda, u olujnoj noći ispija kiselo vino uz hučanje vjetra i udarce kiše. Radijator ne grije jer do zadnjeg kata vrela voda ne dolazi: “Bilo mi je hladno, vjetar je bjesnio, ali kako mi je dobro bilo!”. Daleko je od svih, lebdi kroz noć slobodan od ljudi, slobodan od sanatorija. U luci zavija sirena, soba se čini izvrnutom, bestežinskom, “kao da je i sama popila”.

Kad onesviješten zaspi na vjeđama osjeti ubode. Zamišlja da je na operacijskom stolu, pod iglom kirurga. Budi se, poseže prema oku, osjetivši nešto pod rukom, pa uz upaljeno svjetlo ugleda kako preko pokrivača trči mišić koji mu je grickao vjeđu... Sad smo pri samom kraju desetljeća, pri samom kraju Blecherove proze. Ovdje sve završava. Putovanje na pramcu kroz olujnu noć opis je vlastite smrti...

“Osvijetljena jazbina: dnevnik iz sanatorija” povremeno je opterećena otežalim, kićenim rečenicama i presnažnim metaforama, počevši od one naslovne. Ali ovo je fascinantna proza, jedno od izdanja i prošle i ove godine. Krenemo li od onoga što danas nazivamo autofikcijom unazad, stići ćemo do M. Blechera. Tražimo li odgovor na pitanje što je to modernistički roman, doći ćemo do “Osvijetljene jazbine”. Horinzontalni pisac karika je suvremene književnosti koja je nedostajala. Sad, mnogo toga s njim počinje. Max Blecher preminuo je 31. svibnja 1938. u 29. godini. Smrt mladog književnika židovskog podrijetla u tadašnjoj Rumunjskoj i u tadašnjoj Europi, kontinentu nad koji upravo pada noć Drugog svjetskog rata i Holokausta, ni u povijesnom ni u literarnom smislu ne može se nazvati posve tragičnom.